Kategorije
Duhovnost

U očevu vinogradu

Mt 21,28–32

Jesen nam lako pred oči doziva sliku sazrela grozda. Nabrekle bobice napile se sunca. Zovu u berbu. Ispod napete, glatke opne sladak je sok. Sočna je tu slast koja osvježava, primamljiv zalogaj! Jesenje boje boje su vinograda. Zrelo grožđe u njemu smiruje nam pogled i podsjeća nas na vino koje se kod svete mise na oltaru prikazuje. Vino na oltaru znači prisutnost Kristova života i njegove smrti, njegova križa i uskrsa. Vino  znači krv.

Isusova usporedba o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd može biti vrlo moderna i aktualna. Recimo da je ovih dana neki tata svojemu sinu Stjepanu ponudio važan posao. Stjepan se može zaposliti u proizvodnji ekološkoga goriva koju je pokrenuo njegov otac. Može i preuzeti tvornicu. Stjepan drži da ima bolje ideje pa odbija i pokušava ostvariti neke druge projekte. Međutim, uskoro otkriva koliko je vrijedno ono što je otac već izgradio i prihvaća se posla. Tomislav, drugi sin, poslušno je rekao: »Da.« Prihvatio je titulu voditelja poslova, ali nikada nije preuzeo odgovornost. Srce mu ostade gdje je i bilo. Fantazira o velikomu menadžmentu, o unosnim malverzacijama, a novac mu curi na kladionice, kocku, alkohol…

Ili: roditelji, recimo, Marti, svojoj kćeri, ponudili da se školuje i studira. Marta kaže: »Ne« jer ima mogućnost zaposliti se. Želi što prije zarađivati da se odvoji od roditelja i bude samostalna. Ali u svojemu poslu susreće ljude s njihovim realnim problemima, s njihovim dubljim ljudskim očekivanjima. Marta osjeća tegobe slabe organizacije i nepromišljena poslovanja. Donosi novu odluku i spremno prihvaća ponudu roditelja. Suzana, druga kći, puno je drukčija. Odmah se pokorava autoritetu roditelja i upisuje studij. Ali srce joj je i dalje u izlascima, modi, ljubavnim prepričavanjima, među filmskim i glazbenim zvijezdama. Predavanja zapušta, ispite ne polaže; u društvu je, eto, i na drogu naišla…

Prispodoba iz Evanđelja pred nas stavlja dva oprečna svijeta. Prvi sin koji odgovara »neću«, ali se potom predomisli, nalik je na izgubljenoga sina. On traži svoje i najprije kreće u daleku zemlju, no onda se, znamo, ipak vraća u očev zagrljaj. Prihvaća očev dom. Drugi sin, koji kaže: »Hoću«, ali ne ode, može se usporediti sa starijim bratom. Strah ga je pred autoritetom i ocu govori: »Gospodaru«, premda je sin. Povlađuje ustima, ali nema u njega posluha ni u umu ni u volji.

»Hoću« govori onaj koji se pouzdaje sam u svoje sile i računa da će po svojemu učiniti. Nije spreman osloniti se na drugoga. Onaj koji veli »neću« zna da smije izreći svoju volju, jer nije rob. Smije se za početak i suprotstaviti dobromu ocu koji ga povjerljivo oslovljava: »Sinko!«

Izabrani Božji narod Izrael drugi je sin koji govori: »Hoću. Amen« kod sklapanja Saveza, ali ga vjerolomno krši. Zato će se kraljevstvo nebesko dati narodima. Glavari svećenički i narodni starješine iz Evanđelja nalik su na toga drugog sina. Propovijedaju zakon Božji, ali ga ne vrše. Bludnici i carinici naprotiv prekršili su Zakon, rekli su Bogu: »Ne«. Ali, evo, žudnja za oproštenjem i pomirenjem dovodi ih k Isusu. Tu je sv. Matej koji od carinika postaje evanđelist. Tu je ona raskajana grješnica kojoj Bog mnogo oprašta jer je mnogo ljubila.

