Novi dom Najjačega (Mk 3,20-35)

Rječnik, sadržaj i teološko značenje današnjega Evanđelja: 10. nedjelja, god. B.

Vrijedi li ovo od prije, iz godine sv. Ignacija, sada u novom, dotjeranom izdanju, posvećenom Anamarijinoj Zakladi za obnovu bazilike Presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra.
U vatrenom lipnju, mjesecu Srca Isusova, jučer nam je 6. Antunovski hod živo pokazao tko su Isusova braća i sestre, ove godine baš na dan bezgrješnog Srca Marijina. A danas, kad biramo one koji će nas zastupati u Europi, slušamo u evanđelju upravo o tome: “Tko je majka moja, tko su braća moja?” pita Gospodin i daje odgovor. To je put za Europu danas ako želimo biti u Domu Kristovu, u Domu Najjačega.
Mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, u ovim novim medijima za ponovno otkrivanje identiteta obitelji i moći, koju imaju naše riječi, za još dublje upoznavanje i primjenu Evanđelja, za predah i prikupljanje snaga, za čitanje i slušanje:

Početak evanđeoskoga odlomka Mk 3,20-35 govori nam da je Isus ušao u kuću (οἶκος Mk 20,1). Važno je doći doma. Je li to možda ona kuća u Kafarnaumu (οἶκος Mk 2,1) oko koje se već prvi put okupio silan svijet (Mk 2,4; 1. put ὄχλος “mnoštvo” u Mk) pa su dovitljivi pomagači s puno vjere uzetoga kroz krov spustili pred Isusa? Sada je mnoštvo opet na okupu (ὄχλος Mk 3,20). Sada, nakon što je Gospodin ustanovio Dvanaestoricu (Mk 3,16), evo i njih s njime u kući (3,20).

Kristov duhovni život, njegova vjera ne odvija se u nekom idealnom zamišljenom svijetu. Ljudi se ponovno okupili i ne daju im u miru ni jesti (Mk 3,20). Osim toga stižu školovani autoriteti, nositelji uzvišenoga znanja koji čuvaju Pisma Objave (Mk 3,22). Dolaze iz svetoga središta gdje je Hram Božji i veliki svećenik – iz Jeruzalema. Zlorabe li to oni svoj položaj, javno izričući optužbu, uz bolnu, drsku uvredu? Ne govore oni Isusu, nisu oni potražili Rabbija da s njime razriješe što imaju, nego se obraćaju javnosti. Koriste priliku dok je mnoštvo na okupu – tu su oni koji su zbog Isusa, ne zbog njih došli. Pismoznanci trostruko optužuju Gospodina (1) da je opsjednut, da mu je srce zaposjelo ružno, mrsko i mutno ime demonskoga poglavara (Βεελζεβοὺλ), (2) da on njegovom snagom istjeruje zloduhe (Mk 3,22). Govore (3) da je ga je opsjeo nečisti duh (Mk 3,30).

Dobrostiv, mudar Pedagog, neizmjerno velike duše i širokoga srca postupa takoreći suprotno. Upravo njih, koji nemilice vrijeđaju, on poziva k sebi (προσκαλέω Mk 3,23). Njima će uputiti svoju riječ (αὐτοῖς 3,23, usp. upravni govor u 3,23-28). Prvi put u Evanđelju po Marku progovara Isus tako da se služi poučnim slikama i primjerima iz života. Govori im u prispodobama (παραβολή Mk 3,23), što će biti njegova čuvena metoda u idućem poglavlju kada na Galilejskom moru svemu narodu bude tumačio kakvo je Božje kraljevstvo (usp. παραβολή Mk 4,2).

Sveti Učitelj polazi od bazične logike. Izbacivati sama sebe unutarnji je rascijep (Mk 3,23)! Progoniti sebe i svoje znači krvavu unutarnju podjelu, triput Gospodin ponavlja (3x μερίζω Mk 2,34-36), koja vodi u propast. Takvo kraljevstvo, takva država, nema trajnosti (3,24). Takav dom, takva obitelj neće imati temelja za opstanak (3,24). Takva osoba u sebi se raspada; prijeko je potreban žuran lijek.

Isus ne okoliša i ne prikriva. Odmah pravim imenom naziva pra-neprijatelja, velikoga Božjega protivnika – Sotonu (σατανᾶς hebr. שׂטן Mk 3,23.26). Za razliku, vrlo vjerojatno, od učenih pismoznanaca koji govore otprilike i po općenitu znanju, Isus se s njime izravno suočio u pustinji (Mk 1,13) i iz iskustva zna o čemu govori. Nagoviješta njegov kraj (Mk 3,26). Najavljuje onoga, koji je još jači, pa silnika u njegovu dvoru može svezati (3,27). Izbavlja one koji su mu upali u zamku, pali pod njegovu vlast pa ih drži u svojoj kući.

