Pogled na rječnik, sadržaj i teološku poruku liturgijskih čitanja na 4. nedjelju kroz godinu B: Pnz 18,15-20; Ps 95,1-2.6-9; 1 Kor 7,32-35; Mk 1,21-28
Danas nam čitanja govore proroku (נביא nabî (Pnz 8,15.18.20), o djevici (παρθένος 1 Kor 7,34) i o nečistom duhu (πνεῦμα ἀκάθαρτον Mk 1,23.26.27).
Svrha im je i smisao ona sveta bezbrižna privrženost (εὐπάρεδρος »koji sjedi uz« 1 Kor 7,35) s kojom apostol Pavao želi da budemo privrženi Gospodinu. Kako jedan psalam veli: »Duša se moja k tebi privija (Ps 63,9).« To je ona draga, topla, potpuna blizina s kojom prorok prima u svoja usta riječ koju mu Bog daje (Pnz 18,18). Prva je to proročka zadaća! S povjerenjem i predanjem dopušta Bogu da ga hrani, onako kako to svi iz djetinjstva poznajemo. Mama, tata – drugi su nas hranili kad smo bili mali. Kao odraslima hraniti se nešto je naše osobno.
Već je dano Mojsije pozvao: »Njega slušajte (Pnz 18,15)!« kad je najavio velikoga proroka. Poziv je to koji dobro poznajemo jer odzvanja glasom Oca nebeskoga na gori Preobraženja: »Njega slušajte (Lk 9,35)!« Na euharistijskom oltaru evo nam prilike da njemu uživo pristupimo! Pred njim padamo ničice, prigibamo koljena, klanjamo se (Ps 95,6). On je Hridina, on je naše spasenje (Ps 95,1), on je Bog naš (Ps 95,7).
Njegova riječ, njegova zapovijed toliko je moćna da i nečisti duhovi moraju slušati (Mk 1,27). Koliko ćemo radije mi – dragovoljno, otvorena srca – željno poslušati?! Kad u raju zemaljskom Bog očinski opominje: »Poslušao si glas svoje žene (Post 3,17)«, onda to nije zato što bi Bog bio protiv toga da muž i žena slušaju jedno drugo. Naprotiv. To je bitni, sastavni dio ljubavi!
»Slušati glas« u biblijskom jeziku označava uvažanje i poštivanje Božjega autoriteta, štovanje Boga. Danas bismo u cijenjenom naučavanju sv. Ignacija rekli: razlikovanje duhova. Pažljivo prepoznajemo koje je nadahnuće od Boga kako bismo ga slijedili.
Slušanje je vrijedno. Pa sam Gospodin slušao je glas naroda kad im je jednostavno bila previše, ona gromovita, presnažna, svesilna objava prvih Deset zapovijedi u Zakonu. To ih nadilazi, traže posrednika.
A mi tako otkrivamo da je u Bibliji prorok po definiciji bitno povezan sa sklapanjem Saveza. Proročka služba pripada tom središnjem događaju kojim se Bog već u Starom zavjetu neopozivo vezao uz svoj narod. A onda Isus, naš Gospodin, proglašava i svojom žrtvom uspostavlja Novi savez. Zvanje proroka izvire iz Saveza.
Tko je djevica? Djevičanska je ona osoba koja sav svoj život usmjerava na Gospodina. Sva se posvećuje onome koji ima vlast (ἐξουσία Mk 1,22) i s vlašću poučava (κατ᾽ ἐξουσίαν Mk 1,27). Gleda kako će njemu ugoditi (1 Kor 7,32). Ne proglašava svoga bližnjega – svoga muža, svoju ženu – bogom! Djevičansko srce je čisto srce Djevice Marije koja Boga gleda (Mt 5,8) i kaže mu: »Neka mi bude po riječi tvojoj (Lk 1,38)!«. Sluša do utjelovljenosti! Zajedništvo s Josipom uopće je ne priječi, dapače, bitno pomaže, da se sva posveti Isusu.
Djevica je osoba poput Martine sestre Marije. Slobodna od svega svijeta, bezbrižna, sjedi do nogu Učiteljevih i sluša živu Riječ (Lk 10,39). Srce joj kliče, uzvikuje, hvali ga (Ps 95,1.2). Djevica je i poput Marte koja se sva dala na to da što bolje usluži svoga dragoga gosta, svoga Gospodina (Lk 10,40).
Pavao piše Korinćanima zato da ih oslobodi podijeljenosti i unutarnje rastrganosti, rascijepljenosti koju najčešće dobro poznajemo (μερίζω 1 Kor 7,34). O kako se taj fenomen dobro vidi kod zloduha u sinagogi! Je li on u čovjeku ili čovjeku u njemu (ἄνθρωπος ἐν πνεύματι ἀκαθάρτῳ Mk 1,23)? Za sebe zbrkano, podvojeno kaže: »mi« (»s nama«, »nas« Mk 1,24). Bez pridržaja izokreće istinu i Isusu, koji je došao spasiti, lažnom optužbom viče da je došao uništiti (ἀπόλλυμι Mk 1,24). A nije.
Opsjednuti u sinagogi, prije nego što ga je Isus oslobodio, izvrsno pokazuje kako to iz njega progovaraju lažni bogovi (usp. Pnz 18,20). On je kao Meriba (hebr. ריב rîb) – a to znači svađa; on je kao Masa (hebr. נסה pi. nissâ), što znači iskušavanje Gospodina (usp. Ps 95,8).
A onda se na njemu očituje vlast Isusova. Zapovijed je dosta (Mk 1,25). Nema rasprave i raščlanjivanja. Zloduhu je još jedino preostalo da izazove potres i stvara buku (Mk 1,26), a onda mora odstupiti. I svi su vidjeli djelo Gospodinovo (ἅπαντες Mk 1,27). Spašenome u duši nastupa djevičanska čistoća, blažena milina, duhovna sloboda. Čovjek se može nesmetano, svojevoljno sav posvetiti Isusu Nazarećaninu koji je sasvim svet, koji je sav Božji (ὁ ἅγιος τοῦ θεοῦ Mk 1,24) – Bog Sin.
Molimo danas da glas o njemu (ἡ ἀκοὴ αὐτοῦ Mk 1,28) odjekne svim prostorima našega bića. Molimo za naše obitelji i našu domovinu u ovoj godini, u kojoj još jednom možemo po slobodnoj volji dati svoj glas i za Europski parlament i za naš hrvatski parlament – Sabor, i za predsjednika naše države. Glas o Isusu, Spasitelju, neka dospije u svaki kutak Hrvatske jer on – on jedini – oslobađa od zlih duhova, stvara djevičansku slobodu i nevinost koja je bezbrižna privrženost Bogu našemu.
