»Nisi bio tu kada sam te najviše trebao.« Tako se može sažeti mnoga moderna međuljudska tragedija. »Nema te«, može kazati razočarano dijete svojemu roditelju, muž ženi ili obratno i označit će bolan lom koji je nastao u ljubavi. A evo danas presveti sakrament po kojemu Bog ostaje s nama. Isus jest tu. Izvršava ono što je i obećao: S nama je! U sve dane. Trajno.
Po Božjoj zapovijedi koju Mosije i Aron prenose Pasha okuplja obitelj i rodbinu. Pashalna je večera zajedništvo živih ljudi, rehabilitacija obitelji. Kada Isus okuplja svoje odabrane, onda ispunja taj zakon. Sakrament euharistije podsjeća modernoga roditelja i bračnoga druga da ne može svoju prisutnost nadoknaditi materijalnim dobrima i karijerom. Isus je osobno nazočan. Voli onaj tko je ovdje.
Rečenica »Volim te« može izgubiti značenje. Danas smo pod pritiskom da ljubav moramo verbalizirati, a evo ovdje božanski primjer. Isus je ljubio svoje do kraja. Pritom ne kaže nijedanput: »Volim te«, nego poslužuje. U euharistiji učimo da je ljubav puno više od privlačnosti i osjećaja. Isus izvršava ono što je obećao: daje sama sebe. Ovo je moje tijelo i krv. Ovo sam ja!
Prolazim gradom i vidim mladu ženu u golemu automobilu. Sitna, djevojčica takoreći, izgubila se u prostranu sjedalu iza velikih vratiju. Možemo mi u suvremenomu društvu isticati slobodu i slobodno ponašanje, ali koji su rezultati? Ako to znači da će nam biti potrebno oklopno vozilo da prođemo kroz grad, promislimo dobro! Možemo mi kršiti pravila, zagovarati novu anarhiju, maštajući o idealu ljubavi. Isus se, međutim, podlaže Zakonu i slavi Pashu sa svojima. Isus skida ogrtač, miče zaštitu i distancu, skida znak moći. Ljubav znači izići iz svojega oklopa, učiniti se ranjivim, izložiti se i približiti, poslužiti drugoga. Ne samo tražiti svoja prava, nego prava bližnjega.
Trebalo je o Pashi pripraviti onoliko koliko svaka osoba može pojesti, stoji u Zakonu. To nas podsjeća na čudesno umnažanje kruha. Isus uzima i daje koliko su htjeli. I nasitili su se. Bijaše to slika onoga što ima doći na Veliki četvrtak. Isus često govori u prispodobama. Na Veliki četvrtak prestaju prispodobe. Sada počinje zaozbiljno, za pravo! »Ovo je moje tijelo«, govori Isus. I to će tijelo, znamo, biti razapeto na križ. Isus je govorio u prispodobi kako će se gospodar, kada se vrati i nađe vrijednoga slugu, sam pripasati (Lk 12,37). Poslužit će slugu kojega je posjeo za stol. To Isus čini na Veliki četvrtak. Ono o čemu je govorio postaje stvarnost.
Pred učenicima kojima pere noge Isus je opasanih bokova. Ispunjava Mojsijevu zapovijed – on koji je cio svoj vijek bio opasanih bokova: hodeći od grada do grada, navješćujući Riječ, donoseći zdravlje i Božje oproštenje.
Veliki četvrtak jest dan svećeništva, dan onih ljudi – onoga sakramenta – koji podupiru napor naše slabe vjere. Na njih se možemo osloniti, oni nas mogu nositi. Sv. Pavao izvješćuje: nije bio prisutan u dvorani Posljednje večere, ali točno zna što se zbiva. Zna da je kruh tijelo i da je kalež krv novoga Saveza. U euharistiji vjera postaje živo gledanje: prepoznajemo lik hostije i zlatni kalež. Opipljivi su, očiti! A svećenik je onaj koji daje ono što je sam primio.
Veliki je četvrtak blagdan ponizna služenja. Nije Isus protiv učitelja i gospodara, kako bi neka bedasta revolucionarnost mogla tumačiti. Zna on da nam treba glava i voditelj na koje se možemo osloniti. Sam će, nakon što opere noge učenicima, opet sjesti – zauzeti položaj Učitelja i Gospodina. Svi smo mi još od stvaranja postavljeni da budemo razumni upravitelji – i mudri, i dobri gospodari! A Isus nam daje primjer kako to ima izgledati, kako moramo postupati jedni prema drugima.
Euharistija je mjesto osobnoga susreta s Isusom i otkrivanje vlastite grješnosti. Juda je već prepustio svoje srce sotonskim namislima, a Petar se isprva buni i opire Isusovoj nakani. Ali već je u egipatskomu ropstvu krv jaganjca značila Božje smilovanje. I na Veliki četvrtak svjesno ćemo zavapiti: »Gospodine, nisam dostojan«. Ali potom pristupamo k stolu jer želimo imati dijela s njime. To je Petrova želja koja je donijela preokret. Imati dijela s Isusom znači prihvatiti da nas opere – Božji Jaganjac svojom krvlju. Imati dijela s njime znači prihvatiti ga onako kako on hoće: u liku hostije koju svećenik pruža i govori: »Tijelo Kristovo.«
