Bilješke o rječniku, sadržaju i aktualnom teološkom liturgijskih čitanja na 19. nedjelju u godini B: 1 Kr 19,4-8; Ef 4,30 – 5,2; Iv 6,41-51
– Slika prikazuje čuđenje učenika nakon Isusova govora o kruhu života
Htio bih danas progovoriti o onome što me nadilazi, o tajni vjere koja donekle uopće nadilazi naš ljudski razum, ali isto tako nam se bar donekle daje u iskrenoj molitvi. To je tajna vjere koja se skriva u Isusovoj rečenici da je vidio Oca (Iv 6,46). Sin Božji, koji je kod Boga (6,46), koji je sišao s neba vidio je Oca – svoga nebeskog Oca, iz najveće blizine, u najbliskijem, toplom, vječnom zagrljaju. Odvijeka ga je gledao u Duhu Svetom, Božjem (Ef 4,30), kojim je živo pomazan i zato je Mesija – Pomazanik. Vidio je Oca u vječnoj ljubavi Presvetoga Trojstva.
Ondje, kod Oca, neprolazna je utjeha, utaženost duše, ispunjenje naše iskonske čežnje, zaključno smirenje za kojim svim bićem žudimo, blažena opuštenost, koja nije mrtvilo, nego život sam.
Iz tog nepresušnog izvora dolazi okrjepa starozavjetnom proroku. Kad se Ilija bio sklonio pod grm brnistre (1 Kr 19,4), da bar kakvu-takvu hladovinu u pustinji pronađe, anđeo mu daje hranu i piće (19,6). Jednom, pa još jednom. Neka se Ilija temeljito odmori, nahrani i napoji! Zato da stigne do svete gore na kojoj će uživo, na vlastitoj koži, upoznati Božju očinsku blagost i majčinsku nježnost – ne u oluji i potresu (19,11), ne u požaru, nego u laganom lahoru koji ga miluje, u blaženom miru (19,12). Od tada prorok više neće jurišati ispred Božje volje, nego će smjerno čekati da mu dođe Riječ Gospodnja.
Koliko puta ste već s punim osjećajem rekli: »Ne mogu više. Dosta mi je!« (1 Kr 19,4)? – kad nas život poklopi; kad nam ljudi nepravdu čine; kad, nakon mladenačkog zanosa i živog osjećaja da imamo rješenje i da ćemo spasiti svijet, u odrasloj dobi spoznamo da smo baš kao i naši roditelji i pretci!
Iz vječne kontemplacije Očeve beskrajne ljubavi izvire Isusovo razumijevanje i strpljivo slušanje našega mrmljanja (Iv 6,41.43) i rogoborenja. To je – prema apostolskoj procjeni – naša gorčina i srdžba, gnjev i vika (Ef 4,31). Ali Gospodin nas ne ostavlja u tome, nego dobrohotno, aktivno korigira: »Ne gunđajte među sobom!« (Iv 6,43). Zaustavlja trač i glasinu, koja nije dijalog s njime, nego dezinformacija.
Kad ljudi kažu da je Isus sin Josipov (Iv 6,42), to je prije svega pohvala poočimu Josipu i svim očevima koji s ljubavlju odgajaju svoju djecu! Vide Nazarećani u Isusu svu snagu i hrabrost, šutljivu radišnost i poduzetnu spretnost njihova tesara, majstora Josipa. Njega je Isus od malena gledao. Josip je uzor i potpora svakom tati u najvažnijem poslu odgoja.
Ali tvrditi da je Isus samo Josipov i Marijin sin u isti je čas opaka hula (Ef 4,31): ne priznati da je Isus ljubljeni Sin Oca nebeskoga.
Iz Isusova sinovskog pogleda na Oca dolazi ona svjetlost s neba koja je farizeja Savla obratila (Dj 9,3). On sada kao novi čovjek – slabašan kad ga vidiš u tijelu, ali nezaustavljivo prodoran u misli i riječi – prevodi Isusovu novu zapovijed s Posljednje večere. Gospodin naređuje: »Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!« (Iv 13,34; 15,9). Pavao traži: »Hodite u ljubavi kao što je Krist ljubio vas!« (Ef 5,2).
Zato što je Oca gledao Isus ponizno silazi s neba da nam bude hrana za život (ὁ ἄρτος τῆς ζωῆς Iv 6,48), živi kruh (ὁ ἄρτος ὁ ζῶν 6,51). Tako da onda mi možemo poslušati zahtjevne propise da budemo jedni prema drugima dobrostivi, milosrdni, da praštamo jedni drugima kao što je Bog nama oprostio (Ef 4,32).
Isus, Sin, promatrao je Oca odvijeka – Oca koji nas privlači da možemo doći k Mesiji. Od Oca možemo čuti, on nas poučava – evo danas, sada – kao svoje učenike (»učenici Božji« Iv 6,45). Zato možemo prići kruhu života, životnoj hrani; možemo primiti novozavjetnu manu. Možemo prepoznati kako silazi (καταβαίνω 3x Iv 6,41.42.50) k nama u tijelu i krvi, u križu i uskrsnuću! Ne dokida on biološku smrt koja je sastavni dio naše naravi, nego je nadilazi – posvećuje, otkupljuje. Sam govori: »Ja ću ga uskrisiti!« (Iv 6,44). Kod Oca onaj je vječni život koji promatramo o Velikoj Gospi. Tko jede ovaj kruh, živjet će (Iv 6,51).
Štoviše, Gospodin kaže da daje svoje tijelo za život svega stvorenog svijeta, za život cijelog kozmosa, univerzuma (κόσμος Iv 6,51). U vrijeme ekoloških opasnosti, klimatskih promjena i toplinskih valova to nam je utjeha i nada. Gospodin je Spasitelj svega svijeta.
Zato neka danas odjekne usrdan poziv: Europo, svijete! Ako stvarno želiš mir u Ukrajini, mir u Svetoj zemlji, dođi, pokloni se kruhu živom! Nahrani se! Ako se želiš osloboditi ove ili one tiranije koja ubija dušu, ako stvarno želiš čuvati Božju prirodu, naš zajednički dom, dođi, primi hranu koja dolazi iz krila Očeva. Samo Gospodin je Otkupitelj jer nas je ljubio i sama sebe za nas predao (Ef 5,2).