Ono što obojicu sinova iz Evanđelja povezuje poznajemo iz iskustva. To je razoran nesklad između riječi i djela. Prvi kaže: »Neću«, ali ipak ide, drugi veli: »Evo me«, i ne ode. Sv. Ivan upozorava da ne treba ljubiti govorom i praznom riječju, jer ljubav se iskazuje djelom i istinom. Potreban je sklad između srca i usana, između riječi i djela. Potreban nam je onaj sklad koji nalazimo u osobi vječnoga Sina Očeva, Isusa, koji govori i izvršava. On kaže: »Oče, kako hoćeš ti.« On dopušta da iz njegova probodena Srca poteče krv. Poput pritiješnjena grozda u tijesku.

Vinograd je kraljevstvo nebesko. Svi su pozvani. U vinogradu su plodovi koje treba ubrati. Za sebe. Plodove koji ostaju.

(26. nedjelja u liturgijskoj godini A)

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Duhovnost

U pustinji

Lk 4,1–13

Danju sunčana žega, blještava svjetlost koja zasljepljuje, sve užareno, nigdje zaklona. A noću studen do kosti prodire, cijelo tijelo drhti. To je pustinja. Divlji krajolik, sablasno kamenje i stijenje, pustara; isušen pijesak i prah zemaljski koji čovjeka odmah podsjeća od kako je krhke građe građen.

Nije lako povući se u pustinju. Teško je ostati sam s bezdanom čežnje u sebi koji vapi za puninom. Samo Bog, koji ga je stvorio, taj bezdan i tu prazninu može primjereno ispuniti. Nemila je pustinja kada pritisnu zbunjenost i slabost, i napetost koja straši, i kad nema blaga lica ispred nas koje bi nas smirilo, kada iz dubinâ zavrišti strasna glad ne samo za materijalnom, nego i za duhovnom hranom. Daleko od zabave i lakih užitaka, kao da nema utjehe; to je samoća u kojoj jezivo cvili tjeskobna ljudska strast. Teško je izdržati u pustinji kada zahuje vihori i zatutnje oluje. Samo kuća izgrađena na stijeni može opstati. Takav je naš Gospodin.

Četrdeset dana potpuno se prepustio vodstvu Duha. Korizma je vrijeme Duha, Duh je Božji onaj koji vodi Crkvu u svu istinu o temeljnoj tajni našega spasenja. Sada je čas da se do vrha napunimo Duhom. Jedino u školi Duha pravo ćemo krenuti u korizmu. Jedino u školi Duha moći ćemo prihvatiti da sv. Pavao već na početku korizme govori o tome kako je Bog uskrisio Isusa od mrtvih (Rim 10,9). Post, pokora i naša pravednost nisu u središtu korizme; u središtu korizme je tajna Kristova uskrsnuća. Program korizme je Duh, a svrha na koju smjera jest Uskrs.

Isus uzima na se našu sudbinu. Snalaze nas napasti i kušnje, i to ne samo jednom u životu. Đavao vreba, piše sv. Luka, i drugom prilikom (Lk 4,13). Sve tamo od Kajina, grijeh nam je kao zvijer na pragu što na nas vreba, ali još mu se možemo oduprijeti (Post 4,7). Snagom Kristovom.

Dva se barjaka pred nama vijore, s jedne je strane slava Kristova, a s druge je mračan đavolji stijeg. Za kušnju u pustinji napose vrijedi ona Kristova riječ: »Nisam došao donijeti mir, nego mač« (Mt 10,34). Mač protiv onoga koji je otac laži i ubojica ljudi od početka; neprijatelj ljudske naravi i božanske nadnaravi, Protivnik – Sotona.

Tko u Isusa povjeruje, ne će se postidjeti (Rim 10,11). Ali Sotona nije došao da bi se povjerio i povjerovao, nego je došao napadati. Đavolji barjak je barjak izazivača i huškača. Zato se na kraju udaljuje, odlazi postiđen.

