uz #današnjeEvanđelje: utorak 14. tjedna
S našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelj:
Odlomak s kojim se završava deveto poglavlje Matejeva evanđelja (Mt 9,32-38), a čitamo ga u utorak 14. tjedna u liturgijskoj godini, dobro je poznat po zapovijedi koju u zaključku Isus upravlja svojim učenicima: “Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!” (Mt 9,38). Ovaj je evanđeoski odlomak presudan za poimanje o čemu Gospodin govori u važnoj slici žetve koju ovdje ukupno triput spominje (θερισμός Mt 9,37.38[2x]). Riječ je o velikoj žetvi (9,37). Tekst je presudan jer u nekoliko redaka nudi osnovni program za rad Crkve.
Vrijedi u ovom odlomku poći od kraja. Ponajprije riječ je o žetvi koja pripada Ocu nebeskom od kojega Isus, Sin, prima sve svoje i jasno veli: To je njegova žetva (Mt 9,38). Stoga valja ovdje ispraviti naslov i po istini reći da je u pitanju žetva Očeva, odnosno uočiti – što je bit svega Kristovoga – kako je prvo svojstvo Kristove žetve upravo pripadnost Ocu. Bog je gospodar žetve.
Rad na toj žetvi izvire iz samilosti i milosrdnoga ražaljenja u Kristovu srcu (σπλαγχνίζωμαι) nad golemim, nepreglednim skupinama naroda Božjega (ὄχλοι Mt 9,36). Dobro može raditi na toj žetvi ona duša koja je plod usrdne molitve upućene nebeskom Ocu, Gospodaru. Životna joj snaga potječe odatle, prima poslanje od Oca. Otac upućuje radnike na ovaj posao. Štoviše, prema evanđeoskom opisu da bi radnik krenuo u žetvu (ἐκβάλλω 9,38) potrebna je sila slična onoj koja oslobađa dušu od zloduha (ἐκβάλλω 9,33).
U Kristovoj žetvi sažeto je iskustvo koje je već drevni Mihej, sin Jimlin, u vrijeme Ilijino (8. st. pr. Kr.) proročki gledao: Izrael kao ovce bez pastira (1 Kr 22,17). Isto bilježi Ezekiel u kobno vrijeme progonstva (6. st. pr. Kr.). Pastiri su se iznevjerili, ne izvršavaju svoje poslanje (“napasaju sami sebe” Ez 34,2) – nema ih, a ovce međusobno zlo postupaju (Ez 34,18.21). Pred tim tužnim prizorom sam Gospodin najavaljuje da će doći kao pastir (Ez 34,11.15). Izmučenom, odbačenom (Mt 9,36) velikom stadu dolazi Isus.
Božanski žetelac prolazi po cijelom polju. Jesu li ljudi u malom selu, povezani s prirodom i živim svijetom, jesu li u velegradu s njegovim ambivalentnim zidinima i mrtvim kulama, Gospodin dolazi do njih (Mt 9,35). Žetva Kristova sastoji se u tome da on iz svojega milosrdnoga srca iznosi pouku (διδάσκω) na svetim mjestima gdje se zajednica okuplja na slušanje Božje riječi i na molitvu (συναγωγή). Žetva je u tome da iz svojega sućutnoga milosrđa proglašava dobre vijesti o tome da Bog kraljuje, te napokon u tome da za bolest i slabost na koje nailazi iskazuje brigu i pruža odgovarajuću terapiju (θεραπεύω Mt 9,35).
Za žetvu Kristovu osobito vrijedi mudar pedagoški postupak. Od onih koji su si zadali da gorljivo čuvaju svete predaje (φαρισαῖοι) Gospodin prima bolnu, bogohulnu uvredu i prijeki sud da je u vrhovnoj demonskoj službi (Mt 9,34). Nije na prvom mjestu što je optužba u sebi nesuvisla, nego je za žetvu Kristovu odlučujuća Isusova nesputana vjernost poslanju. Kao što se u davnini Mojsije nije dao zaustaviti na groznoj lažnoj uvredi i bešćutnoj optužbi pred Crvenim morem da Izraelce kao svoje robove vodi u smrt (Izl 14,11), tako ni Isus. Ne usmjerava pozornost ovakvome beskrupuloznom napadu, ne upušta se u puko, neplodno nadmudrivanje i samopromidžbu, nego nastavlja sa žetvom. Slijedi ono bitno i spasonosno, ono što vrijedi i donosi plod.
Osobito značenje ima uvodni prizor koji otvara cio ovaj pogled na žetvu Kristovu (Mt 9,32s). Važan je ponajprije stoga što odmah pokazuje da nije riječ samo o radu s javnošću, o stvaranju dojma i oblikovanju mnijenja. Žetva je u tome da Gospodin liječi zlosretna čovjeka od njegove nijemosti, od nemoći da progovori (Mt 9,33). Oživljava njegovu sposobnost za komunikaciju s drugima. Omogućuje mu da izrekne ono što hoće. Zaslužni su za to oni koji su ga doveli do Isusa (Mt 9,32) i tako očitovali bitno svojstvo žetve Kristove koja počiva na sudjelovanju.
Ipak, čini se daleko važnijim za poimanje Kristove žetve jasan opis koji ističe da je ona nijemost o kojoj je ovdje riječ u izravnoj vezi s duhovnom razinom. Dolazi od đavla (3x δαιμόνιον Mt 9,33.34[2x]) koji je zaposjeo i sapeo dušu toga čovjeka. Kristova ga moć oslobađa, izbacuje duhovnoga nametnika i zavojevača. Evanđelje baš ističe kako od toga što je Isus izagnao demona čovjek sada može govoriti (λαλέω Mt 9,33).
Iskustvo je to koje u istim onim mnoštvima (ὄχλοι Mt 9,33 usp. 36) izaziva živo čuđenje. Takva je žetva Kristova. Kao što će tijekom stoljeća novozavjetni narod Božji u Kristovu križu i napose u uskrsnuću motriti nešto što se na taj način nikad još nije pokazalo (“Nikada se takvo što ne vidje”), tako je to u onaj čas u Isusovu Izraelu (ἐν τῷ Ἰσραήλ Mt 9,33).
Žetva Kristova sastoji se u oslobađanju od zloduha, u nezakočenoj komunikaciji, pri čemu presudnu ulogu imaju sudionici koji surađuju. Žetvu Kristovu ne zaustavljaju nerazumne uvrede i napadi koji ne uspijevaju privući pozornost na sebe. Žetva Kristova dostupna je svima, ne isključuje, obuhvaća “mase”. Pristupa terapeutski, gleda na bolest i nemoć. Žetva Kristova ostvarenje je proroštava. Izvire iz Isusova milosrđa, a u svemu pripada Ocu nebeskome pa je stoga uronjena u žarku molitvu.
12. 7. 2021.
Niko Bilić, SJ
