uz današnje Evanđelje: ponedjeljak 3. korizmenog tjedna – nov nastavak u nizu “Religija i šport”
Naši vaterpolski prvaci svijeta podsjetili su nas kako je ključno imati oko sebe svoje, na koje se možeš osloniti. Svaki ekipni sport to svjedoči.
Ovo korizmeno evanđelje, međutim, govori nam kako Rabbi Isus doživljava upravo suprotno. Došao je među svoje, ali ga njegovi nisu primili.
Završit će to tako da ga njegovi Nazarećani izbacuju iz svoga mjesta. Štoviše odvode ga do ruba brijega, na kojem je Nazaret smješten, s nakanom da ga strmoglave. Koliko puta se i mi, pa i među onima koji su naši, nažalost susrećemo s pokvarenjaštvom!? Sad je čas za iskreno obraćenje.
Sve što je Gospodin htio jest pokazati im kako je povijest učiteljica života. Prije osam stoljeća jedna udovica, strankinja, poganka, primila je proroka Iliju, prepoznala je u njemu slugu Božjega i kao nagradu spašena je od svojega teškog siromaštva. Iz svoje oskudice najprije je nahranila proroka, a onda je kao nagradu dobila obilje i za sebe i za sina. Ni brašna ni ulja više nije nestajalo.
Slično, Ilijin učenik Elizej već tada u dubini Staroga zavjeta praktično pokazuje što je ljubav prema neprijatelju. Naaman je vojskovođa aramskoga kralja, a Aramejci napadaju Izrael. Ipak, njega će prorok izliječiti i od gube, ali i od njegove nevjere.
Poruka je jasna, nije dovoljno biti dio izabranog naroda. Treba se iskreno obratiti, a to je korizmeni posao. Nije dosta biti u reprezentaciji, nego valja svojski zaigrati od početka do kraja utakmice.