Napasnik se, ponajprije, okomio na Isusa tražeći da kamen pretvori u kruh. Može Bog iz kamena i djecu Abrahamovu podići, to nije u pitanju. Ono što je ovdje bitno jest da tjelesna hrana nije najvažnija. Isus će doista umnožiti kruh, ali ne za sebe i svoju glad, nego sažalivši se nad mnoštvom. Umnožit će kruh skrbeći za svoju zajednicu. Ići će toliko daleko da će sama sebe, svoju osobu dati za hranu. Zna Isus da ljudsku dušu ne može nasititi samo kruh koji jedemo. Dubina trpljenja koje osjećamo, kao i naša radost koja čezne za blagoslovom, traže daleko više. »Ne živi čovjek samo o kruhu.« (r. 4). Kruh koji će Krist Gospodin dati kruh je živi koji je s neba sišao. Tko se hrani tim kruhom, ima vječni život.

U drugoj kušnji najbolje će se pokazati da đavolji stijeg stoji pred carstvom privida i laži. Izravna suprotnost kraljevstvu Božjemu koje tajno raste poput zrna gorušice. U virtualnoj stvarnosti napasnik odjednom pokazuje sva kraljevstva zemlje. To je samo slika, pusta tlapnja. A potom izriče čistu laž, govoreći da je njemu dana vlast i da je podjeljuje kome hoće. Srž sotonskoga bića jest oholost, nepriznavanje istine u sebi. Pripisuje si moć koju nema. Hvali se imanjem koje nije njegovo. Krist, naprotiv, uopće ne ide za posesivnim i požudnim prihvaćanjem vlasti i slave. Njemu su na srcu pravi klanjatelji koji se klanjaju Ocu u duhu i istini.

Napasnik se napokon drznuo posegnuti za riječima Pisma, za riječima koje izlaze iz usta Božjih. Da li već popušta i slama se pred prodornim i čvrstim Kristovim stavom? Ili nevoljnik pokušava ne bi li i tu svetinju iskoristio, znajući koliko je Isusu stalo do Božje riječi? Jasno, bilo bi nerazborito, grijeh i zlo izvoditi senzacionalističke, samoubilačke skokove. Ali pravo je svetogrđe i đavolsko djelo uzimati riječi Svetoga pisma za napad na Sina Božjega.

»Ako si Sin Božji«, govori napasnik Isusu (r. 3.9). Dvaput. Opetovano svojim napadom smjera na Kristov identitet, na srž njegove svete osobe. Želi uzdrmati temelj i staviti u pitanje, razoriti sveto samopouzdanje koje se temelji na Isusovu odnosu prema Ocu. Kao što Sotona sam nema oslonca u sebi i prikazuje se u lažnu svjetlu, tako pokušava i Gospodina dovesti u napast. Ali već je starozavjetni vjernik pred žrtvenikom ispovijedao vjeru, svjestan odakle potječe (Pnz 26,5), tako i Isus zna svoje podrijetlo. Drevni biblijski vjernik na tlu obećane zemlje u svojemu se »vjerovanju« sjeća praoca Abrahama koji je obdaren brojnim potomstvom; sjeća se izlaska iz Egipta, kada je Gospodin jakom rukom izveo svoj narod. Pavao piše: »srcem vjerovati opravdava« (Rim 10,10). Isusovo je presveto Srce utvrđeno i pohranjeno u Ocu na nebesima. Jednom će Krist Gospodin otvoreno kazati: »prije nego što Abraham bijaše, ja jesam« (Iv 8,58). Divna, snažna veza u dubini Srca tolika je da Isus ne treba i ne traži nikakva opravdavanja riječima. Krist se ne obazire na taj najdublji i najoštriji izazov. Tako mu oduzima snagu, osujećuje ga i napasnik odstupa, iscrpljen.

