Značenje i poruka liturgijskih čitanja na 2. korizmenu nedjelju (god. A): Post 12,1-4a; 2 Tim 1,8b-10; Mt 17,1-9
Poslušajte na Audio.com
Danas puno više znamo što je Sunce – kakav je to čudesan, divovski stvor u svemiru. Pred odabranima na gori Preobraženja zasjalo je ono pravo, vječno – nestvoreno – sunce koje nema zalaza. Ovako smo u nedjelju 5. 3. 2023. razmišljali u okrilju Bazilike Srca Isusova. Vrijedi li ovo kao “support” za korizmu 2023. s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana i združenoga s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, za predah i prikupljanje snaga, za još dublje upoznavanje i primjenu Kristova Evanđelja, za čitanje i slušanje:
Korizmene su duše Božje duše, Bogu posvećene onim neizbrisivim biljegom koji smo primili već na krštenju. Svi smo mi tada također dobili haljinu bijelu bjelcatu kao što je Isusova haljina na gori Preobraženja postala bijela. Obasjalo nas je Svjetlo Kristovo, Svjetlost svijeta, Svjetlo koje je došlo na svijet da ga tama ne obuzme. U evanđelju slušamo kako pred prvakom Petrom, i gromovitom braćom Jakovom i Ivanom, iz najveće blizine svijetli Isusovo lice kao sunce. Riječima Poslanice: zasjali su život i neraspadljivost. Korizma, muka i smrt tu su zato jer vode u uskrsnuće. Muka znači proslavu.
Je li korisno i plodno današnja čitanja promatrati pod naslovom: kršćanski pogled na smrt? Obično kažemo: ako ima nešto sigurno u našem životu, onda je upravo to da ćemo umrijeti. Sam Gospodin veli: ova slavna objava vrijedi tek nakon što umrem, nakon što Sin Čovječji bude među mrtvima. Apostol ističe: Spasitelj će smrt obeskrijepiti (2 Tim 1,10). Abraham je, tamo u početcima, dobio poziv da napusti svoj svijet i pođe onamo kamo ga Bog zove.
Pravi je čas za nas da zaustavimo i smirimo svoj pogled i svoju misao na gori visokoj – ne onoj kamo je podmukli lažljivi napasnik i neprijatelj bio odveo Isusa, nego na ovoj drugoj kamo Isus vodi trojicu izabranih, najbližih. To je gora gdje je Otac nebeski toliko blizu da mu se čuje glas. Zanimljiva je to tajna: na Petrov prijedlog, sam Bog daje odgovor. Tako se i mi nadamo da će nam u času smrti Bog odgovoriti na svu našu molitvu.
Donesimo i mi svoje srce i dušu, svoje tijelo koje se umara i stari, tijelo koje je smrtno, u ovu evanđeosku osamu da se osvježimo i napunimo Božjim sjajem. Oblak je od starine, već od Noe, znak Božje prisutnosti i aktivnosti, Božjega pamćenja, a ovdje je evo, kad su ušli u njega, bio ispunjen svjetlošću.
Znamo već, ključ ovoga evanđelja jest: na kraju nam ostaje samo Isus. Tako je i u našem umiranju. Samo Gospodin ostaje i govori: »Ne boj se!« Pred istom trojicom odabranih Isus će na onoj drugoj, Maslinskoj gori htjeti pokazati svoje drugo, pravo ljudsko lice, teškom mukom i krajnjom tjeskobom izbrazdano, kada mu znoj bude poput kaplji krvi padao na zemlju. »Zlopati se zajedno sa mnom!« pozvat će Pavao Timoteja kao što je Gospodin pozivao svoje: »Bdijte sa mnom!«. Naša ljudska smrt uvijek sa sobom donosi svoju količinu fizičke ili psihičke boli.
U početcima kad je Mojsije bio drugi put pozvan na Svetu goru Sinaj, kad mu je Bog otkrio svoje srce – srce puno milosrđa, privrženosti i povezanosti s nama, grješnim, slabim ljudima, kad je Bog Mojsiju otkrio da on – samo on, Bog naš – oduzima naše grijehe, Mojsiju je lice počelo trajno blistati. Iz lica mu je izbijala svjetlost.
Prorok Ilija na vrhuncu iste Božje gore Horeba na vlastitoj je koži iskusio Božju milinu i blagost koja se sakrila u šaptu nježnoga lahora – ne u oluji, ni u potresu, ni u požaru.
Ana, majka proroka Samuela doživjela je također da joj se lice bitno izmijenilo. Nakon što je u molitvi izlila dušu svoju pred Bogom, kako sam kaže, nakon što je položila zavjet da svoje dijete žrtvuje Bogu, lice joj je bilo novo. Nije više bilo kao prije kad nije mogla jesti, kad ju je bio gušio plač i kad nije mogla govoriti. Sada je to prošlo. Ima novo lice.
Zasigurno će i apostoli poslije, kad budu na okupu s Isusovom Majkom Marijom, prije Duhova, u onoj jednodušnoj, postojanoj molitvi, moći zamijetiti i osjetiti na Majčinu licu onaj osobit sjaj koji ju je zahvatio kad joj je u nepoznati rani čas na uskrsno jutro njezin Sin živ došao u zagrljaj. I mi se nadamo da će nam po našoj smrti Gospodin darovati novo lice i primiti nas u naručje.
Sada Isus pred svojim učenicima pokazuje svoje pravo lice, lice Sina Božjega. Biblijska apokalipsa uzima elemente iz prirode, s početka Svetoga pisma kod stvaranja. Ali ovdje to nije apokaliptički mrak i krv, nego Isusovo lice sjaji kao sunce. Baš kao što će Jaganjac Božji na samom kraju Biblije u onoj pravoj Ivanovoj Apokalipsi u novom Jeruzalemu davati svjetlost umjesto sunca. To je ono čemu se nadamo kad i nama dođe čas da pođemo s ovoga svijeta.
Vrijedni su, dobri i dragi trenutci kad nam je lijepo. Po naravi Petar želi ostati. On odmah, brzo i naglo kaže što mu je na duši. Takav je! Kad predlaže sjenice s pravom podsjeća na Blagdan Sjenica – slavlje Izlaska iz Egipta, slavlje Božje snage kojom ih je spasio (usp. 2 Tim 1,8). Ne traži ih Petar sebično za sebe i za svoje kolege apostole, nego bez zapreke on prepoznaje s kime to Isus razgovara. Mojsije predstavlja sveti Zakon koji je Bog dao kao pouku za život svome narodu, Zakon kojemu je Isus podložan. Ilija je predstavnik Proroka. Kad uskrsne, Isus će tumačiti što ima o njemu u svim Pismima počevši od Mojsija pa preko svih proroka. Zakon i Proroke došao je ispuniti. To je vrijednost Biblije za naš život i za naš odlazak s ovoga svijeta!
Mojsije je umro. Iliju je također Bog uzeo s ovoga svijeta. A evo ih, razgovaraju s Isusom! Razgovaraju sa Sinom Božjim. Mole se. Živa je to potvrda onoga općinstva svetih o kojemu u Vjerovanju govorimo, onoga općinstva – zajedništva svetih kojemu se nadamo, s kojima se već sada u molitvi povezujemo, a napose kad kod svete mise molimo: »Svet, svet, svet«.
6. 3. 2023.
