Sveti Ivan apostol kaže da su ljudi kršćani već ispunjeni znanjem. »Svi imate znanje«, »znate istinu« – piše on u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 2,21–22). Stoga zadaća ovoga promišljanja nije poučavati, nego podsjetiti na onu dubinu unutarnje svjetlosti koju već svi mi nosimo.
Ne znam je li se ikada toliko govorilo o krizi i o budućnosti kao u naše dane. Prisjetimo se stoga prije svega kako je čovjek kršćanin po svojoj definiciji – čovjek krize. Oduvijek je bilo tako. Učenik Kristov čovjek je krize već u onomu početku kada se trebalo odlučiti pred Kristovim »tvrdim govorom« (usp. Iv 6,60) hoće li ostati s njime ili će krenuti drugim putom. Bilo je tako u Rimu kada su kršćane doslovce progonili i bacali pred divlje zvijeri. Bilo je tako u europskoj povijesti, primjerice u doba prosvjetiteljstva kada se u ime znanja preziralo ono što počiva na vjeri i Božjoj riječi. Tako je bilo nedavno u komunizmu koji je gorljivo htio nametnuti tobožnju istinu ateizma. Progonio je, tlačio i htio smaknuti sve ono što je kršćansko i Bogu odano.
Tako je i danas kada smo pod pritiskom kapitalizma ponovno pozvani pogledati koji su to temelji našega ljudskog bića. Kriza u svojemu korijenu označava vrijeme suda i prosuđivanja. Kriza je vrijeme kada se pokazuje kako stvari doista stoje, vrijeme kada se donosi odluka.
Završetak jednoga razdoblja također je kriza. Mi u Božjemu svjetlu prosuđujemo što smo to u proteklom vremenu postigli, primili i poduzeli. Koji su to divni plodovi koje smijemo s velikom sigurnošću i velikim pouzdanjem ponijeti u nove dane? Gledamo kakvi su to dragocjeni plodovi i naše zasluge – Božjim darom postignute – koje s kruhom i vinom stavljamo na oltar da budu posvećeni kao tijelo Kristovo.
Kršćanin zna što je to kriza i kako se s njome suočava. Po svojoj naravi on je usmjeren na bitku oko novoga rođenja. Obraćenje se traži. Temeljni kršćanski sakrament – krštenje – pokazuje da se kršćanin ne rađa tek od krvi i tijela, nije on tu samo zbog odluke čovjeka. Dijete je Božje (usp. Iv 1,13)! O Božiću, kada cijela Crkva još jednom s klanjanjem i toplim osjećajem prilazi Djetetu Isusu, mi ljudi postajemo svjesni kako smo svi zajedno došli na svijet kao jedno malo dijete. To je naš put. Bila je to prva kriza. Trebalo je iz tople majčine utrobe ući u ovaj svijet, od Boga stvoren i od Boga ljubljen.
Zna kršćanin istinu o čovjeku. Upravo u Isusu Kristu novorođenomu ona je potvrđena. Stoga nismo u opasnosti da gradimo kule u zraku. Ne živimo u prividu i laži. Mi se od virtualne stvarnosti vraćamo živomu Kristu Gospodinu. Od proračuna i spekulacije dolazimo do istinitoga života. Vraćamo se životu – onomu koji je započeo u jaslicama. Evanđelist Ivan kaže da nam je istina dana po Kristu (Iv 1,17). Istina je to o Čovjeku koji nije tražio svoju slavu i koji se nije potrošio u tome da osigura zemaljsku egzistenciju samome sebi. Štoviše, znamo dobro, uzmemo li Evanđelje u ruke, sva Kristova djela usmjerena su na to da drugi bude izliječen, da drugi dođe do oproštenja grijeha, da drugi bude nahranjen i napojen. Sam će na križu osjetiti do kraja dubinu fizičke iscrpljenosti. Sam će žeđati, sam će biti u posljednjoj krizi.
Veliki ispravak i obraćenje donosi naš pogled na karijeru koju gradimo. Ona se sastoji, kao i Isusova, u onoj slavi koja dolazi od Oca nebeskoga. Sastoji se od nježnih niti koje povezuju Oca i Sina – Boga Sina koji je ušao u ovaj svijet i uzeo našu narav na sebe s Ocem nebeskim s kojim je bio povezan u dugim satima molitve. To je njegova karijera, to je njegov uspjeh, to je njegova proslava!