»Znam kome sam povjerovao«, napisat će jednom sv. Pavao (2 Tim 1,12). Nekoć je vjerna duša čuvala spomen na otkupljenje, na izlazak iz kuće ropstva. Gospodin je čuo vapaje svojega naroda pritisnuta nevoljom i pružio svoju moćnu ruku osloboditeljicu. Mi u ovoj korizmi sa svom pozornošću gledamo na Kristov križ i Uskrs – naše otkupljenje i spasenje. To je žrtva koju zajedno slavimo: tijelo Sina Božjega »nama za hranu svima dano«. Sveti prinos u kojemu se u jedno slijeva sve ono što želimo Ocu nebeskomu kao dar prikazati.

1. korizmena nedjelja u liturgijskoj godini C

Kategorije
Duhovnost

Kod Cezareje Filipove

Sveti Učitelj jednom učenicima dolazi s pitanjem umjesto s poukom. Želi od njih saznati kakvu sliku o njemu imaju ljudi oko njih. Što misle i kakve riječi govore o Isusu oni s kojima se učenici druže i s kojima provode dragocjene trenutke svojega vremena? Važno je Učitelju kako ga ljudi prihvaćaju, kako tumače brata čovjeka. Što ljudi govore što to znači biti Sin Čovječji, postati ljudski potomak, hodati zemljom u ovomu smrtnu tijelu?

Učitelj želi znati što ljudi govore o njemu zato da nam pokaže kako je i on pogrješno shvaćen. Gledaju u njemu stroga propovjednika pokore koji žestoko prijeti – poput Ivana Krstitelja. Tumače ga kao vatrena glasnika Božje revnosti koji s neba dolazi najaviti velik dan – kao prorok Ilija. Vide u njemu Jeremiju koji je s velikom sućuti i boli proživljavao patnju svojega naroda i pozivao na mirno pokoravanje stranoj vlasti. I u progonstvu Jeremija je vidio nov početak. Odbačen od svih trpio je i Bogu iznosio svoj jad i muku. Mnogi Isusa drže prorokom koji otvoreno proglašava božanske poruke. Ali Isus je više od toga.

Učitelj svojima daje priliku u osami kod Cezareje Filipove da mu izreknu svoj odgovor. Poziva ih da kažu tko je on. Želi znati koje mjesto ima u njihovu životu, koji su mu i kolik prostor dali u svojemu svijetu.

Petar brzo i spremno daje svoj odgovor zašto vjeruje Učitelju i zašto se pouzdaje u njega. Nije li u riječ-dvije sažeo sve što očekuje od Učitelja i svoju želju da pronađe oslonac u njemu? »Ti si Krist, Sin Boga živoga!« ispovijeda Petar. Bio je to, doista, pravi čas da prepozna Otkupitelja i Spasitelja.

Otac je Isusa pomazao Duhom Svetim da bude nositelj radosne vijesti. Na najdublji način Isus je povezan sa živim Bogom. Bog je njegov izvor, njegov stalni voditelj, iskon njegove svjetlosti. Bog je njegov Otac od kojega sve ima. U Isusu je sva punina božanstva. Od Oca.

Prema Kristovim riječima Petru je objavljena božanska tajna. Blažen je Petar kojemu je progovorio Otac nebeski. Sveta riječ s neba zvoni uzvišenim, tajnim glasom i napunja dušu milinom koja nije od tijela i krvi. Evo još jednoga evanđeskog blaženstva!

Važne riječi Isus kaže u svojemu odgovoru, odobrenju i pohvali. Kristovom vlašću rađa se sklad neba i zemlje. Što je vezano ovdje, vezano je i tamo; što je otkupljeno ovdje, otkupljeno je i u nebeskomu kraljevstvu.

Ovdje, kod Cezareje Filipove i Apostol će otkriti svoje pravo ime. Učitelj mu pokazuje kako ga on vidi i kako ga definira. Daje mu poslanje koje želi da Apostol ispuni jer ima povjerenja u njega. Krist nalazi čvrsto uporište u svojemu odabraniku, apostolskomu prvaku Petru-Stijeni, za velik pothvat. To je stijena – temelj na kojemu će sagraditi svoju Crkvu.

Mt 16,13–20
21. nedjelja u liturgijskoj godini A