22. nedjelja u god. C: Sir 3,17-18.20.28-29; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14
Poslušajte:
Bogu hvala! Od srca hvala svima vama koji ste strpljivo, pažljivo slušali u okrilju drage bazilike Srca Isusova. Još jedan kotačić u programu cjeloživotnoga obrazovanja s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofsko-teološkoga instituta, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana. Ako želite ponoviti, produbiti, provjeriti, upotrijebiti, primijeniti…
Život je poziv. Evanđelje o blagovanju u farizejevoj kući to potvrđuje jer je evanđelje o pozivu (9x καλέω Lk 14,7.8[2x].9.10[2x].12[2x].13 + φωνέω 14,12). Sam Gospodin Isus je pozvan (Lk 14,12). On promatra pozvane (14,7). Poučava ih o tome kako se odazvati (»Kad te tko pozove…« Lk 14,8), upućuje svojega domaćina koga pozvati (»Pozovi!« Lk 14,13).
U središtu Gospodinove pouke ipak, kao i uvijek, jesu djela Očeva, ono što čini njegov Otac koji je na nebesima (teološki pasiv Lk 14,11.14). Najprije to je ono uzvisivanje, ono istinsko uzvišenje čovjeka koje Bog daje (ὑψόω »bit će uzvišen« Lk 14,11). Ako po naravi želim dospjeti dovoljno visoko, dosegnuti najvišu razinu, eto mi odgovora. Otac mi to s neba daje.
Potom Isus poučava o pravom uzvraćanju, pravednoj plaći za dobra djela koju samo Bog na kraju dariva. Ako ljudska narav iščekuje konačnu naplatu evo Isusova odgovora: dobit ćeš na dar uskrsnuće, a sve tvoje darivanje sam će vječni Bog uzvratiti (ἀνταποδίδωμι »uzvratit će ti se« Lk 14,14).
Evanđelje opisuje dan Gospodnji, Božji, posvećen. Rabbi Isus prihvaća poziv jednoga farizeja, predstavnika najljućih neprijatelja. On je prvak (ἄρχων Lk 14,1), pripada onima koji su na vlasti. To je Isusova dobrota!
Jelo, blagovanje, zajednički obrok (ἄρτον φαγεῖν Lk. 14,1), bilo ručak (ἄριστον 14,12), bilo večera (δεῖπνον 14,12), svatovi (γάμος 14,8) i slavlje kod kojega se svi za jednim stolom goste (δοχή 14,13) u evanđelju tako jasno najavljuje euharistiju, svetu misu na kojoj se i danas mi, živa Crkva, okupljamo.
S Isusom za istim stolom ponajprije s radošću dopuštamo da nas on svojim blaženim očima dobrano promotri i uoči kakve nas sile i navike iznutra vuku (Lk 14,7). Ako u srcu nosiš prirodnu želju za višim mjestom koje ti pripada, za pravom slavom (δόξα 14,10) i priznanjem pred drugima, za istinskim ljudskim uzvišenjem, Gospodin daje jednostavnu i izravnu uputu. Gdje se sam guram, ništa mi ne vrijedi. Ljudsko biranje naših prvih mjesta, žudnja i trčanje, propadaju. Donose stid (αἰσχύνη 14,9) i poniženje (ταπεινόω 14,11). Božja se milost traži. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost Gospodnju mudro svjetuje Sirah (Sir 3,18)
Ponizno primam da mi sam Otac nebeski, premda nisam dostojan, kaže: »Prijatelju!« (Lk 14,10). Otac me uzvisuje. Bog mi dodjeljuje pravo mjesto za mene, na kojem osjećam i znam: to je to. Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga – veli Pismo (Ps 4,4). To vrijedi za ovim stolom za kojim je Isus; to vrijedi i za uskrsnuće pravednika o kojemu Isus na kraju govori (Lk 14,14).
U redovitu, zdravu poslovnu računicu pripada prva četvorka: prijatelji, braća, rođaci, bogataši koji su mi bliski, dobri su mi susjedi (Lk 14,12). A Učitelj Isus nasuprot njima izdvaja drugačiju četvorku. Kad Gospodin izriče još jedno blaženstvo i kaže: »Blago tebi!« onda je današnje evanđelje već sada Kristova zahvala nama, euharistijskoj braći i sestrama, za sve one prilike u kojim smo ljubazno okrijepili svojega bližnjega koji trpi oskudicu (πτωχός Lk 14,13), koji je toliko osakaćen (ἀνάπειρος) tjelesno ili emocionalno da ne može sam slobodno djelovati, koji tako hramlje (χωλός) da ne može stati na svoje noge i samostalno hodati kroz život, koji u svom sljepilu (τυφλός) ne vidi grad Boga živoga (Heb 12,22), ne vidi da je Bog sudac sviju (Heb 12,23).
Lomimo kruh za Isusovim stolom. Pažljivim uhom mudraca (Sir 3,29) slušamo pouku. Jaganjac Božji poziva nas na svoju svadbenu gozbu. Svi smo mi ovdje na zadnjemu mjestu, u posljednjem redu, a Isus, posrednik novoga Saveza (Heb 12,24), poziva nas na najviše mjesto, tik do njegova Srca. Ne samo da nas prima za svoj stol, ne samo da nam bez naknade nudi hranu za život, nego nam on Pravednik, već sada daje od svojega uskrsnuća, sama sebe daje, svoje Tijelo i Krv.
Zato svoju siromaštinu, sva bolna mjesta na kojima smo gorko prikraćeni i okljaštreni, svoje hramanje na obje strane (usp. 1 Kr 18,21), svoju nemoć da vidimo nebeski Jeruzalem, tisuće anđela (Heb 12,22) i duhove savršenih pravednika (12,23), koje spominje Poslanica Hebrejima, donosimo na Gospodinov žrtvenik sa skromnim prilikama kruha i vina.
28. 8. 2022.
Niko Bilić, SJ
