Po Markovu i Ivanovu Evanđelju Marija Magdalena prva se susrela s uskrslim Isusom (Mk 16,9; Iv 20,14) – ona koja je ostala uz križ kada su gotovo svi pobjegli (Mk 15,40; Iv 19,25). Ona koja je s ljubavlju htjela iskazati počast i pokojnomu, izruganom, raspetom mučeniku, sada treba javiti radosnu vijest da je vidjela Gospodina (Iv 20,17).
Uskrsnuće kao povijesna zbilja
Premda ist
ičemo prazan grob kao dokaz povijesnosti Isusova uskrsnuća, po Svetomu pismu traži se nešto drugo. Potreban je susret s Uskrslim. Učenici trebaju prepoznati da je to baš taj njihov Učitelj koji je bio raspet i još ima tragove rana, a sada živ stoji među njima. Tek tada oni, pa i mi, možemo govoriti o uskrsnuću.
Koliko god Isus otvoreno najavljuje svoju muku i smrt, svaki put najavljuje i uskrsnuće. Najavio je pred svima i znak Jonin. Kao što je Jona u ribljoj utrobi proveo tri dana, tako će i on u utrobi zemlje. Kod preobraženja na gori pokazuje svoje pravo – božansko – lice koje će svi moći vidjeti nakon uskrsa. Tada od odabranih traži da čuvaju tajnu sve »dok ne uskrsne od mrtvih« (Mt 17,9). I tom je prilikom jasno najavio uskrsnuće, premda oni još nisu shvatili što je to »uskrsnuti od mrtvih«.
Bez svjedoka
Zašto je trenutak Isusova uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka? O samu događaju uskrsnuća imamo tek neke naznake u Matejevu Evanđelju koje spominje snažan potres i dolazak Božjega anđela s neba (Mt 28,2). Uspoređen je s munjom (28,3).
Prvi razlozi zašto je trenutak uskrsnuća skriven jesu naravni. Kao i kod navještenja, gdje je samo Gospa u razgovoru s anđelom u skrovitosti nazaretske kuće, i kod rođenja Kristova, koje se zbiva izvan grada – mi ljudi glavne i bitne stvari vrlo lako propustimo. Nismo prisutni. Drugo nas zaokuplja. Izvrstan su primjer učenici na putu u Emaus. Sve točno znaju o Isusu, ali odlaze jer im je ono najbitnije promaklo.
Učenici su se u strahu prvo razbježali, a onda zatvorili. Oni nisu kod groba u trenutku uskrsnuća. Pobožne žene, kao i svi vjerni židovi, poštuju subotnji počinak. Doći će na grob kada je kamen već otkotrljan i Isus odsutan. Stražari uz Isusov grob od straha su obamrli (Mt 28,4). Dublji teološki razlog skrivenosti uskrsnuća može se usporediti s Isusovim upozorenjem nakon preobraženja ili zabranom da govore tko je on. Treba čuvati tajnu. Uskrsnuće je tajna vjere, nije medijski spektakl površne razbibrige.
Uskrsnuo od mrtvih
Isus ispunja proroštva koja je sam ponavljao. Vjerno je izvršio žrtvu, a uskrsnuće je dovršetak žrtve. Prema sv. Pavlu, uskrsnuće je dovršetak prinosa Ocu (1 Kor 15,20).
Uskrsnuće je nagrada za vjernost. Potvrda je Očeve ljubavi. Kod krštenja i kod Preobraženja bila je to jasna Očeva riječ, njegov govor, sada se Otac djelom očituje. Stvoritelj koji je u početku od praha zemaljskoga oblikovao čovjeka i udahnuo mu dušu, sada iz groba diže svoga sina koji je pravi Bog i pravi čovjek. Uskrsnuće Isusovo znači njegovu pobjedu nad našom ljudskom zloćom. Božja je ljubav jača. Isusov uskrs, napokon, potvrda je naše nade u vječni život.
Među pokojnima
Svojom smrću Krist silazi do boravišta mrtvih koje je u Svetomu pismu poznato kao Šeol u hebrejskoj, odnosno Had u grčkoj tradiciji. Prema Pavlovu hvalospjevu, uskrslomu se Isusu klanjaju i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac mu je dao ime nad svakim imenom, koje vrijedi i za prostor mrtvih.
Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje su mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U liturgiji je to velika subota – pokoj pokojnih.
U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe njihovu sudbinu. Svu težinu i sva pitanja koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose Isus ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.
Ne samo produžetak
Već Stari zavjet poznaje prava uskrisenja. I učitelj Ilija i učenik Elizej oživjet će umrloga mladića, kao što će Isus oživjeti jedinca udovice iz Naina. Kada je pak pokojni Elizej već položen u grob, Božji Duh djeluje preko njega. Jedan će mrtvac oživjeti dotaknuvši se Elizejevih kostiju. Isus će dozvati u život dvanaestogodišnju Jairovu kćerkicu, uskrisiti od mrtvih prijatelja Lazara.
Sve je to međutim povratak u ovozemni život kojemu po zakonu naravi opet predstoji umiranje. To je takoreći produžen život. Isusovo uskrsnuće jest prodor Božje slave u ljudski život. On nosi tragove rane i hrani se običnim jelom, ali u isti uskrsni dan on je na više mjesta, ulazi u prostoriju, premda su vrata zatvorena. Uskrsli je Isus iznad fizikalnih zakona i »jednom uskrišen, više ne umire«. On pokazuje pred svjedocima ono čemu se mi nadamo o uskrsnuću tijela u posljednji dan.
Isusovo uskrsnuće danas
Uskrs je središte liturgijske godine i proslava Isusova uskrsnuća temelj je kršćanske duhovnosti. Kršćanin je uskrsni čovjek – gleda na svoj život u cjelini. Već sada smijem živjeti tako da uzmem u obzir i onu vječnost koju mi Bog dariva nakon groba.
Probuditi se iz mrtvila, uspraviti se nakon pada u grijeh – zadatci su za svakoga vjernika. Ostvarujemo ih Božjom snagom. Sada je čas da se u sakramentima i u osobnoj molitvi susretnemo s Isusom kao velikim svećenikom »koji prodrije kroz nebesa« (Heb 4,14).
