Rječnik, sadržaj i poruka liturgijskih čitanja na 22. nedjelju, god. A: Jr 20,7-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27
Evo nas danas u srži kršćanstva! Središnja tajna formula odgovara na pitanje kako spasiti dušu, kako naći svoj vlastiti život. I glasi: Tako da ga izgubim poradi Gospodina (usp. Mt 16,25)!
A to lako nije! Davno je prorok Jeremija morao naviještati: »Nasilje! Propast!« (Jr 20,8). Sada, u srcu Evanđelja, Gospodin zove da izgubimo život, da ga potrošimo za njega (grč. ἀπόλλυμι – upropastiti, uništiti Mt 16,25). Svatko normalan smije po naravi zavikati s Petrom: »Bože sačuvaj!« (Mt 16,22). Ne želim izgubiti svoj život, upropastiti dušu! Svatko normalan može sa slavnim Božjim Jeremijom zavikati: »Neću više!« (Jr 20,9). I odustati od takve vjere. Ne čudimo se kad su po Europi crkve prazne. Ne čudimo se ako ljudi napuštaju Crkvu i klanjaju se nekim svojim kumirima, ako se u istoj kući ne pozdravljaju, ako braća u svom vlastitom domu podižu zid između sebe i rade jedni protiv drugih.
Apostol Pavao međutim tumači u pismu Rimljanima što znači izgubiti život, dati dušu za Isusa. To je duhovno bogoslužje (Rim 12,1). Prinesi Bogu sebe sama, svoje tijelo, kao žrtvu živu, svetu; žrtvu koja je Bogu draga (Rim 12,2)!
Sloboda
Evanđelje je ponuda. »Ako tko hoće!« (Mt 16,24) – govori Gospodin najprije, a onda niže uvjete. Prvi je: Znam li sebi reći ne? To je isto čin slobode: odreći se svoje sebičnosti; zatajiti sebe sama, ne Isusa (ἀπαρνέομαι kod Mt samo u 16,24; 26.34s.75); zanijekati svoj ego. To je ono što Isus do kraja čini kad na križu poseže za drevnim Psalmom i kaže: »Oče, u ruke tvoje duh svoj predajem!« (Ps 31,6; Lk 23,46).
Drugi je uvjet uzeti svoj križ. To je još teži zadatak koji traži prije svega našu pamet. Svoj egoizam lako je prepoznati. Ali treba pažljivo otkriti i utvrditi koji je to moj teški križ! Koji je to moj stup srama, moja glavna bolna slabost koja me satire, moja gorka muka i poniženje koje me straši – da, moje prokletstvo!? Jer Pismo kaže: »Na drvu razapeti jest prokletstvo« (Pnz 21,23; Gal 3,13). Treba razabrati što je volja Božja, tumači Apostol, što je savršeno. A to je naporan duhovni posao.
I opet stvar je slobode da svojemu križu kažem: »Da!«. Stvar je slobode prikupljati snage na pravim izvorima i nositi križ, s ljubavlju ga prigrliti: »Dođi, križu moj!«.
Treći je evanđeoski uvjet novi izazov za naš intelekt i precizno promatranje. Moramo što točnije i što jasnije vidjeti gdje je Isus da bismo njegovim stopama hodili. Presudno je da, i sa svojim križem na leđima, ne slijedimo neke lažne bogove i ne suobličujemo se – kako to voli reći Apostol (συσχηματίζω Rim 12,2) – ovomu svijetu, nego svome Gospodinu i Spasitelju. Njega slijedimo! Nećemo oholo juriti ispred, nego strpljivo idemo iza njega (ὀπίσω Mt 16,23.24).
Isus – sablažnjen
Teško je ovo evanđelje u kojemu sam Isus, Božji Sin i Mesija, doživljava sablazan. Petar ga sablažnjava.
Maloprije, u zatišju Cezareje Filipove Učitelj je najprije pitao što govore ljudi (Mt 16,13). A sada je Petar, prvak, svojom pameti zaglavio na onome što je ljudsko (Mt 16,23). Isus će ga potjerati, vraća ga natrag: »Hajde i ti iza mene kao i svi koji me hoće slijediti!« (Mt 16,23). Izravno u njemu prepoznaje onoga protivnika i napasnika s kojim se već na početku susreo u četrdesetodnevnoj pustinji, u sve tri teške kušnje (vok. σατανᾶ Mt 4,10; 16,23). Ona uvredljiva usporedba koju je Isus bio izgovorio pred majkom Kanaankom (κυνάριον Mt 15,26) sada zvuči kao mila majka jer Petru – Petru kojemu je maločas radosno potvrdio: »Blago tebi! Otac ti je dao objavu (16,17).« – sada otvoreno govori: »Ti si vrag (16,23)!«
O, razumijemo mi Petra! Isus je u Cezareji prvo pitao za ono ljudsko, što govore ljudi (Mt 16,13). A onda je Petar na drugo pitanje odgovorio ono Božje. Izrekao je svetu istinu: Isus je Mesija. Sin je Božji (16,16).
Početak pouke
I sada počinje. Gospodin kreće u poučavanje o tome što to znači (ἄρχομαι započeti Mt 16,21). Kakav je put i koje je poslanje Mesije? Ponajprije, ići će u Jeruzalem. Dobro! To i Petar i učenici i mi lako prihvaćamo. Pa Jeruzalem je sveto središte, grad Božji, ondje je Hram i centar svega izabranog naroda. Zatim, trpjet će Mesija (grč. πάσχω Mt 16,,21), i to mnogo, od voditelja naroda i od pismoznanaca. Dobro, shvaćamo! Već se više puta dogodio otvoren sukob u važnim pitanjima. Malo čudi da će trpjeti i od velikoga svećenika i njegovih ljudi, koji su zaduženi baš za Božje stvari, ali i to nažalost razumijemo ukoliko ti saduceji zapravo podržavaju rimsku okupatorsku vlast.
Ali, što je sad ovo!? Idući korak je: Mesija će biti ubijen. Mesija! Slavni, silni, Božji Mesija – ubijen!?
I opet Petar, brze duše, prvi, u ime svih, izriče ono što svi učenici i svi mi s pravom, zdravo, mislimo. »Daleko bilo, Bože sačuvaj!« (Mt 16,22). Petar upozorava i prijeti.
Zaista. Na ovoj najavi da će sam biti ubijen počiva i čudnovat program koji Isus nudi: da život izgubimo poradi njega.
Strpljivo slušati do kraja
Ali, i Petar i mi, moramo biti strpljivi i pažljivo poslušati do kraja ovo tumačenje kakav je put Sina Božjega kojega je Otac Svetim Duhom pomazao. Profinjeno je i dubinski precizno zavođenje božanskoga Zavodnika na koje se već Jeremija žali (Jr 20,7). Trećeg dana on će uskrsnuti. Naći će svoj život. U tome je ključ i zaključak, sjajno svjetlo i sve naše ufanje. Dok to ne upoznaju, učenicima je zabranjeno govoriti da je Isus Mesija (Mt 16,20). To je evanđelje koje najprije sami moraju primiti.
Od Uskrsa zaista ni mi ni Petar ne želimo odvratiti našega Gospodina. Jedino tako može, kako sam najavljuje, doći u slavi kao vrhovni, krajnji pravedni sudac (Mt 16,27). Taj Mesijin pashalni put slavimo na oltaru.
