Rječnik, sadržaj i teološka poruka liturgijskih čitanja u 6. nedjelju kroz godinu B: Lev 13,1-2.45-46; Ps 32,1-2.5.11; 1 Kor 10,31– 11,1; Mk 1,40-45
Kako prigodno upravo danas, 11. 2. 2024., kad je ujedno spomendan Lurdske Gospe i Dan bolesnika! Ovako smo razmišljali pred slikom Srca Kristova pred kojim je naša Anamarija tolike trenutke u molitvi provela, Bogu posvetila, prije nego ju je potres odnio u vječni Božji zagrljaj. Neka i ovo bude skromna, divna suradnja našega Filozofsko-teološkoga instituta s Bazilikom Srca Isusova i Zakladom za obnovu Bazilike i izgradnju pastoralnoga centra.
Dobra je molitva kada se podlažemo volji Božjoj, kad primamo očišćenje na dar i dobivamo poslanje, slično kao Petar kad ga je Isus, poslije uskrsnuća, triput pitao o njegovoj ljubavi.
Jučer, na spomendan blaženoga kardinala Alojzija, svetog Zaštitnika našega naroda i domovine, na trgu pred njegovom katedralom, usprkos ustrajnoj kišici, okupile su se vjerne duše na misi u 17 sati. Došli ljudi k Isusu odasvud! Putokaz je to i nada u ovoj politički važnoj godini kada dajemo svoj glas za one koji će nas zastupati.
Možemo mi osuđivati evanđeoskoga gubavca što ne sluša odrješitu zapovijed Kristovu: »Ne kazuj! Ništa, nikome!«. On naprotiv naveliko priča i na sva zvona razglašava. Može nam biti istinski krivo što stvara zapreku tako da Isus više ne može nesmetano u grad. Ali nećemo biti nezadovoljni, drago nam je, kad odasvud ljudi dolaze Isusu. Pa to je svrha! Neka i oni budu nasljedovatelji Isusovi, kao i sv. Pavao.
I za nas je prava zgoda da načas zađemo u dušu evanđeoskoga gubavca, kad dolazi k Isusu, i da otkrijemo kako je njegova molitva takoreći savršena.
Gospodin Isus već je liječio. Izliječio je majku Petrove žene, izliječio je mnoge, cijelo mnoštvo toga istoga dana. Ali to su sve ljudi koje su bližnji doveli k Isusu, rekli mu za njih. A gubavac dolazi sam!
Drugačije ne može, jer on je isključen iz zajednice. Stanuje izvan mjesta, razderana odijela, raščupane kose, zakrivena lica – prema propisu Zakona. Što je najgore, bilo je dosta da ga netko prijavi zbog kakve bjelkaste pjege ili osipa, zbog sitne otekline i površinskog lišaja. Zbog toga već mogao je biti izbačen, lažno proglašen gubavim.
Poznajemo li to? Kleveta stvara duhovnu gubu. Isključim čovjeka pokraj sebe, ignoriram ga, prelazim preko njega. Prođem, ne pozdravim; nema razgovara, nema komunikacije – i tako danima, mjesecima, godinama; možda još i danas. Možda kod nas doma? Možda među predsjednicima svjetskih velesila? A Mesija donosi spasonosno ozdravljenje.
Po čemu je molitva evanđeoskoga gubavca savršena? On sam prilazi, zauzima se. Njegova je vlastita inicijativa – ne čeka na druge. Njegova je molitva utjelovljena. Kleknuo je pred Gospodinom kao što se mi spuštamo na koljena pred presvetim sakramentom. Onaj drugi evanđelist, Matej, protumačit će da je to baš pravo klanjanje (Mt 8,2), a Luka potanko opisuje da se spustio licem do zemlje (Lk 5,12).
Upravo oni, Matej i Luka, složno ističu da je Isusa nazvao »Gospodinom« kao što to Crkva vjekovima čini. »Gospodin« je u Bibliji Božje ime. Gubavac prepoznaje i priznaje Isusovu božansku vlast. Nije se zaustavio samo na na svojoj nečistoći – ne viče: »Nečist!« kako i propis traži, nego on gleda na Isusovu moć da mu podari katarzu kako jezik evanđelja sugerira.