Mi po naravi pred svakom krizom postavljamo pitanje: Zašto? Prvo rješenje koje se nudi jest da naš Zašto? postane Molim! Do prvoga rješenja dolazimo tako da iskrena i otvorena srca potražimo ono što nam je doista potrebno za život. Valja nam tražiti ono što nam daje život, ono što nam daje da se kao ljudi razvijamo, da u nama bude sve jasnija i jasnija slika Božja na koju smo stvoreni. Umjesto »zašto« nastaje »molim«. Čovjek kršćanin čovjek je molitve. I najgora kriza vraća ga u krilo Očevo. Postajemo molitelji. Kriza je po svojoj naravi takva da postaje vrijeme za skupljanje snaga. Pozvani smo otkriti gdje su pravi izvori novih sila. Onaj posvećeni i povlašteni izvor jest naša molitva.
Kršćanin treba u ovomu svijetu biti kao Ivan – čovjek koji je od Boga poslan. »Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan«, čitamo u Proslovu Ivanova Evanđelja (Iv 1,6). Životni put Ivana Krstitelja definira se Božjim zvanjem. Kada sami u sebi tražimo na čemu počiva naša sigurnost, kada ispitujemo zašto i kako vjerujemo Bogu, i odakle nam povjerenje u ovaj svijet u kojemu živimo, evo nam pred očima čovjeka koji je po svojoj naravi apostol – poslanik. »Poslan od Boga.« Došao je zato da drugi vjeruju. On svjedoči o svjetlu koje rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi drugi vjerovali (usp. Iv 1,7). U našemu smo vremenu mi postavljeni u svijet zato da bi oni oko nas koji se slamaju u pravoj muci i tjeskobi i koji su skršeni prevelikim pitanjima došli do novoga povjerenja – do prave vjere.
U vremenu krize pokazuje se kakvi su ljudi oko nas. Po riječima Svetoga pisma, kršćanin je čovjek koji je jednako tako kao i sam Krist suočen s tamom. Ne usteže se Sveto pismo govoriti i izravno o antikristu. Upravo će ovakvo krizno vrijeme pokazati kakvi su ljudi oko nas, pa i oni u koje smo polagali povjerenje. Služba koju Ivan Krstitelj preuzima na sebe jest služba svjedoka za svjetlo. Sam je okupan snagom Kristova svjetla. Nastupa kao onaj koji će drugima dati razlog da vjeruju.
Vrijeme krize jest vrijeme pomirenja – pomirenja s Bogom. Drugo rješenje krize koje nam nudi sveta vjera jest da naše Zašto? postane Oprosti! U prvomu redu to je »oprosti« upućeno Bogu jer smo svjesni svojih vlastitih grijeha, promašaja i krivih postupaka. Sjećamo se kako nam je često u životu bilo važnije da gradimo svoju zemaljsku budućnost, negoli da se sjetimo kako smo stvoreni ne samo za ovaj svijet. Naš »zašto« postaje »oprosti« upravljen i onima koji su nam ovdje na zemlji dužnici. Kako se rješava kriza? Tako da nastane otpust dugova, da nastane međusobno opraštanje. Potreban je oprost na koji Crkva poziva i na svjetskoj razini. Kao što je Bog nama oprostio grijehe, tako smo i mi dužni opraštati jedni drugima.
Kršćanin je otpočetka čovjek krize. Kršćanin je ucijepljen u Božji sud ovome svijetu, sud Božje ljubavi, sud Kristov. Treći, najteži i najneshvatljiviji, ali najsvetiji i najbolji put rješenja krize koja dolazi jest put koji naše Zašto? pretvara u Hvala!. Teško je pojmiti prvo blaženstvo kojim Isus započinje svoj programatski govor, proglašavajući kako su siromasi blaženi jer su otvorena duha da primaju Božje darove (Mt 5,3).
Naše »zašto« postaje »hvala« dok slušamo iste ove riječi s početka Ivanova Evanđelja: od punine Kristove svi mi primamo (usp. Iv 1,16). Od njega smo primili milost i istinu (Iv 1,17). Da, od njegove punine primamo i onda kada smijemo postati dionici njegove muke i njegova križa. Biti u krizi znači biti s Kristom razapet. A to već pripada na svrhu i sretni dovršetak našega puta sjedinjenja s Kristom.
Sveti Pavao, veliki obraćenik, koji se do kraja okrenuo od svojega prijašnjeg života i posve bio zahvaćan Kristovim svjetlom, jasno kaže da nije došao do cilja nego hiti prema naprijed (usp. Fil 3,12–14). Seže za onim što ima doći. A to je – biti dionik Kristovih patnja i potom osjetiti svu silu njegova uskrsnuća (usp. Fil 3,10). To je najsvetije i najteže rješenje krize: naše zašto? postaje hvala! jer smo zajedno s Kristom stavljeni na križ te smo onda sasvim sigurni da ćemo s njime i uskrsnuti.
