Na bunaru

Isus i žena u Iv 4

na 3. korizmenu nedjelju, god. A

Evanđelje o Samarijanki pun je pogodak i stiže u pravi čas. Proslavili smo u srijedu Međunarodni dan žena. U Zagrebu je bio protest u sumrak koji je okupio mnoge. U četvrtak je bila i skupština nogometnoga kluba koja nije došla do rješenja. Grozno je ako i danas imamo nerazumnu nepravdu da za isti posao radnica prima manje nego li radnik. Užasno je ako samo muškarci dobivaju priznanje, a žene ne. Dobro je kad se organizi­ramo i zajednički poduzimamo stvari. Mogu li međutim marš i transparent pomoći onome tko svoju ljubav prema bližnjemu, koji svoj brak nije uspio urediti? Čemu okolišati? Tražimo odgovor na svoju vječnu ljudsku žeđ. Obično se ističe da ova evanđeoska žena zbog svojega načina života o podne ide na vodu kad nikoga nema, da izbjegne ljude. Ali to znači da je nasamo s Gospodinom, što je dragocjen trenutak. Mrvica s Gospodareva stola na našemu Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenom s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za smirenje i utjehu, za još dublje razumijevanje i primjenu Evanđelja, za čitanje i slušanje:

Već Stari zavjet pogađa bit. Pa to je naše stalno pitanje. Pritisnuti težinom života, dok nosimo svoj križ, prepiremo se i iskušavamo dragoga Boga: Jesi li s nama, ili nisi? Ima li te, ili te nema? (usp. Izl 17,7). Zasigurno je tako moglo biti i u izranjenom srcu žene Samarijanke koja marljivo i danas usred bijela dana, za podnevne jarke žege ide po vodu. Nosi ona u sebi teško, bolno pitanje naroda upućeno Mojsiju (usp. hebr. למה lamma Izl 17,3): Pa zašto si me, Bože moj, uopće doveo u ovaj život kad umirem, evo, iz dana u dan. Moja vječna ljudska žeđ, moja dubinska čežnja nikako da se ispuni, utaži!

Smijemo li ovo današnje Evanđelje čitati pod jednostavnim naslovom: Na bunaru? Gospodin Isus odmah ide u središte stvari i pokazuje gdje je rješenje. U starini Mojsije je kao odgovor Božji na zapomaganje prošao pred narodom sa Božjim štapom u ruci (Izl 17,5). Gospodin je stajao pokraj svoje svete gore i voda je provrla iz pećine (Izl 17,6). U Novom zavjetu sada sam Gospodin, Sin Božji, dolazi kao odgovor na bol srca skršenog, pet-šest puta slomljenoga, grijehom, nevjernošću isprobadanoga. I nije molba žene na početku, nego sam Isus, vječni Sin vječnoga živoga Boga, moli: »Daj mi piti!« (Iv 4,7). Poznaje on našu ljudsku žeđ, koju će i na križu posvjedočiti, govoreći: »Žedan sam« (Iv 19,28). Već na početku, u 40 dana pustinje osjetio je žestoku i krajnju žeđ. Gospodin pristupa s molbom kao što je na početku Petra bio zamolio da ga primi u svoju lađu (Lk 5,3). Započinje žetvu. Izvršava volju Očevu koja ga hrani.

Započinje dijalog koji će Gospodin od prepirke i iskušavanja (usp. “masa” i “meriba” Izl 17,7; Ps 95,8) dovesti do prepoznavanja najvećega Božjega dara i do vode žive (Iv 4,10). Započelo je prigovorima: Ti si Judejac, muškarac, ja žena, Samarijanka (Iv 4,9). Nemaš čime posegnuti u bunar, a ti bi meni vode dao (Iv 3,11)?! Mi kažemo naše brdo, vi kažete Jeruzalem (Iv 4,20).

Kada je to žena Samarijanka osjetila kako se po cijelom njezinom izmučenom srcu razlijeva ljubav Božja (usp. Rim 5,5) – ljubav koja znači da je za moje grijehe Mesija dao život kao otkupninu? Samarijanci su već osam stoljeća bez svoje domovine koju su Asirci bili okupirali, domaće ljude zauvijek rastjerali u dijasporu, doveli druge da osvajačkom politikom razbiju kulturni, etnički i vjernički identitet. Ali Samarijanka zna zajednički iskon svega Božjega naroda: Praotac Jakov dao im je zdenac dok su bili jedna obitelj (Iv 4,12).

Još je to prepirka i iskušavanje dok žena, praktično i realno, govori o studencu od životnoga značenja u pustinjskom kraju s jedne strane (Iv 4,11), a Gospodin s druge strane o izvoru koji mi daje bude da u mom vlastitom biću i da iz njega teče voda živa, teče za vječnost (Iv 4,14). Nije li ta voda od Duha Svetoga po kojemu se nanovo rađamo, odozgor, kako je Rabbi poučio Nikodema (Iv 3,5)? Poslije će javno pozvati: »Tko je žedan, neka dođe k meni!« jer Pismo veli: »Rijeke žive vode poteći će iz njegove utrobe« (Iv 7,37), ali to će postati jasno tek poslije Uskrsa. A sada već unaprijed, povlašteno, Samarijanki u zaštićenom, kontemplativnom razgovoru koji ide u dubinu, Rabbi Isus to otkriva. Razgovor s Isusom je molitva.

