Poznati evanđeoski izvještaj o svadbi u Kani Galilejskoj pokazuje kako su učenici postali vjernici (Iv 2,1–11). Cijela zgoda vodi do toga da je, zahvaljujući intervenciji Isusove Majke, prva skupina učenika došla do vjere u Isusa. Oni koji su već pošli za njim, sada počinju vjerovati u Učitelja, stječu povjerenje. Glavnu zaslugu pritom kako je poznato, ima Majka Isusova, Blažena Djevica Marija. Sve se, znamo, ne zbiva u središtu religijskoga zbivanja u Jeruzalemu, nego u “tamo nekoj zadnjoj” Kani u polupoganskoj Galileji koja će istom naknadno postati čuvena. Marija, brižna srca i oka, u jednoj običnoj stvari ljudskoga života vidi važnu prigodu. Prepoznaje neugodnu situaciju koja je vrlo razumljiva i lako se dogodi: ponestalo je vina na svadbi.
Usprkos teško shvatljivu Isusovu odgovoru koji jasno naznačuje distancu i svojevrsno odbijanje, Majka neometano nastavlja svojim putom. Sjetimo li se kako je već uvelike prošla sukobe, nećemo se čuditi što se ni sada ne zaustavlja. Vjerovati ne znači unaprijed biti oslobođen konflikata, nego plodno prolaziti kroz njih. Upravo kad se bila našla trudna morala je trpjeti zbog bolna nerazumijevanja i nekomunikacije sa zaručnikom koji je kovao svoje planove i kanio ju kriomice otpustiti. S dvanaestogodišnjim sinom prolazi bolan sukob kad on neplanirano ostaje u hramu. Tri dana bolnoga traženja vrhunac imaju u kritičnu nesporazumu kad, susrevši se, i majka i sin govore o ocu, ali sa sasvim drugim značenjem.
Od samoga početka kad je anđeo došao, Marija se daje na refleksivnost, promišljajući kakav bi to bio pozdrav. Poslije će događaje s Isusom pohranjivati u svome srcu i prebirati o njima. Na tom putu ona koja otvoreno pita: “Kako će to biti?” raste u vjeri, pa je kadra u Kani odlučno nastaviti. Kad poslužiteljima govori: “Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2,5) ona prepoznaje kako se u aktualnoj situaciji može primijeniti Riječ Božja. Izreka je to naime koja potječe iz Pisma i dio je faraonove upute ljudima u sveopćoj gladi (Post 41,55). K mudrome Josipu Egipatskome, koji je stvorio obilne zalihe za gladne godine trebaju poći i što god im on rekne, valja im činiti. Gospa prepoznaje u svome Sinu novoga Josipa, spasitelja iz univerzalne nevolje. Vjernička je mudrost prepoznati kako se u konkretnom životu primjenjuje i ostvaruje Evanđelje. Rezultat Marijine intervencije nije samo vanjsko simpatično čudo, nego je nov korak u odnosu učenika prema njihovu Gospodinu: počeli su vjerovati u njega, stekli su povjerenje (Iv 2,11). Sada znaju da se na nj mogu s pouzdanjem osloniti.
Vidi: Početak znakova
