Kategorije
Duhovnost

Što to slušamo?

Zidovi nazaretske sinagoge, okupani molitvama i časnim tonovima Božje riječi, mirisali su onako kako se i danas može osjetiti u domu Božjemu. Na dan Gospodnji ondje bi se okupili vjernici, marljivi u Zakonu, i oni koji dođoše po čašu novoga nadahnuća za težak život koji ih je tvrdoglavo povlačio u dubine malodušja. A nađe se i onih koji su, eto, malo došli u sinagogu. Kako bi u mojim ušima odzvanjale riječi šezdeset prvoga poglavlja proroka Izaije dok ih čita mladi Rabi koji se istom vratio u svoj kraj? Kada su mu pružili Sveto pismo, razmotao je svitak i pronašao tekst.

Pravi je podvig mudro progovoriti pred onima s kojima ste odrasli, dijeleći dogodovštine zabilježene tek u nestašnosti djetinjstva i prve mladosti. Oči novoga Učitelja, Nazarećanina, vedro i otvoreno, bez sustezanja i bez napadanja, susretale su poglede svih okupljenih kada je dovršio čitanje. Bijahu to mirne oči, obremenjene iskustvom puna čovještva. Govor milosti ispunio je drevni prostor.

Nije samo vrhuška moćnika u glavnome gradu odbacila i na smrt osudila Isusa. Lukino Evanđelje nedvojbeno pokazuje da smo to učinili već mi, njegovi znanci i sumještani, koji ga odmalena poznamo ili barem tako uporno mislimo.

Znaju Nazarećani i Izaiju i Iliju i Elizeja. Udovica, koja se od svojega uboštva zajedno sa sinom već spremala umrijeti, primila je čudesan dar. Stranac u službi stranoga kralja na proročku je riječ u vodama Jordana isprao bolest koja ga je nagrizala. Pripadnost narodu nije dosta da bi čovjek postigao spasenje Božje. Treba pažljivo proučiti dubinu i širinu Božjega zakona koji traži da se svi spase i dođu do spoznaje. Treba ga srcem usvojiti i rukave zavrnuti…

Gospodine, u Nazaretu smo stali na svojemu pragu i nismo s Marijom rekli: »Da!« A ovoga se puta nije Riječ zalahorila na uho proroku. Ti si Riječ tijelom postala, da se do u smrt poniziš. Nisi ti Josipov sin, nego vječni Sin Oca koji je na nebesima.

Lk 4,16–28
3. nedjelja u liturgijskoj godini C

Kategorije
Duhovnost

Što vidiš?

Predah i odmor potrebni su duši napaćenoj od dnevnih zbivanja, poslova, od vlastitih grijeha i od gorka nedostatka razumijevanja i ljubavi. Kao stijenj uljanice koji će se natopiti svježim uljem duša kreće u visine. Kao cvijet koji širi latice žedan sunca…

Jednom su Gospodinu doveli čovjeka koji ne vidi. Možda je bio sunčan dan, zažaren vedrinom proljetnoga neba. Možda su se zidovi okolnih kuća kupali u blještavu svjetlu, a drveće ponosno pružalo svoje grane s prvim pupoljcima. Slijepi čovjek to nije mogao vidjeti. Ali to nije bilo ono najgore.

Bilo mu je divno osjetiti da ga ljudi vode k Isusu. Uzeli su ga za ruke i poveli. Sumještani, nošeni novom nadom koju je u njihov kraj donio čudesni Liječnik i Učitelj, preuzeli su skrb za brata u nevolji. Kada se možemo osloniti na druge, možemo živjeti.

Koje li tek utjehe za slijepoga čovjeka kada je opazio kako ga sam Gospodin prima za ruku i vodi. Poznato je kako osobe oštećena vida mogu izvanredno dobro osjetiti i čuti. »Vidiš li što?« – pitanje koje mu je Gospodin uputio zasigurno je zazvonilo kao vječna riječ u njegovoj duši. Potpuno budan, u napetu času izlječenja, mogao je razaznati i najfinije nijanse u tomu glasu koji je davao i tražio. Molitva počinje dok pažljivo osluškujem skrovite i prodorne riječi Duha Božjega, kada mu dopustim da me takne kako i kada on to hoće.

Kada je slijepac na glavi i na očima osjetio Isusove ruke, možda je zamijetio kako kuca Srce jedinoga Otkupitelja čovjeka, jedinoga pravog Iscjelitelja. Je li naslutio bogatstvo i životvornu snagu toga Srca koje će i njemu dati da progleda? Sada još nije mogao nazrijeti kako će iz probodenoga Srca provreti krv da ukloni sljepilo grijeha koje dijeli čovjeka od Boga i od bližnjih. Svakako, bio je potreban dodatan dodir Spasiteljevih ruku da bolesne oči oslobodi od zaslijepljenosti: činilo mu se da ga okružuje drveće koje hoda.

Koliko puta, zarobljeni navikom, gledamo oko sebe samo uloge: prodavače, liječnike i učitelje, roditelje i djecu, tužitelje i optužene, male i velike, ove i one… U bolnu duhovnomu sljepilu, tromosti ili kukavičluku upravo zahtijevamo jedni od drugih da budemo samo maske. Ili jednostavno ne primjećujemo bližnje, ignoriramo ih kao bezvrijedne drvene kumire. Opterećeni, skrivamo se; bježimo u uloge samo da se ne bismo susreli kao žive osobe, da ne bi zasjao čovjek-otkupljenik koji od prvoga trenutka osobnoga života prikuplja ulomke svoje povijesti.

