uz današnje Evanđelje: četvrtak 11. tjedna – nov nastavak u nizu “Religija i šport”
U lipnju – mjesecu Srca Isusova čitamo o evanđelju o središnjoj molitvi “Oče naš”. Posvećeno Zakladi za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević.
Emisija “Poluvrijeme” radnim danom 6:55 na SPTV – Sportskoj televiziji, epizoda 943, četvrtak. 20. lipnja 2024. Biblijska razmišljanja o duhovnoj dimenziji športa.
Hvala Bogu! Novi nastavak niza “Religija i šport” u suradnji našega Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana, s Hrvatskim olimpijskim odborom.
Produkcija: Ivo Krištić, Sports-life
Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.
(Mt 6,7s)
Na treningu ništa neće vrijediti ako mlataram bez reda, ako ukrivo vježbam i pretjerujem, ako pogrešno, po svome, upotrebljavam sprave. Mogu se još i ozlijediti. Važne su upute iskusnoga znalca. Njih treba zdušno slijediti.
U četvrtak, dan Euharistije, slušamo o onom dijelu koji nije žrtva i prinošenje, nego molitva i riječ. Ali jednako tako ulazi u središte kršćanskog bogoslužja. Molitva „Oče naš“ integralni je dio svete mise.
U evanđelju je smještena između dviju uputa (Mt 6,7s i 14s). Obje govore o našem nebeskom Ocu (3x ὁ πατὴρ ὑμῶν Mt 6,8.14.15). Prva, uvodna, poziva nas da se oslonimo na njegovo razumijevanje i dobrotu. Pa Bog zna i prije i bolje što nam je potrebno. Molitva nije magija. Nisu u središtu naše riječi, koje mogu biti isprazno blebetanje (βατταλογέω Mt 6,7), nego Otac naš (Mt 7,8).
Druga, zaključna napomena pripada među najradikalnije. Zastrašujućim tonom ističe da možemo ostati bez Božjega oproštenja („neće otpustiti“ Mt 6,15). Ali daleko je važnije kad Isus objavljuje da imamo tu istinski božansku moć opraštanja. Stvoreni smo na sliku Božju i u tome da možemo od srca otpustiti jedni drugima prijestupke (Mt 6,14). Ista riječ stoji u našoj molitvi Ocu (2x ἀφίημι Mt 6,12), u Isusovoj molitvi na križu: „Oprosti im!“ (ἀφίημι Lk 23,34) i u opisu našega opraštanja (4x ἀφίημι Mt 6,14s).
U središtu je Isusova pouka kako će, za razliku od pogana, njegovi učenici moliti. Početak i osnovica molitve je Bog – Otac naš na nebesima (Mt 6,9).
Na to se veže sedam zaziva, sedam prošnji. Prva govori o tome što nam je sveto (ἁγιάζω „posvetiti“ 6,9), druga u čijoj vlasti želimo biti, koga želimo za svojega kralja (βασιλεία „kraljevstvo“ 6,10). Treća smjera na to da se u jednakoj mjeri, kako je to u njegovu prostoru koji nas nadilazi (οὐρανός „nebo“), Božja volja – ne naša – ostvaruje među nama, u našem ljudskim stvarima (γῆ „zemlja“ Mt 6,10).
Četvrta molba otvara drugi dio u kojem najprije želimo zahvalno iz Božje ruke primati hranu koja nam je iz dana u dan potrebna (ἄρτος „kruh, hrana“ Mt 6,11). U petom zazivu molimo oproštenje od Boga, ali sami ističemo da smo i mi dužni opraštati (Mt 6,12). U šestoj prošnji papa Franjo dvaput je uspio sav svijet pozvati da promislimo što molimo. Ponizno tražimo da nas Bog ne stavlja na kušnju kako je već s Abrahamom učinio („iskušati“ 1. put u Bibliji, Post 22,1), kako je sam Isus doživio kad ga je Duh vodio u pustinju da bude iskušan (Mt 4,1). Starozavjetni vjernik molio je: „Iskušaj me!“ (Ps 26,2; 139,23). Mi, evo, molimo: „Ne iskušavaj nas jer znaš našu slabost“.
Završna je molba zaključak (Mt 6,13b). Gdje god da su đavolski prsti, koji su jači od nas, mi molimo Božju pomoć i Božju moć, da nas on izbavi (ῥύομαι Mt 6,13) kao što je izbavio svoj narod iz kuće ropstva (ῥύομαι Izl 12,27), iz progonstva u Babilonu i od tolikih teških nevolja (ῥύομαι Neh 9,28).
- Vidi:
