Pitanja za rad:

Kakvi su moji korijeni?
Koje sjeme sijem svojim riječima i djelima?
Na čemu se zasniva moje pouzdanje i moja nada?

Uvod

Sv. Pavao u čuvenoj rečenici kaže da smo u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni. Davno prije Izaija je najavio da će iz korijeni izbiti izdanak.

Želimo li promotriti koliko smo ukorijenjeni u Božjoj riječi najprije možemo uočiti onu pra-ukorijenjenost ili prvotnu ukorijenjenost. O njoj govori općepoznati početak Ivanova evanđelja kad kaže da je sve što jest stvoreno u Božjoj Riječi i da je svemu u njoj život. I prva stranica Pisma izvješćuje kako Bog svojom riječju stvara. Posebice se pritom ističe stvaranje nas ljudi jer Bog unaprijed izgovara riječ o svojoj nakani i odluci nad budemo na njegovu sliku. Postavlja nas da mudro i razumno upravljamo, da dobro gospodarimo svojim darovima i da tako plod donosimo. Plodan život zacrtan je u prvotnoj zapovijedi koja je blagoslov. I drugi dio zapovijedi na označava tek umnažanje, multipliciranje, nego prema izvornoj riječi „rab“ upućuje na veličinu i dostatnost. Poslanica Efežanima se vjerojatno na to veže kad sve poziva da dođu do mjere savršena čovjeka.

Ova prvotna ukorijenjenost upozorava da ukorijeniti se Božju riječ ne znači pobjeći nekamo drugamo, promijeniti status, nego vratiti se svojim izvorima, biti ono što jesmo. Zbog toga Dobri Pastir Isus može reći Petru da sada on pase ovce njegove; zato Isus može reći: „Ja sam svjetlo svijeta.“, ali i „Vi ste svjetlo svijeta“. Zato on, Sijač Riječi, daje i nama da budemo sijači.

Drugo ukorjenjivanje u Riječi, koje se zbiva tako da se odazovemo na Isusov poziv i da ga nasljedujemo jer on je Božja riječ, da budemo sve više njegovi.  Kako se to zbiva izvrsno oslikava čuveni put u Emaus. Bježimo od mjesta muke i križa, razočarani, a Gospodin nas upravno na tom putu sustiže i objavljuje nam se. Dopušta da ga držimo strancem i vrijeđamo kao neznalicu, pažljivo sluša kakav je naš pogled na stvari, što u srcu nosimo. A onda Učitelj primjenjuje svoju terapeutsku metodu. Isus uskrsli ukorjenjuje svoje učenike u Riječ tako da im izlaže što sve ima o njemu u Svetom pismu od početak pa preko svih proroka u cijeloj zapisanoj Božjoj Riječi.

Plodovi su očiti: Ne samo da im već na putu srce gori i da će im se u Emausu oči otvoriti, nego oni od mučnog istraživanja i dijaloga: „Ja mislim ovo, ti misliš ono“ oni dolaze do zajedničkoga „mi“ u čuvenoj molitvi: „Ostani s nama“. Gospodin silinom svoje osobe tako djeluje na njih da ga žele uza se i prije nego su ga prepoznali. Oni se vraćaju u zajednicu okupljenu u Jeruzalemu. Križ im postaje svetinja.

Primjer proročice Debore

Želimo li se prisjetiti nekog primjera iz bogatstva Svetog pisma o ukorijenjenosti u Božju riječ koja donosi nadu i stvara zajednicu, može nam izvrsno poslužiti biblijska Debora, opisana u 4. i 5. poglavlju Knjige o Sucima. Izvanredno je Debora vrijedna jer je prva osoba u Obećanoj zemlji koja ima proročki naslov: žena – proročica. Među biblijskim sucima, koji su po svom poslanju spasitelji, ona je jedina žena. Ima muža koji se zove Lapidot, zacijelo i djecu jer se sama u pjesmi naziva majkom u Izraelu. Njezino ime znači „pčela“ što možda, kao i u suvremenom jeziku, opisuje njezinu radišnost i mar. Ona sudi, sav Izrael priznaje njezin autoritet. Ali uz rješavanje parnica ona ima oka i srca za život cijeloga naroda i prilike u kojima se nalaze. Nije zarobljena sitničavim razmiricama i optužbama.

Dvadeset godina oni trpe od napadača, a to je pra-neprijatelj Kanaan. Nevolja je tolika da sav narod upućuje Bogu onakav krik i bolan jauk koji je prvi put u Bibliji opisan kad Abelova krv viče k Bogu iz zemlje.

