Rječnik, sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja (god. C): 2 Sam 5,1-3; Kol 1,12-20; Lk 23,35-43
O stotoj godišnjici ustanovljenja Svetkovine, 23. 11. 2025.
S +Anamarijom na hodočašću nade
Mrvica s Gospodareva stola na našem Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu za duhovni predah i prikupljanje snaga. Za još dublje poimanje Kristova Evanđelja. Posvećeno svim prijateljima i volonterima, svim molitvenim članovima i dobrotvorima Zaklade za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević u Palmotićevoj 31 u Zagrebu.
Na svetkovinu Krista Kralja ističu se i u središte pozornosti dolaze one riječi na svetoj misi: „Po Kristu i s Kristom i u Kristu”.
Nije Gospodin samo jedinstveni Božji pomazanik, Očev Izabranik (Lk 23,35). On je Bog Sin, u njemu je sve stvoreno, po njemu i za njega je stvoreno (Kol 1,16)! A kako ga mi štujemo? S iskrenim kajanjem molimo Oca nebeskoga da nas izbavi od naših grijeha i cijelo naše biće prenese u kraljevstvo svoga Sina (Kol 1,13).
Po Kristu i s Kristom i u Kristu poseban je dan u okrilju Bazilike koja sve više blista, poseban je dan u našoj župi Presvetoga Srca. Dvadesetitreći u mjesecu, smrtni dan naše župljanke, djevojčice Anamarije, učenice osnovne škole Ivan Merz i Nadbiskupske klasične gimnazije ovaj put nam dolazi na svetkovinu Isusa Krista, kralja svega stvorenja. U liturgijskoj godini C, u kojoj čitamo sv. Luku, evanđelje nas danas vodi do raspetoga Gospodina na Golgoti. Vodi nas u onaj predragocjen, najosjetljiviji ljudski čas pred smrt – smrt Kristovu i smrt dobroga razbojnika. Pogled na umiranje stvara grč u srcu, na oči naviru suze.
Najveći dio Isusova naučavanja vjerojatno je posvećen popravku, pravednosti i svetosti ovog našega života na zemlji. A sada smo pred odlaskom s ovoga svijeta: prekid, kraj; srce će stati; rastanak je tu. Jedina zgoda u kojoj Gospodin riječju spominje „raj” (παράδεισος Lk 23,43) daje raju puno značenje. Isus kaže „danas” (σήμερον Lk 23,43) na isti način kako je na početku istog Lukina evanđelja anđeo pastirima navijestio veliku radost za sav narod (σήμερον Lk 2,11); isto onako kako Gospodin Zakeju kaže: „Danas je došlo spasenje (σήμερον Lk 19,10)!” Učitelj govori s naglaskom kako to kod važnih stvari čini: „Zaista ti kažem (ἀμήν σοι λέγω).” Dapače, u Evanđelju po Luki to je jedini sretnik kojemu se Gospodin tako obraća u jedini, baš njemu osobno. (Zamjenica u množini „vama” [5x ἀμὴν λέγω ὑμῖν Lk 4,24; 12,37; 18,17.29; 21,32] uvijek stoji nakon glagola; jedino ovdje stavljena je ispred, što očito služi kao naglasak: „tebi kažem”.)
Po Kristu, s Kristom i u Kristu u trenutcima, prije nego će izdahnuti, sve njegove poučne, bogate, prispodobe mogu doista djelovati samo kao priče. Ovo sada je krajnje ozbiljno i stvarno! Pogađa srčiku. Dobri razbojnik bez ikakva prikrivanja i okolišanja jasno vidi svoje djelovanje kroz život i gleda na djela Isusova (Lk 23,41). I prepoznaje plodove koji stižu. Zapravo i onaj drugi, tvrdokorni suosuđenik, na svoj način izriče pravu molitvu kad kaže: „Spasi nas (Lk 23,39)!”
