Poznata zgoda iz Evanđelja kada Petar po vodi želi doći do Učitelja zbiva se u važnu trenutku. Slijedi naime nakon što je Petar zajedno s ostalim apostolima sudjelovao u slavnomu nastupu Isusovu. Isus je božanski i čudesno djelovao nahranivši veliko mnoštvo. Zacijelo je i Petar davao hranu mnoštvu (Mt 14,19). I on je skupio obilje ostataka (r. 20).
Bilo bi lijepo ostati s Isusom u tim trenutcima moći i proslave. Put do Isusa vodi međutim i tako da ih Isus tjera od sebe. Prisiljava ih da prije njega pođu lađom na drugu stranu (Mt 14,22). Smijemo li zamisliti kako je i pritom Petar predvodnik koji prvi sjeda u lađu i uzima kormilo u ruke? Hoćeš-ne ćeš Petar poštuje Isusovu udaljenost i odvajanje.
Dugo će to potrajati. Pojavit će se Isus pred njima tek u posljednjemu dijelu noći. Četvrta noćna straža počinje tri sata prije izlaska sunca. U najgluhije doba noći, oko dva-tri sata poslije ponoći, prilazi Učitelj nakon molitve.
Petar, na moru iskusan, mora podnositi zajedno s ostalima teške uvjete. Oluja hara. Valovi tuku, vjetar udara. Ovoga puta nema Isusa s njima ni da spava kao ono prije u osmomu poglavlju Matejeva evanđelja. Ali ipak, prema evanđeoskomu izvještaju, ne će im oluja natjerati strah u kosti.
Zanimljivo, dolazak Isusov nije uvijek ugodan i mio fenomen! Apostoli su isprepadani njegovim hodom po moru. Viču od straha. Tako je to s nama ljudima, uvijek ovisi i o našemu tumačenju što ćemo vidjeti. Naše psihičke zakonitosti upravo u slici o Bogu često proizvode pogrješna svojstva, pripisujući mu ono što mi u svojim osjećajima nosimo. Slično je i u susretu s ljudima. O svakome stvaramo svoju sliku. Apostoli misle da vide duha, zastrašujuću prikazu – utvaru. Isusova prisutnost sama po sebi nije dosta da se čovjek dobro osjeća i prepozna ga. Potrebno je još malo više.
Slično će i sama činjenica Kristova uskrsnuća ostaviti apostole ponajprije s mješavinom osjećaja radosti i straha. Poput ove noći na moru i onda kada se Uskrsli pred njima pojavi, prepast će se. Zbunjeni i preplašeni mislit će da vide duha, a potom od radosti ne će vjerovati, nego će se čudom čuditi, zapisuje evanđelist Luka (Lk 24,37.41).
U mrkloj olujnoj noći, kada je Isus progovorio, hrabreći ih upozorenjem da je to on, brzi Petar prvi reagira. Nije prvi put. Zapravo, Petar želi provjeriti. Isus je proglasio: »Ja sam!« (Mt 14,27), a Petar želi sam iskusiti. Veli: »Ako si ti…« (14,28). Petar hrabro zahtijeva neobičnu stvar koja predstavlja njegovu spremnost i želju da bude Isusov nasljedovatelj. »Za tobom ću kamo god ti pošao«, reći će jedan drugi (Mt 8,20). Kao što je vidio Isusa da hoda po moru (Mt 14,25), tako sada Petar sam to želi iskusiti (r. 28). U srcu dobroga Petra gori živa želja da dođe k Isusu, svojemu Gospodinu i Učitelju.
Kakav je Petrov put do Isusa? Isus mu daje nalog. Na Isusovu riječ on kreće (Mt 14,29). Samostalno kreće. On se prvi i jedini od svih apostola zaputio prema Učitelju. Na svojemu putu doživjet će nov strah. Ako su se svi zajedno prije uplašili Isusove pojave (r. 26), Petar sada jedini doživljava nov strah (r. 30). Pobojat će se zbog istoga onog vjetra koji je otpočetka usuprot puhao (r. 24) i nije stvarao paniku. Matejevo Evanđelje ne govori o tome da je Petar imao izravno poteškoće s time što hoda po vodi, nego ga je vjetar uplašio.
Kao što Petar proživljava nov strah, tako on i novi krik ispušta. Prije su svi od straha kriknuli (Mt 14,26), sada Petar glasno vapi, viče, tražeći spas. Više ne pita i ne sumnja je li to Isus ili nije, nego očekuje: »Gospodine, spasi!« (r. 30). Petar na svojemu putu do Isusa prolazi kroz vlastitu sumnju i malovjernost. Prema evanđeoskomu tekstu sumnja na koju Isus upozorava može se odnositi upravo na Petrovo početno pitanje: »Ako si ti…?«
Ispružena ruka znani je biblijski motiv. Rukom ispruženom i mišicom snažnom Bog izvodi narod svoj iz kuće ropstva u slobodu, na put u obećanu zemlju. Petar će na svojemu putu k Isusu iskusiti da je Isus spasitelj. Božanska ruka spasiteljica nosi ga. Petar je došao do Isusa – treba reći. S poteškoćama i uz pogibelj da potone, ali izvršio je nalog Isusov: »Dođi!« (Mt 14,29).
Dolazak Isusa u lađu smiruje vjetar. Apostoli se klanjaju Isusu, priznaju njegov autoritet i dostojanstvo. Oni najbliži i odabrani dolaze do vjere u njega. Prvi put u Matejevu Evanđelju izriču svoju presudnu spoznaju i vjeru: »Ti si Sin Božji!« (Mt 14,33). Ono što će Petar u slavnomu trenutku prepoznati i priznati (Mt 16,16), ovdje već svi u zajednici doživljavaju.