Debora pronalazi vojskovođu koji će pokrenuti boj da obrani narod. Njezino oslanjanje na Božju riječ posebno je. Debora ne nameće, nego poduzima inicijativu, nudi i poziva, ali – po uzoru na čuveno razlikovanje duhova – ostavlja slobodi pozvanoga da sam vidi. Prema hebrejskom izvorniku ona kaže: „Nije li ti Gospodin tako zapovjedio“. Ona donosi nadu tako da upozorava: „Nije li ovo dan u koji Gospodin kreće ispred tebe.“

Deborina ukorijenjenost u Božju riječ osobito nadahnjuje jer nema strukture na koju smo navikli i kakvu očekujemo. Nećemo kod nje naći presudni proročki izvještaj: „I dođe Riječ Gospodnja Debori“. Nema na početku njezina govora jasne proročke iskaznice: „Ovako govori Gospodin.“

Ipak autentičnost Božje riječi ona sama potvrđuje tako da odmah spremno – ona, žena – polazi i pridružuje se vodstvu vojne akcije kao jamac ili talac Riječi, živa svjedokinja. Vjerodostojnost svoje riječi sam Bog potvrđuje tako da protivnike privlači i okuplja dolje na potoku dok su Izraelci na gori što je očita prednost; Bog potvrđuje svoju riječ tako da on sam ispred svoga naroda već donosi pobjedu, Izrael i ne mora ratovati. Bog blokira napadačku silu metodom koju najviše poznajemo od prelaska preko Crvenog mora kad Bog svojom moću zaustavlja agresiju (המם hamam Izl 14,24), što se onda slikovito očituje u kotačima koji su se zaglavili (Izl 14,25).

Nadmoćni protivnici imali su 900 bojnih kola nasuprot Izraelu koji je išao pješice. Na kraju pak neprijateljski zapovjednik bježi pješice. Deborin primjer privlači jer pokazuje kako Biblija ima otvorene oči pred grozotama i nasiljem našega svijeta. Vođu napadača Jaela će okrutno smaknuti.

Možda najveća potvrda Božje riječi i velike nade koju Debora donosi jest četrdeset godina mira koji je uslijedio – cijeli jedan odrasli život.

Izvrsnost Deborine duhovnosti očituje se u ravnomjernom rasporedu akcije i kontemplacije. Četvrto poglavlje kod Sudaca jest djelovanje i boj, a cijelo peto poglavlje molitva je, razmatranje; i to tekst koji pripada među najstarije u Svetom pismu.

Izaijin proročki poziv

Kad razmišljamo o sjemenu, o nadi i otkrivanju zajedništva na putu od „ja“ do „mi“, past će nam na pamet i drugi, čuveni izvještaj, onaj o zvanju proroka Izaije. Susreće se Božjim veličanstvom, koje je toliko da samo rub Božjega plašta ispunja cijelo svetište. Svijest o zajedništvu očituje se u tome što prorok odmah uočava da nije samo on čovjek s nečistim usnama, nego da je cijela zajednica u kojoj živi, sav narod opterećen tom zagađenom komunikacijom (Iz 6,5). Rješenje je žar sa žrtvenika i Božje oproštenje (Iz 6,7).

Sam pročišćen Izaija u slobodi sebe nudi Gospodinu. Riječ koju kao prorok čuje i koju treba prenijeti teška je i ući će u Isusovu pouku u Novom zavjetu: Gledamo, gledamo, a ne vidimo; slušamo, slušamo, a ne čujemo; u srcu nemamo razumijevanja. Teško stanje i opći poraz koji će uslijediti ipak imaju smisao u „ostatku“ koji će biti „sveto sjeme“ (Iz 6,13). To je nada koju prorok dobiva od Boga od početka. Beskrajna Božja svetost koju serafi superlativom razglašuju, kličući: „Svet, svet, svet!“ sakrit će se u malom sjemenu.

Sijač i sjeme u Evanđelju

Sam Gospodin u bar četiri-pet prispodoba govori o sjemenu odnosno o sijaču. U svojoj pouci daje nam ponajprije veliku slobodu. Pravo sjeme može pasti na različito tlo. Ljudi primaju kako oni hoće. Ne moramo žučljivo i grozničavo trčati za uspjehom. Isus nas upozorava da je tu nažalost uvijek i protivničko zlo sjeme, ali prosudba i ne moramo brzinski čupati, jer prosudba i odvajanje dolazi na kraju. Učitelj Isus otkriva kako i najmanje sjeme može donijeti izvrstan, cijelo stablo s granama i krošnjom. Na nama je da posijemo ali onda u ponizno, bez oholosti puštamo da sjeme samo klija i razvija se. Štoviše, ako umre, onda donosi obilat plod.

Primamo i danas otvorena srca svoga Gospodina koji se riječima usporedio s pšeničnim zrnom, a onda su sakramentu djelom nama daje u maloj svetoj hostiji, da u nama bude sjeme kraljevstva, da bude živi temelj naše nade koja će ona sjati u našim očima, dati boju i ton glasu naših riječi, spuštat će se kao rosa s neba na naša djela.