Na kraju, s naglaskom: “Zaista! Amen!” (Mk 3,28), Gospodin se vraća na odgovornost koju nose tužitelji za svoje riječi. Utjeha je i radost što milosrdni Otac velikodušno daje oproštenje za svakojake naše omaške pa i svetogrdne riječi – za sve (πάντα Mk 3,28) – za koje se kajemo i tražimo oproštenje. Nasuprot tome strašna je trajna prijetnja i goruća opomena da ima i onih grijeha koji zauvijek ostaju bez oproštenja. “Nema oproštenja” (Mk 3,29).

Čovjek takav grijeh trajno nosi s vlastitom krivnjom (Mk 3,29). A tiče se upravo našega govora, naših riječi, ako ih upućujemo izravno protiv Božjega Duha, Tješitelja, Duha Istine, Gospodina i životvorca. To su riječi koje izgovaramo iz nadahnuća zloga duha, kad svojevoljno, ustrajno i uporno pristajemo uz njega koji je duh pra-neprijatelja, Božjega protivnika. Gospodin tako otkriva punu važnost i vrijednost riječi koje mi sinovi ljudski (usp. Mk 3,28) naglas ili u sebi izričemo.

Kako redovito biva u Markovu evanđelju ovaj prizor u sredini Mk 3,22-30 služi zato da se pojača i protumači ono što je na početku (Mk 3,21), prije, naznačeno i što se na kraju (Mk 31-25), poslije, razrađuje.

Cjelinu ovoga odlomka kao glavna tema nosi “kuća, dom”. Isus je u kuću ušao (οἶκος  Mk 3,20). Njegovi najbliži – iz njegova doma i loze – polaze jer ga, zbog glasina kakve pismoznanci prenose, žele dovesti natrag k sebi (3,21). U pouci Učitelj najprije upozorava na prijetnju da se dom zbog razdijeljenosti raspadne (οἰκία 3,25), a potom govori o domu jakoga (οἰκία 3,27).

Isusova majka Marija i predstavnici njegove bliske rodbine, koji očito stižu iz Nazareta u Kafarnaum uz Galilejsko more, slika su svete suprotnosti koja blista kao nov dom Kristov. Nasuprot onoj kući koja je u sebi podijeljena (usp. 3,25), Kristov dom je u sebi nepodijeljen, cjelovit, jedinstven, pa i onda kad su u ovaj čas njegova Majka i braća vani (ἔξω Mk 3,31), kako potvrđuju okupljeni (ἔξω Mk 3,32). Gospodin upozorava na onu duhovnu vezu i bliskost, na onu ljubav koja je jača i od biološkoga roditeljstva i od krvnoga srodstva, a davno je kod proroka zabilježena: “Kad bi koja žena i zaboravila čedo utrobe svoje, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49,15).

Učitelj izravno odgovara na upozorenje da ga njegovi traže tako da pita o istinskom, dubokom identitetu obitelji, o temelju iz kojega izvire (“Tko su majka moja i braća moja?” Mk 3,33).  

Isus, vrhunski prijatelj Božji, ljubljeni Sin, gradi najjaču kuću. Postavlja temelje koji su Božja volja (θέλημα τοῦ θεοῦ Mk 3,35). Dom je to složan i slobodan. U njemu je ponajprije njegova majka koja prva vrši volju Božju, govoreći: “Neka mi bude” (Lk 1,38). Gospodin zaustavlja svoj pogled (περιβλέπω Mk 3,34) na cijelom onom mnoštvu okupljenoga naroda (ὄχλος 3,20). Sjede oko njega. A on proglašava: Evo, to su moji, to je moj dom! Vi ste mi braća kad ne govorite hule protiv mene, nego primate moju pouku i ostvarujete volju Božju.

Zastat ću s mirom sada. Potražit ću kako to Gospodin svoj božanski pogled zaustavlja na mom licu, na mojemu srcu. Kad kaže “Uzmite, jedite, pijte!”, onda mi govori: Primam te kao svoga brata rođenoga, kao sestru, kao majku. Jer ovo je dom Oca mojega, dom vječnoga zajedništva i međusobne potpune ljubavi. Ovo je kuća Najjačega u kojoj nema izbacivanja i ustanka protiv samoga sebe, nego je ovo dragi dom otkupljenja i služenja, vršenja Očeve volje (θέλημα Mk 3,35) po kojoj ovaj dom ostaje zauvijek.

ur. 9. 6. 2024. (1. izd. 7. 6. 2021.)