Posljednji su časovi. U uglednu betanijskomu domu napeta je žalost i briga. Velika rodbina i brojni prijatelji koji se okupiše svjedoče koliko im taj čovjek znači. Bolesnik, gotovo na izdisaju, smireno podnosi svoje boli. Božji prijatelj osjeća kada dolazi njegov čas da pođe s ovoga svijeta.
Sigurno je Lazar sâm zamolio svoje sestre da, ako je moguće, nekako dođu do Isusa. Nije bilo lako obavijestiti zauzetoga Učitelja, ali znalo se koliko ga je volio. I očekivali su da će doći. Očekivali su oni još mnogo više. I to s pravom. Ta pročulo se već kako je čovjeku koji je trideset osam godina bio uzet podario zdravlje. Znali su da je nahranio bezbroj ljudi koji su ga slušali. Već se naveliko pričalo o bivšemu prosjaku koji je od rođenja bio slijep, a onda je čudesno progledao.
Dok su do Isusa došli glasnici s viješću, vjerojatno je prošao cijeli dan. Po podatcima Svetoga pisma, Lazar je u to vrijeme već preminuo. Na bolesničkomu je ležaju osjećao kako se njegova svijeća malo-pomalo gasi. Slabost je sve više ispunjavala njegove izmučene udove. Sve je manje uhom mogao zamijetiti glas tihe molitve, utješne riječi uz svoje uzglavlje. Jest, u srcu mu je gorjela vruća želja da još jednom vidi svojega prijatelja i učitelja prije nego što završi svoju zemaljsku bitku. Ali, ako ga i nema, razumjet će to Lazar. I onda, u času kada je Bog htio, tanka se nit nečujno prekinula. Ali ne na proslavu smrti, nego na proslavu Sina Božjega. Možda je dobroga Lazara ubila žalost zbog luda neprijateljstva i političkoga nemira koji su izazivali Isusovi neprijatelji, jeruzalemski moćnici. Zabrinutost je bila prevelika. Prijateljevo srce nije izdržalo.
A Isus se još dva dana morao zadržati s onu stranu Jordana. Tajanstveni interval Božje šutnje ostavlja nas s pitanjem. Sam će Gospodin dva dana počivati među mrtvima prije negoli treći dan ustane na novi život. Božja slava obasjava kada Bog to hoće.
Kada se prije više godina domovina Hrvatska oprostila od cijenjenoga i omiljenoga kardinala Kuharića, s poštovanjem smo prelistavali svetu baštinu koju nam je ostavio. Kad god nam umre netko velik i drag, osjećamo: čovjekova je smrt zadatak za nas koji živimo. Stoga nam nije teško predočiti si u pameti onaj potresni čas kada Gospodin Isus sa suzama u očima dolazi pred Lazarov grob. Špilja i kamen navaljen na nju vjerojatno bude predosjećaj u presvetomu Srcu: sâm će uskoro biti položen u grob. U Isusovo Srce, kao u čašu boli, izlilo se tužno ganuće. Do vrha. I prelilo se u suze. Zbog ljubavi prema prijatelju, zbog neispunjena očekivanja ljudi naokolo koji nisu imali dovoljno vjere da će ga Otac uslišati. Vjerojatno i zbog slutnje o vlastitoj sudbini kada će poslanik neba, s licem munje, odvaliti kamen s njegova groba.
Gospodinov je poziv prodoran i jasan: »Iziđi« (Iv 11,43)! Doziva dušu umrloga iz carstva mrtvih i združuje ju opet s tijelom. »Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga« (Ps 4,4). Ne ćemo dokraja odgonetnuti što se to zbivalo u vjerniku Lazaru. U grobnoj tišini i dubini odjednom je začuo mio glas Sina Čovječjega koji će i u posljednji dan doći kao sudac sviju. Ali Lazar ga čuje s ove strane. Otvara oči premotane povojima i čudi se. Osjeća da opet diše, srce mu kuca. Može ustati, polako, usporeno zbog ukočenosti i brojnih povoja. Ali s kojim poletom kreće prema glasu Spasitelja koji doziva!
Gospodine, darivatelju ljudskoga života! Mene zoveš. Da iziđem iz groba sebičnosti i oholosti. Da dođem na izvor spasenja i radosno zahvatim vode žive. Zoveš me da gledam ovo Srce koje već stoljećima svjedoči o tvojoj ljubavi. Zoveš me da ustanem, da jedem i pijem, jer je dug put preda mnom. Lazar nije ostao u grobu. Tvoje djelo treba dovršiti, Prijatelju moj!
