Hvala ti, Gospodine. K meni nedostojnom grešniku, smrtniku, ti dolaziš. Dobro vidiš moje farizejsko srce, znaš moje misli, moje oholo procjenjivanje i čuđenje (θαυμάζω Lk 11,37). Naše ljudsko pranje (βαπτίζω Lk 11,38) nije tebi potrebno, Sveti. Naše krštenje ti ne trebaš, ali htio si stati u red grešnika pred Ivanom (2x βαπτίζω Lk 3,21).
Svojom dobrohotnom poukom pogađaš u bit. Što će mi sav sjaj nakita, krasota odijela, svjetlost namještenog lica, ako mi je u duši gnusoba, grozota i nečistoća (Lk 11,39). Bez suzdržavanja razotkrivaš moju nerazumnost i ludost (ἄφρων Lk 11,40).
Uzdigni moj pogled, smiri moje oči na licu vječnoga Oca, dobroga Stvoritelja, koji mi daje i dušu i tijelo, sve što jesam – iznutra i izvana!
Pouči me danas o čudesnom rješenju, Spasitelju, Žrtvo sveta! Svu pohlepu i grabežljivost, svu zlobu srca svojega, dat ću kao dragovoljan dar (ἐλεημοσύνη Lk 11,41), predati iz smilovanja, ostaviti, odreći se. I gle – sve mi je čisto!
