Zaklada Anamarija Carević slavi Uskrs, 5. 4. 2026.
Uskrs je odgovor na najdublje traženje i potrebu ljudskoga srca za toplinom i svjetlom, za ljubavlju i razumijevanjem. Isusovo uskrsnuće Božji je odgovor na Kajinovo bratoubojstvo. Kad mi u Zakladi za obnovu Bazilike i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević slavimo Uskrs, onda se posebice prisjećamo kako je naša Anamarija od malena bila aktivna dionica one radosti koju su i jutros »Palmina djeca« ovdje priredila. I Anamarija je bila u euharistijskom zajedništvu, blagovala je za Isusovim stolom. Danas će nam naš dragi, dobro poznati Petar apostol ponovno otkriti koliko je to važno i kako je presudno.
Svi jako dobro znamo da je četrdeset dana trajala korizma. A s uskrsnim danom započinje novih, još važnijih četrdeset dana. Poslije svoje muke četrdeset dana Isus se ukazivao svojima, mnogim im je dokazima pokazivao da je živ i govorio im je o kraljevstvu Božjemu (Dj 1,3). Petrov primjer pokazuje da je ta 40-dnevna škola uspješna.
Petar propovijeda u kući Rimljanina Kornelija, stotnika italske postrojbe u Cezareji koji će sa svojim domom kao prvi predstavnik pogana biti primljen u novi Božji narod. Sv. Petar pritom spominje ključno iskustvo: Nakon što je Isus uskrsnuo, oni su blagovali s njime (Dj 10,41). Upozoravajući na događaje koji su se zbili nakon što je Isus ustao od mrtvih, Petar pokazuje da je on sam doživio bitan razvoj. Na uskrsni dan dotrčao je i ušao u grob, ali još nije bio upoznao Pismo koje kaže da Krist treba ustati od mrtvih (Iv 20,9). Nakon toga isto jelo i piće povezat će ih za zajedničkim stolom s uskrslim Gospodinom. Duh Sveti i sila kojom je Krist-Pomazanik od početka bio pomazan (Dj 10,38) postat će Petru potpuno očiti, zato može govoriti o njima. Sjećanja su živa i lako je kod zajedničkoga jela prepoznati onu istu Isusovu pashalnu gozbu od prije muke i smrti kako se – nakon što je ustao od mrtvih – očituje u novomu svjetlu.
Oproštenje grijeha o kojemu Petar govori (Dj 10,43) sam je na vlastitoj koži doživio kod zajedničkoga blagovanja nakon Isusova uskrsnuća. Večera prije Pashe bila je donijela najavu grijeha: »Triput ćeš me zatajiti« (Iv 13,38). Zajedništvo u jelu nakon Uskrsa, na obali jezera, objavljuje Gospodina koji spašava od grijeha. On sve zna i šalje: »Pasi ovce moje!« (Iv 21,15–17). Zato je Petru blagovanje s Isusom nakon uskrsnuća važno, zato ime Isus ima svoje puno značenje: »Gospodin spašava«. Zato Petar vjeruje u njega.
Dok s njime zajedno jedu i piju, Isus Nazarećanin pokazuje im da, i nakon što je uskrsnuo, prolazi zemljom čineći dobro: otire svaku suzu s očiju Marije Magdalene (Iv 20); pozdravlja uplašene žene i donosi im hrabrost (Mt 28); s razočaranim putnicima koji se žele vratiti u svoj stari Emaus dijeli korake, tumači im Mojsija i Proroke, lomi kruh pred njima (Lk 24); svojim odabranima, uznemirenima, zatvorenima u strahu, donosi mir; Tomu će izliječiti od njegove nevjere (Iv 20); iscrpljenim, izgladnjelim noćnim ribarima pripravlja topao zalogaj (Iv 21). Samoga Petra liječi od trostruka zatajenja trostrukim pitanjem i trostrukom zapovijedi. Prije je slao apostole da propovijedaju; i sada ih šalje. Što je otpočetka činio, to Isus čini i nakon uskrsnuća.
Ljubljeni učenik koji je uveo Petra u dvorište velikoga svećenika, koji je ostao i pod križem te je vidio i svjedoči, koji je Petra pričekao i pustio da prvi uđe u ispražnjeno počivalište, već je ondje na grobu povjerovao. S Petrom je očito drukčije. Ali i on je među svjedocima svega što je Isus učinio u judejskoj zemlji i u Jeruzalemu. »Mi smo svjedoci…«, kaže on (Dj 10,39). Svi su oni jedna zajednica kojoj se uskrsli Isus objavio (Dj 10,41). Svjedoci su da je Isus »postavljen za suca živih i mrtvih« (Dj 10,42) – jer je bio mrtav, a evo ga opet živa među njima.
U Isusovoj uskrsnoj školi Sveto pismo dobiva odlučujuću ulogu. Nakon što je ustao od mrtvih, Isus učenicima otvara pamet da razumiju Pisma (Lk 24,45) jer sve što ondje ima o njemu trebalo se ispuniti. Zato Petar sada poznaje ono što mu na grobu još ne bijaše poznato. Upoznao je Pisma. A da u svim proroštvima on vidi najavu oproštenja, razumijemo!
Prazan grob obično gledamo kao središnje čudo koje zaprepašćuje. Ali Petar ističe zajedničko blagovanje s Uskrslim kao ono bitno: »zajedno smo s njime jeli i pili« (Dj 10,41). Nije dosta da je proslavljeno tijelo opet oživljeno božanskom dušom. Nije bilo dosta da Magdalena u rano jutro trči s groba, i da Petar i Ivan potrče, jedan brže od drugoga do prazne grobne pećine. Nije bila dovoljna kontemplacija odvaljenoga kamena i platna, i onoga povoja, kakvim je bilo i Lazarovo lice prekriveno, dok je bio u grobu (Iv 11,44). Bio je potreban susret s Isusom kod svetoga stola nakon što je uskrsnuo. Potrebna je ona fina veza između Krista, dok pruža kruh života, i duše Petrove, željne oproštenja i nove snage. Zato se danas prisjećamo kako je mladoj Anamariji – prema svjedočenju iz prve ruke – Euharistija bila važna. Zato danas mi, nedostojni, sa svom ljubavlju primamo svetu pričest.
