Rječnik, sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja na drugu vazmenu nedjelju – Nedjelju Božjega milosrđa u god. B: Dj 4,32-35; Ps 118,2-4.16ab-18.22-24; 1 Iv 5,1-6; Iv 20,19-31
U našoj kampanji Krista Uskrsloga pod sloganom “Mir vama!” ovako smo u nedjelju, 7. travnja 2024. u podne razmišljali o Božjoj riječi. Hvala vam svima koji ste strpljivo slušali i Bogu upravljali svoje molitve. Novi skroman, a drag prinos s našega Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, pridruženoga Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Izvori Božjega milosrđa u Isusovoj su uskrsnoj pedagogiji. On vodi u živu vjeru, u molitvu i klanjanje – pred njim, pravim čovjekom koji je „Gospodin moj i Bog moj!“
Došao je među svoje, zatvorene u strahu, došao je sa svojim ranama od čavala na rukama, od koplja na srcu. Ivanovo evanđelje namjerno ističe ruke i bok, a ne ruke i noge. Dolazi Gospodin jednom, dolazi drugi put. To je njegova milosrdna pedagogija!
Kad je prvi put došao, kaže im „Mir vama!“, pa onda još jednom ponavlja: „Mir vama!“ – kao što je ono prije u Maslinskom vrtu morao dvaput reći: „Ja sam!“. To je pedagogija božanskoga milosrđa.
Uskrsli Gospodin prodire duboko u slojeve nemira i nevjere, straha, zatvorenosti, stegnutosti i grijeha. Svi su oni iznevjerili svoga Učitelja i pobjegli. Svi su oni sami sebe pogazili jer su se s Petrom svi zajedno zaklinjali: „Tvoji smo. S tobom smo do kraja.“
Nagomilana muka, grižnja savjesti, neizdrživ pritisak primaju svoje olakšanje, dobivaju lijek. To je pedagogija Božjega milosrđa! Njima Gospodin daje mir, daje im Duha Svetoga. Dahnuo je kao Stvoritelj na početku. Tako da sada preko njih, svojih apostola, on, Jaganjac Božji, može oduzimati grijehe nama grješnicima. Oduzima ih ne samo vodom, nego vodom i krvlju koje su provrele iz njegova probodenoga Srca. Ne samo po krštenju, nego i po svetoj ispovijedi.
Božansko milosrđe blista kad Isus drugi put dolazi i prilazi onome koji je odlučno rekao: „Ne, neću vjerovati, ako ne vidim, ako vlastitom rukom ne opipam.“ Isus, božanskim milosrđem, vidi u čemu Toma oskudijeva i koliko mu je potrebno i upravo to mu dodjeljuje. Onoliko koliko mu je trebalo. Autentičnu čežnju, zahtjev i ultimatum duše njegove, Gospodin pretvara u svoju zapovijed.
Apostol sada može izbliza vidjeti i dodirnuti rane, trag čavala i probodeni bok. Vidi Toma: nije Isus samo u vodama rijeke Jordan kršten, nego je krv potekla pod bičevima i trnovom krunom, pod čavlima i kopljem. Isus je Gospodin moj i Bog moj.
Kada dođu Duhovi, kad i na Tomu siđe jedan plameni jezik Duha, a Duh je Istina, moći će Toma velikom silom davati svjedočanstvo o Isusovu uskrsnuću, o desnici Gospodnjoj koja se uzdigla, koja se na Mesiji proslavila. I Toma će uživati onu veliku milost o kojoj pišu Djela apostolska.
Prije je Rabbi Isus okupljao mnoštva i mnoštva, sa svih strana. Sada se oko apostola okuplja mnoštvo rođenih od Boga. Okuplja se na čuvanje Božjih zapovijedi, na Božju ljubav. Kao što je u početku Otac poslao svoga Sina, tako sada, nakon Uskrsa, Isus šalje njih.
Rađa se nova zajednica onih koji imaju život u imenu Isusovu, zajednica koja nam je ovdje u Hrvatskoj pred izbore vrstan uzor i oslonac. To su oni koji znaju da sve pripada Gospodinu. Nije to „moj džep“, nego to je Božja baština koju Bog milosrdno daje narodu svome. Isusova zajednica – to nisu samo siromasi koji se tješe nebom, nego ljudi koji vide koliko vrijede njihova zemljišta i kuće, njihove institucije i zakoni, prelijepa bogata priroda u našoj domovini. Mudro ulažu tu vrijednost. Gledaju na izvorne, duboke ljudske potrebe – za snagom i duhovnim svjetlom, za čistoćom i ljubavlju, za životom. A ne zanemaruju pritom brigu za hranu, odijelo, krov nad glavom.
Narod pravo vodi svoju državu kada pazi na to da Bog po svom milosrđu dijeli svakomu; da uskrsli Isus dijeli svoje sakramente, čini svoja znamenja. Narod Božji ima jedno srce i jednu dušu. Srce – to je Isusovo Srce, krotko, blago i ponizno, milosrdno kao što je Otac na nebesima milosrdan. A duša – duša je život Dobroga Pastira, koji on polaže za svoje ovce.
Nakon Noina potopa Bog je dao vječni Savez i nov početak. Nakon četiristo godina egipatskog ropstva mnoštvo Božjega naroda krenulo je u Obećanu zemlju. Nakon babilonskoga izgnanstva dolazi veliki povratak i obnova domovine i Božjega Hrama.
Nakon Isusova uskrsnuća započinje život mnoštva onih koji vide da je Savez, izrečen u onome „moj“ – ta međusobna vjernost i pripadnost – sada sav u Isusu koji je od mrtvih ustao. Zajedno s Tomom njemu se klanjamo i govorimo: “Ti si Gospodin moj i Bog moj“!