Zašto je molitva evanđeoskoga gubavca savršen primjer? Vrhunac njegove molitve zacijelo je posvemašnja podložnost Kristovoj volji. Ne kaže on – što bi bilo sasvim naravno: »Molim te, očisti me od moje gube!«. On naprotiv smjerno ispovijeda: »Ako ti tako hoćeš, ti me možeš očistiti!«
Apostol Pavao tumačit će za sebe da ne traži svoju korist. Još više, otpočetka Majka Marija u Nazaretu takvim stavom kaže: »Neka mi bude!« – Kako ti hoćeš! To je molitva koju će sam Gospodin uputiti Ocu u presudnom Getsemanskom času: »Kako hoćeš ti!«
Je li Isus, Sin Božji, upravo zbog toga na riječ gubavca u srži svojega bića dubinski ganut? Zbog toga je ova molitva savršena. Smililo mu se, ražalilo mu se srce nad njim. Razlijeva se njegovo milosrđe jer prepoznaje svoj sinovski stav pred ljubljenim Ocem.
Mesijanski odgovor je višestruk. Izvire iz Srca Isusova koje je dirnuto. Odgovor je utjelovljen. Isus pruža ruku. Ruka ispružena drevni je, časni znak koji u Bibliji vrijedi od davnina – otkako je ruka jaka, mišica uzdignuta, ispružena desnica Božja oslobodila narod iz ropstva.
Isus prelazi granicu i dodiruje nedodirljivoga. Ljudski je dodir važan i moćan, sve tamo od rođenja. Može biti izraz ljubavi i odanosti, može liječiti od nemira, straha i malodušja. Mi se s poštovanjem trudimo pravo razumjeti otajstvo Utjelovljenja. A ovaj ga gubavac iz iskustva poznaje!
U taj čas on čuje kako je zazvonila božanska riječ »Hoću!« Odjek je to iste snage kojom Stvoritelj na početku veli: »Neka bude!« Volja Božja i čežnja stvorenja poklapaju se.
Pritom ponizni sluga Gospodnji, Mesija – Pomazanik, ljubljeni Sin, u svemu priznaje Očevu snagu i veličinu. Njega zaziva. On kaže: »Budi očišćen!« Neka te Otac moj očisti! To je ključna riječ, izričaj Kristova Srca, koji donosi čudesan plod. Evanđelist podrobno piše: Guba je otišla. Bolest se povukla. Pridodaje zatim: I taj čovjek bi očišćen. Otac nebeski daje mu onu čistoću za kojom duša naša od naravi čezne.
Otvoreno će Isus poslije, na Posljednjoj večeri, objaviti: »Moj Otac čisti!«. Čisto srce Bog stvara – davno je kralj David u psalmu istaknuo. Čisto srce Boga gleda – proglašava Spasitelj Isus. Blažen onaj kome je grijeh otpušten, Gospodin mu više ne ubraja krivnju. Srce mu je čestito – veli današnji psalam.
Ali to nipošto nije kraj Isusove terapije. Ozdravljenome daje poslanje. »Pokaži se!« To je poštivanje Mojsijeva zakona jer sam je Isus Zakonu podložan. Ali to je i osnovna uputa. Ne tek riječi, ne tek neko djelo, nego ti kao osoba, ti svojim životom, propovijedaš što Bog čini. Kad staneš među ljude, onim što u sebi nosiš, onim što jesi djeluješ na njih. Bivšega gubavca, koji je bio isključen, Isus iznova uvrštava u bogoštovnu zajednicu kad kaže: »Prinesi!«
Na kraju misije, poslije križa i uskrsnuća, Gospodin će svoje apostole izrijekom poslati da budu njegovi svjedoci sve do granica svijeta. Ovom čovjeku, kojemu ni ime nije zabilježeno, daje već sada, u početku, zadaću koja je usmjerena njima za svjedočanstvo: njima – nama – za živo, djelotvorno, trajno svjedočanstvo.
To je poslanje koje Gospodin i nama daje kada nas ne samo rukom dotiče, nego sama sebe kao hranu daje i govori: »Hoću!« Otac moj daruje ti čistu dušu tako da budeš moj svjedok.
