Uz današnje Evanđelje: subota 20. tjedna
Isuse, svima nama govoriš, tisućama koje si okupio, mnoštvu svega naroda, i nama, koje si kao svoje učenike primio.
Jesam li ja među tim ljudima od zapisanih slova, s farizejskom dušom? Ističeš uzvišenost i važnost Mojsijeve katedre koja Božjem autoritetu pripada. Po Mojsiju daješ svoj Zakon, svoju božansku pouku koja vodi u život. Tu tvoju riječ vrijedi slušati i sve po njoj činiti.
Ti nas spašavaš da ne budemo u sebi bolno podijeljeni i rastrgani između svojih riječi i svojih djela. Čuvaš me od toga da postupam po primjeru pismoznanaca i farizeja koji druge opterećuju silnim teretima, porobljuju duše, a sami nikakav teret neće ni dirnuti.
Što to ljubim ako mi je srce farizejsko? Bogato jelo i okupljanja, a da ja budem naprijed, na prvom mjestu. Tražim ugled, želim da me cijene, da me u javnosti susreću s divljenjem. Želim biti važan među ljudima, uresiti se zvučnom titulom.
A ti me, Rabbi, oslobađaš od te grozne unutarnje rascijepljenosti i dvoličnosti. Božanskom riječju definiraš, stvaraš: Mi smo braća, a ti si jedan Učitelj naš.
Pravi, vječan i potpun očinski autoritet ne moram tražiti na zemlji, jer on pripada Bogu koji je naš nebeski Otac. Istinski vođa koji nam je potreban, kojega želimo naći, onaj jedan koji nas sve može povesti, nije jedan od nas, nego si to samo ti, Mesijo, jer tebe je Otac Duhom Svetim pomazao.
Ti si veći do svih nas, a dolaziš nam kao ponizan sluga. Ako sam sebe dižem u visine i pravim se važan, Otac nebeski pokazat će mi moju neznatnost i bijedu, moj jad. A ti si objavio pravio put. Ponizio si sama sebe. Učini si se neznatnim. Zato te je Otac uzvisio, uzdigao te je da nas sve privučeš k sebi. Sada znamo da ti jesi.
