Rječnik, sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja na 14. nedjelju u godini C: Iz 66,10-14c; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20
Poslušajte:
Iz blaga prikupljenoga u jubilarnoj godini sv. Ignacija (21./22.), dotjerano i obogaćeno u ovim novim medijima, posvećeno svim prijateljima i podupirateljima Zaklade za obnovu bazilike Presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević u Palmotićevoj u Zagrebu.
Sam Gospodin odabire i šalje apostole pa tako određuje bit što znači biti kršćanin. Veliki su dani. Prije tjedan dan u Svetoj godini kao narod posvetili smo sami sebe i svoju domovinu Presvetom Srcu Isusovu. To je naš odgovor na Isusov odabir i poziv. Jučer u Tomislavgradu euharistijsko slavlje s hrvatskim biskupima i narodno obilježavanje 1100. godišnjice hrvatskoga kraljevstva. Uvečer u Zagrebu velik koncert, svjetski rekord, s pjevačem Markom koji se ne libi otvoreno Gospodinovim riječima pozvati: „Uzmi križ, nosi ga!”
Može li poslužiti za duhovnu hladovinu i osvježenje u ovim vrućim danima? Nahranimo dušu promatrajući kako se postaje Isusov apostol. Skroman prinos s našega Filozofsko-teološkoga instituta afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagreba, za čitanje i slušanje:
Kako postati Kristov apostol? Gospodin odabire i određuje koga će poslati (Lk 10,1). Tko samoga sebe postavlja, promašio je. Gospodin jedini čini da apostol bude – kako to Pavao tumači – novo stvorenje (Gal 6,15). Novo nebo i nova zemlja, kojima se nadamo na kraju vremena, evo već su tu, u biću Isusova apostola. Otac Isusov, koji je na nebesima, zapisao je kod sebe njihova imena i to je apostolima pravi poziv na radost (Lk 10,20) – kako sam Gospodin u evanđelju govori.
Isus šalje apostola da na svojemu putu surađuje s onom prvom osobom s kojom dijeli životni put, s kojom sudjeluje u istom poslanju i zadaći. Ne šalje Gospodin solo-igrače i individualiste, nego dva po dva čovjeka (Lk 10,1).
Gospodin na tijelo svojega apostola – prema Pavlovu svjedočenju – stavlja svoje biljege pa starozavjetno obrezanje ili neobrezanje gube svoje značenje (Gal 6,15.17). Znak Božjega saveza apostolu je križ Isusov. To mu je ponos (Gal 6,14). Svaka apostolska patnja postaje dio Gospodinove žrtve. Uzdignuta je na njegov sveti križ i tako je posvećena i proslavljena.
Apostol ima svoj vlastiti mir. „Mir vaš“ (Lk 10,5) kaže Gospodin jer on ga stvara i daje. Apostol uživa majčinsku toplinu i ljubav Božju, skrb i nježnost o kojoj prorok Izaija piše. Bog ga u krilo prima i u naručju nosi, miluje ga i tješi kao mati sina (Iz 66,13). Hrani mu dušu kao što se dijete hrani na majčinim grudima (Iz 66,11). To je izvor mira i milosrđa (Gal 6,16) koji se onda kao nabujala rijeka (Iz 66,12) prelijevaju na svakoga tko je prijatelj mira (Lk 10,6).
Kakva je metoda Gospodinova prema njegovu apostolu? Daje mu da poput njega bude janje, janješce, kao Jaganjac Božji, i kad je bačen među vukove (Lk 10,3).
Gospodin svome apostolu daje veliku slobodu. Nisu mu potrebni vlastiti financijski manevri ni goleme novčane zalihe. Može bez silne prtljage i brojnih pomagala na posao. Ne mora isticati protokolarne pozdrave. Gospodin ga oslobađa od pretjerane brige za prehranu. Primit će dobri ljudi Kristova poslanik a za obiteljski stol, ponudit će mu jelo (Lk 10,7.8). Dobit će apostolsku plaću koju vrijedno zarađuje (Lk 10,7). A zato mu treba apostolska strpljivost i postojanost: u koju kuću uđe, ondje ostaje (Lk 10,7).
Učitelj apostole oslobađa od prisile uspjeha. Idu i mir donose onamo gdje su dobrodošli. Ako ih ne prime, ne moraju na silu. Sve što su dužni jest prenijeti poruku da je Bog pravi, vječni Kralj i da je blizu (Lk 10,11). A sud nad onima koji ih ne prime pripada Bogu, sami sebe pridružuju sudbini Sodome (Lk 10,12).
Gospodin apostolima daje da im se u njegovo ime i zlodusi pokoravaju (Lk 10,17) – a danas svi znamo koliko nam je potrebno da dobri Duh Božji vlada među nama. Gospodin apostolima daje moć da, tamo gdje ih prime, donose zdravlje (Lk 10,9), a danas i medicina računa s time koliko je važan duhovni element. U tome liječenju očituje se i iz toga slijedi glavna poruka o kraljevstvu Božjem. Gospodar šalje žeteoce na svoju njivu da prikupe zrele plodove.
Čuli smo! Prvi Isusov nalog apostolima jest da usrdno mole (Lk 10,2). Apostol je prije svega molitelj. A u središtu apostolskoga poziva čudesno je, najbrže Božje uslišanje. Tek što im je zapovjedio da zdušno mole (Lk 10,2), već ih šalje na posao (10,3). Oni sami odgovor su na molbu upućenu Gospodaru žetve.
Apostol ide onamo kamo će sam Gospodin doći (μέλλω Lk 10,1). Poput Ivana Krstitelja apostol je preteča. Definicija i snaga njegova poslanja jest lice Kristovo jer Gospodin ga šalje pred svojim licem (πρόσωπον Lk 10,1). Tako jednostavno, tako jasno: Otac nebeski želi da Sin njegov ljubljeni, u kojemu ima svu milinu (Lk 3,22), dođe među nas – evo, danas, u kruhu i vinu, ovdje na oltaru, – a apostol pripravlja mjesto. Budimo danas dobri apostoli, pripravimo mu put tako da sav svoj život pridružimo njegovoj svetoj Žrtvi. Recimo mu: „Dobro došao, Kralju moga srca u svom Tijelu i Krvi, sa svojim mirom!”