Živa voda iz Božjega studenca osvježava, čisti, natapa! Pred njom se smiju pokazati raspukline, nečistoće, suhe brazde koje su se skorile. Iz srca Samarijanke izbija dubinska životna bol: »Nemam muža!« (Iv 4,17). Razumiju to već i mladi! Promašaj i opet promašaj, i tako pet puta. Pet puta slomljeno srce. A i ovo sada nikamo ne vodi. »Nije to tvoj muž« – konstatira Gospodin (Iv 4,18). U Starom zavjetu djevojka Sara, buduća Tobijina žena, sedam je zaručnika izgubila (Tob 3,8.15), umrli su, i tolika ju je depresija slomila da je od Boga tražila smrt (Tob 3,10.13). Učitelja će u prispodobi pitati o ženi koja je sedam puta ostala udovicom (Mk 12,22).

Pred Gospodinom, međutim, sama ova žena uočava da potraga za dostojnom ljudskom ljubavlju vodi dublje, dalje. Koje je to olakšanje i blaženstvo! Pronašla je osobu koja razumije povijest njezina srca. Nije li to tajna sakramenta ispovijedi, sakramenta pomirenja, koji u korizmi tako blista? Kad bismo s pravom svu savjest temeljito i do kraja pročešljali, koja je to radost kad mi Gospodin veli: Veći sam od tvojega srca i znam sve (usp. 1 Iv 3,20)! »Rekao mi je sve što sam učinila, što sam u životu stvorila (grč. ποιέω)« – posvjedočit će evanđeoska žena (Iv 4,29.39) i, daleko prije Magdalene na uskrsni dan, postati apostol. Sve će svoje apostole Gospodin poslije poslati da mu budu svjedoci, to će im biti glavna zadaća (Lk 24,48; Dj 1,8). A žena Samarijanka već sada svjedoči (Iv 4,39). Ne nameće ona, ne razmeće se fanatično, nego poziva da sami razluče duhove: »Je li to Mesija?« (Iv 4,29)? Zbog njezina svjedočenja povjerovali su, a onda su se sami još daleko više uvjerili kad su Isusovu Riječ poslušali (grč. λόγος Iv 4,41). Dva dana ostao je s njima (Iv 4,40). Toliko će ga oni najbliži, učenici, čekati zatvoreni u strahu, dok trećega dana živ među njih ne dođe.

Od prepirke i iskušavanja Rabbi Isus vodi ženu Samarijanku do toga da prepozna tko je on. Najprije ona otkriva da nije on samo Judejac, Židov, nego vidi u njemu proroka (Iv 4,19). A Gospodin potom može pokazati još više. Objavljuje joj da je on Sin, jer nije u prvom redu važno klanjamo li se na Samarijskoj gori ili na Sionu u Jeruzalemu, u Rimu ili u Zagrebu, na Kaptolu ili kod Srca Isusova. Ključno je kome se klanjamo! Isus ne govori o božanstvu, ovom ili onom, ne govori općenito o Bogu, nego otkriva njegovu i svoju bit: Ocu se klanjamo (Iv 4,21). Otac traži klanjatelje koji mu se klanjaju u duhu i istini (Iv 4,23). Njega molimo: »Oče naš!«

Kad je to čula, sada je žena Samarijanka spremna. Istina, ime joj nije zabilježeno. Ali Isus joj se obraća kao što će se i svojoj Majci obratiti – i u Kani Galilejskoj (Iv 2,4) i na Kalvariji Jeruzalemskoj (19,26): »Ženo!« (4,21) To znači: Od Boga si stvorena, od Boga si blagoslovljena. Isus joj sada daje jedinstvenu objavu koju praktički nikome nije tako izravno dao: da ja jesam, ja jesam Mesija, ja jesam Pomazanik kojega je Otac Duhom Svetim pomazao i, evo, s tobom razgovaram (usp. Iv 4,26). Ja jesam onaj koji dolazi i ja sve objavljujem (4,25). Ono što će za sve učiniti tek kad bude podignut, kad sve privuče k sebi (Iv 12,32) da upoznaju da on jest (»Ja jesam« 8,28 usp. 8,24; 13,19), srcu ove žene već sada daje na dar.

Je li se u taj čas razlila ljubav Božja u srcu Samarijanke (usp. Rim 5,5)? Da se nisu učenici vratili, možda bi ovaj molitveni razgovor još potrajao. Ali i ovo je dosta. Ona odlazi i poziva svoje sumještane: »Dođite, vidite!« (Iv 4,29 usp. 1,39.46). Opravdana, u miru s Bogom (usp. Rim 5,1), od sada se može hvaliti kako se nada Božjoj slavi, nada se nadom od koje više nema stida (Rim 5,2.5). Jer, već je, evo, do u dno srca osjetila kako ju je Mesija pronašao dok još nije bila pravedna ni dobra (grč. δίκαιος, ἀγαθός Rim 5,7) i nije štovala Boga (grč. ἀσεβής 5,6). Za nju, grijehom izranjenu, Jaganjac Božji sama će sebe žrtvovati.

12. 3. 2023.

Vidi: Vječna žeđ (2020.)