Lice Kristovo – novo lice svijeta

Rječnik, sadržaj i aktualno teološko značenje liturgijskih čitanja u utorak, 26. tjedna (god. II.): Job 3,1-3.11-17.20-23; Lk 9,51-56

José Luis Castrillo, Isus – Sin Čovječji
Artista | Pintor – Jose Luis Castrillo

Draga Božja providnost htjela je da ove godine baš na dan omiljene sv. Male Terezija koja u imenu ime i sv. Lice Isusovo čitamo evanđelje u kojemu je Gospodinovo lice istaknuto, triput se spominje. Tako započinjemo još jedan Gospin mjesec i listopadske pobožnosti po kojima nas Majka Marija vodi k svome Sinu, Spasitelju.

Današnja nam misna čitanja daju izvrsnu zgodu da još jednom, kao učenici Isusovi, kao pristaše i sljedbenici njegova Srca – loze na trsu Kristu, promotrimo u čemu je to tajna Srca Isusova. Njegovo božansko Srce kuca iza ljudskog lica. U ovom je odlomku lice triput istaknuto (grč. πρόσωπον Lk 9,51.52.53). Riječ je to koja se u prijevodu i ne mora pojaviti. Poznavatelji kažu da je u grčkom kazalištu označavala masku koju bi glumci stavljali tako da se zna koji lik predstavljaju. Označava osobu. Gospodin je svoje lice (Lk 9,51) čvrsto i sigurno, jasno i bez natmurenosti upravio prema svetom gradu Jeruzalemu u kojemu je Hram, u kojemu se žrtva Bogu prinosi.  

Pred svojim licem (Lk 9,52) Isus šalje apostole da mu priprave mjesto, pa i u samarijskom kraju koji se davno, prije više od osam stoljeća odmetnuo od Jeruzalema. Sada odbijaju Gospodina baš zato što je svoj pogled i svoje lice (Lk 9,53) usmjerio prema Jeruzalemu, kamo odlučno kroči.

Duhovno zvanje apostolsko ima, eto, svoje utemeljenje i usmjerenje, svoju snagu na dragim, svetim Isusovim obrazima, u njegovu licu. Na tom se licu odsijavaju otkucaji njegova Srca koje će čak i “sinove groma” pretvoriti u sinove Božje milosrdne ljubavi (Lk 9,54 usp. Mk 3,17).

U prvom čitanju slušamo kako je Job nakon teške šutnje progovorio. Nakon prve četiri nevolje i posvemašnjeg gubitka – i ljudstva i imanja i obitelji Job je u drugom sotonskom napadu ostao bez zdravlja i bez potpore svoje žene. Pred trojicom prijatelja koji su, pohodivši ga, ostali bez riječi, bili su uza nj na zemlji sedam dana i sedam noći, Job napokon započinje bolan razgovor.

U njegovim riječima naravan je osjećaj pred svom silinom trpljenja kojemu ne zna uzrok i ne vidi smisao. Za njega Bog nije izvor života, nego zapreka sa svih strana. Job izriče višestruko prokletstvo. Stručnjaci će u njegovu govoru pronaći dvostruki zaokruženi niz kletvi koji svojim ustrojem izokreće sedam dana stvaranja s početka Biblije i sedam put ponovljenu procjenu “Dobro je!”.

Job u smrti vidi rješenje. Ivan i Jakov u evanđelju također traže smrt, uništenje za negostoljubive Samarijance. Ima prilika kad nam životne teškoće mogu biti tolike, da nam grobni humak izgleda kao veselje.

Vrlo točno Job gleda kako smrt izjednačuje i najbogatijeg sretnika koji se je za života dvore podigao i onog zadnjeg siromaha koji ništa nema. Grob je pokoj kad bol više ne proganja. Koliko puta smo mi sami poželjeli: “O da me nema!”.

Job se pita čemu se uopće rodio – i u tom je pitanju, pa i bez obzira na katastrofu, prava ljudska mudrost koja traži smisao života. Po naravi ćemo postaviti takvo pitanje kad gledamo na djecu u mučeničkoj Ukrajini ili u Svetoj zemlji, ili onu djecu kod naše sestre Ivančice u Africi koja trpe veliku neimaštinu. S pravom će pitati čemu život kad uočimo podvale i smicalice u upravljanju državnim i narodnim dobrima, podmuklo izokretanje istine.

I sveta Mala Terezija, kad ju je Bog pohodio smrtonosnom bolešću u premladoj dobi, mogla je po naravi razmišljati kao Job u svom prvom govoru.

U tu svjetsku kob Srce Gospodinov donosi silan, potpun preokret! On odlučno gleda na Kalvariju i svetu žrtvu. To je njegovo uznesenje (Lk 9,51) – kaže Evanđelje. Malo prije na gori Preobraženja Gospodin je razgovarao s nebesnicima Mojsijem i Ilijom o svojem izlasku koji se naskoro ima zbiti u Jeruzalemu (Lk 9,31). Izlazak je u Svetom pismu oslobođenje i otkupljenje koje Bog dariva cijelom svome narodu.

Isusovo Srce razotkriva nam čudesnu logiku križa po kojoj muka postaje blagoslov. Zato se danas duboko klanjamo pred licem Kristovim. Zato s novim žarom slušamo njegov poziv: “Ovo je moje tijelo!”. Hranimo se da tako vidimo kako Gospodin uzdignut na drvo uzima od nas naše prokletstvo, a daje nam život i slobodu.

Vidi: Sinovi groma (Lk 9,51-56)
Hodočasniku Božjemu, kada dolazi njegov čas (Lk 9,51-56)
Neka dopre do tebe (Ps 88)
Zazivi Kristu koji odlučno ide u Jeruzalem (Lk 9,51-56)

About Niko Bilić SJ

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, afiliran Papinskom sveučilištu Gregoriana i združen s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti
Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova stranica koristi Akismet za smanjenje neželjene pošte. Saznajte kako se obrađuju podaci vaših komentara.