Silno je važna slika o Bogu koju u svojim osjećajima nosimo, ali odsudna je i slika o čovjeku. Čeznemo za spoznajom samih sebe; prijeko nam je potreban što jasniji pogled na čovjeka. Za susret s nekom osobom važni su nutarnji stav i shvaćanje. O tome ovisi hoćemo li olako pogrješno procjenjivati ili ćemo prepoznati pravo lice toga čovjeka. Stanovnici Betsaide vidjeli su čovjeka i poveli ga k Isusu.

Gospodine, dobro si znao što je u čovjeku. Daruj nam milost da u samima sebi i u ljudima oko nas prepoznamo svjetlo svijeta i sol zemlje koje nam Otac daruje. Pomozi nam da uvijek oko sebe vidimo ljude, onda ćemo moći davati dragocjeno biserje koje i sami primamo na dar. Ne ćemo ga bacati, nego ćemo ih bratski podijeliti s njima.

Mk 8,22–26
srijeda 6. tjedna

Kategorije
Duhovnost

Talenti

Biblijska mjera talent toliko je ušla u našu kulturu da sama po sebi označuje nadarenost i prave životne vrijednosti. Potječe iz najbolje i najpoznatije Kristove prispodobe o odgovornosti koja pokazuje kako odgovornost uvelike znači odgovornost pred nekim. Pred onim kojemu treba položiti račun i dati odgovor odgovorni smo. Iz Isusove slikovite pouke ponajprije vidimo da je odgovornost sposobnost djelovati i onda kada nema stalne kontrole. Odgovornost znači u dovoljnoj mjeri interioriziran autoritet. Gospodar je podijelio talente i otišao (Mt 25,15). Dugo ga nije bilo (25,19).

Da nije riječ o sitnicama, dovoljno je pročitati biblijski podatak da jedan talent iznosi 3000 šekela (Izl 38,25s) i da prema proračunima označava masu od oko 60 kg, što je u najmanju ruku vrijednost od preko 3000 €, a ako je riječ o zlatu, onda trinaest puta više.

Gospodar, premda strog, stvara uvjete za odgovorno postupanje. Udaljuje se da oni mogu samostalno djelovati. S povjerenjem im povjerava na skrb svoje imanje i tako već pokazuje da ga ne valja ostaviti da zapušteno leži dok njega nema. Gospodar uzima u obzir različitost i svakome daje prema njegovim vlastitim silama (Mt 25,15). Predaje im, daje im. Njima izručuje (παραδιδομι 25,14.20.22). To nam je važno.

Reakcije su poznate. Prvi sluga odmah kreće, daje se na posao i stječe. Slično i drugi. A treći zakopava i skriva talent.

Rezultati do kojih dolaze očiti su. Onaj koji je primio prvi i najviše, i opet – kada se gospodar vratio – prvi pristupa (Mt 25,20). I prvi i drugi jasno daju do znanja da je njima gospodar predao talente i da su oni priskrbili nove: »Izručio si mi pet, dva… Stekao sam nove« (25,20.22). Treći sve prebacuje na gospodara. Ne prihvaća ono što mu je povjereno kao svoje. On govori o gospodarevu, o tuđemu, talentu. Njegov je talent zakopao – izvješćuje. »Evo ti tvoje« (25,25), veli on, dokazujući da nikada nije preuzeo odgovornost za nj.

Začudimo se slobodno da gospodar ni od koga ne traži: »Daj mi moje! Vrati!« On i prvome i drugome samo izriče pohvalu što su bili vjerni u malome i najavljuje da im sada može povjeriti veću odgovornost (25,21.23). Zato je gospodar radostan i zato oni mogu biti dionici te radosti. Pronašao si je dobre menadžere. Položili su ispit iz odgovornosti.

Evanđelje ne izvješćuje da su se morali odreći stečenoga. Štoviše, gospodar potvrđuje da prvi sluga posjeduje svih deset talenata kada mu pridodaje još i jedanaesti. Ima onih prvih pet gospodarevih koji su mu bili povjereni, drugih pet koje je stekao i k tomu još onaj jedan skriveni i zakopani koji po evanđeoskomu menadžmentu njemu pripada (Mt 25,28). Sjetimo se, riječ je o minimalno 30.000 €, a u zlatu 13 puta više! Odgovornost se uči akcijom i donosi rezultate zbog kojih se isplati.

Problem trećega sluge već smo prozreli. Daje se voditi svojim strahom, kako sam priznaje (Mt 25,25), a ne iskazanim povjerenjem. Ne preuzima odgovornost, ne prihvaća ono što mu je povjereno. Osjećaj odgovornosti koji njega ispunja jest pogrješan, nerealan i neplodan: čovjek je uplašen i blokiran. U glavi su mu silna polja i žetve (25,24), a ne tek jedan talent, koliko je doista na brigu dobio. Oslanja se na svoju sliku o gospodaru i stvara svoju računicu. Zarobljen je gospodarevom strogošću, a ne gleda na svoju sposobnost.

Gospodar je htio vidjeti dobrotu i vjernost svojih slugu, kako se vidi iz njegove procjene i pohvale, i dao im je priliku da se pokažu. Prva dvojica bili su vjerni u malome, treći nije. U središtu stoji vjernost koju evanđelje četiri puta spominje (Mt 25,21.23), a opreka je nemaru i bijegu, skrivanju. Ključ odgovornosti jest vjernost, vjernost onome koji mi je iskazao povjerenje.

Mt 25,14–30
33. nedjelja u liturgijskoj godini A