Međutim dobri razbojnik Gospodina toplo, blisko, smjerno, imenom zaziva, onako kako Crkva to poslije vjekovima čini: „Isuse!” (Ἰησοῦ Lk 23,42) On će jedini s poštovanjem spomenuti Boga (θεός Lk 23,40). Narod i glavari govore o Bogu u poruzi (θεός Lk 23,35), a on svoga druga ozbiljno poziva na strah Božji.
O kralju govore vojnici (βασιλεύς Lk 23,37). „Kralj” stoji i na službenoj presudi navrh križa (βασιλεύς Lk 23,38), ali ni jedno ni drugo nije u istini i poštovanju, nego je ruganje, odnosno pravnička opomena i prijetnja. A dobri razbojnik pred svoju smrt, kad sve zemaljske kule više ništa ne vrijede, izravno i ozbiljno govori o Isusovu kraljevstvu (βασιλεία Lk 23,42). Hoćemo li upravo njemu, dobrom razbojniku kojemu je ovdje u našem bijelom Zagreb-gradu posvećena valjda jedina kapelica na cijelom kontinentu, zahvaliti pravo shvaćanje današnjega blagdana? Koliko je dubok njegov pogled, koliko je mudro njegovo srce dok je zajedno s Isusom razapet na križ!?
Po Kristu i s Kristom i u Kristu! Apostol će poslije Kološanima tumačiti kako nas je Otac nebeski izbavio iz vlasti tame i prenio nas u kraljevstvo svoga Sina, koji je njegova ljubav (Kol 1,13).
Mjesec studeni otpočetka je obilježen pohodom groblju i Dušnim danom. Božja Providnost dopustila je da baš u studenom dođe žrtva našega Vukovara i naše Škabrnje, koje Danom sjećanja zauvijek pamtimo kao i sve žrtve Domovinskog rata. Božja Providnost htjela je da to bude baš 18. 11. na dan posvete rimskih bazilika sv. Petra i one sv. Pavla da još jednom otkrijemo kako je krv mučenika sjeme kršćana, da još dublje shvatimo kako Kristova smrt posvećuje našu smrt. I baš danas sjećamo se kako je djevojčica Anamarija Carević kao jedina izravna žrtva grozote zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020. bila pogođena komadom ruševine i onda je, unatoč brizi i naporu liječnika, idućeg dana, 23., preminula.
Kad se raspetom Otkupitelju, dok trpi krajnje boli, njegov narod i glavari njegova naroda rugaju (Lk 23,35), kad ga vojnici nude kažnjeničkim napitkom, kad ga psuju i vrijeđaju (Lk 23,36), kad i suosuđenik kreće u napad (Lk 23,39), za Isusa to je još jedna teška kušnja. Ali kad sa sve tri strane, opet i opet, čuje izazov: „Spasi sama sebe (σωσάτω ἑαυτόν Lk 23,35; 2x σῶσον σεαυτόν (Lk 23,37.39)!” to je nov sotonski napad, ona druga prilika (Lk 4,13) koju je napasnik, pra-neprijatelj, čekao i dočekao. Vrhunac teškoga križa koji Krist podnosi jest posve u ruke Očeve prepustiti svoje vlastito spasenje.
Po Kristu i s Kristom i u Kristu, u kome i po kome Otac sve stvara (Kol 1,16), koji je sva ljubav (Kol 1,13) i milina Očeva, vječni Bog, koji sve nadilazi, postao je naša kost i naše meso (2 Sam 5,1). U slavnoj prošlosti Davida je narod pomazao (2 Sam 5,3), a sada Mesiji sam Bog Otac daje pomazanje Duhom Svetim. Pomazan je da nam zauvijek bude Dobri Pastir i Knez našega naroda (usp. 2 Sam 5,2). Njegovoj se strašnoj i svetoj žrtvi i danas klanjamo jer po njoj je donio sveopće pomirenje; krvlju svoga križa sva je stvorenja izmirio s Ocem (Kol 1,20). Zato je Krist Kralj.
