Sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja u srijedu 33. tjedna (god. II.): Otk 4,1-11; Lk 19,11-28
U subotu, uoči svetkovine Krista Kralja još jednom ćemo se okupiti na redovitu svetu misu za našu Zakladu „Anamarija Carević“, zakladu za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnoga centra. A već danas u Ivanovu Otkrivenju (Otk 4,1-11) slušamo o tome kako izgleda to vječno, slavno kraljevstvo, puno sjaja, klanjanja i pohvale Božjoj moći.
Obitelj pokojne Anamarije i oni koji su je izbliza poznavali spremno će posvjedočiti o njezinoj dobroti. Primila je talente i spremo ih je upotrijebila. Nije se u tjeskobnom strahu zaustavila i sebično ih zakopala. Svom dušom prihvatila je Krista Kralja. Htjela ga je za svoga Kralja. Isus joj je prijatelj. Ona je njegova prijateljica. Vjerujemo da bismo slično, bez pretjerivanja mogli prepoznati i kod ostale „Palmine djece“ koja se pod vodstvom časne Marijele marljivo okupljaju oko Srca Isusova. Ali baš je Anamariju Bog u strašnom potresu uzeo od nas.
Gdje je sada p. Ante Gabrić koji je ovdje na zemlji gorio Isusovim plamenom? Kako sada živi naš blaženi Ivan Merz kojega tijelo ovdje počiva pred oltarom Isusova Srca? Smijemo li u živoj vjeri gledati kako je ondje i naša Anamarija?
Knjiga Otkrivenja daleko nam je poznatija po strahotama i apokaliptičkim prizorima kroz koje prolazi zemaljska Crkva. Ali i početak i kraj Knjige donosi nam onu drugu, blaženu viziju koja sve zaokružuje. Ljubljeni Ivan promatra nebesku Crkvu. Čuli smo što to on vidi.
Najvažnije i u središtu je Božje prijestolje – naša nada pred prolaznim, ratničkim prijestoljima ovoga svijeta, nagriženima pokvarenjaštvom. Božji lik je poput dragog kamenja. Uz njega je duga koju poznajemo još od Noe. Podsjetnik je na vječni, sveopći savez Božji sa stvorenjima – ljudima, životinjama, zemljom, sa svakim tijelom. Koliko god mi dugu svetogrdno zlorabili za svoje naopake ideje, ona sjaji uz vječno prijestolje. Bog vjeran ostaje.
Bog nije izoliran autokrat, distanciran i ograđen. Prima on svete i daje im mjesta. Tu je još dvadeset i četiri prijestolja. Prepoznajemo na njima dvanaestoricu koji zastupaju sav narod Božji, svih dvanaest plemena. I onda još dvanaestoricu, broj cjeline, za one koji dolaze iz svih naroda, iz svakog plemena i puka i jezika. Baš kao što će Ivan vidjeti 144 tisuće iz Izraela i još nepregledno mnoštvo uz njih.
Glas s božanskoga prijestolja isti je onaj koji poznajemo s brda Sinaja na kojemu je objavio zapovijedi i sklopio Savez da bude Bog naš, a mi narod njegov.
Sedam duhova poznajemo već jer su u ruci Mesijinoj na početku Otkrivenja: duh životvorac za svaku Crkvu Božju. I sad slušamo: oni su u nebesima. Upaljene su baklje pred Božjim prijestoljem, sedam darova Duha Svetoga koje primamo napose kao krizmanici.
Ona četiri bića uz nebeski tron lako ćemo prepoznati baš onako kako su i na propovjedaonici u Bazilici prikazana: Evanđelisti. Četiri evanđelja imaju otvorene oči za sve što nam se događa. Evanđelisti su poput serafa koje gleda prorok Izaija. Uzdignuti lete, ali oči zaklanjaju jer nisu dostojni izravno gledati u Božje lice, pokrivaju sebe da se njihova golotinja ne vidi.
Evanđelja gledaju svu našu stvarnost, vide sve strahote koje Crkvu snalaze u suznoj dolini. Ali baš nad takvim svijetom ona četiri evanđelja proglašavaju biblijskim superlativom nenatkriljivu svetost Božju. O kako to dobro poznajemo! I danas ćemo ponavljati: Svet, svet, svet!
Na njihov proglas i cijelo se nebo klanja Stvoritelju svega, Onomu koji jest, koji bijaše i koji dolazi, Onomu koji živi.
Vjerujemo da je pater Gabrić ondje, odmah uz Božje prijestolje. Vjerujemo da se blaženom Ivanu Merzu ispunila sveta želja i da je potpuno, nepodijeljeno došao do Srca Isusova. Molimo da i naša Anamarija Bogu svome i dalje pjeva, klanja mu se i slavi ga.
Ta i mi, kod svake svete mise pridružujemo se i ulazimo u to nebesko bogoslužje. S talentima koje smo primili dajemo Bogu, Kralju svome, slavu i čast i pohvalnicu.
