Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 5. nedjelju kroz godinu C: Iz 6,1-2a.3-8; 1 Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
U Svetoj 2025. evo nam još jedna prilika da uđemo u dubinsko promatranje kakav je naš Bog. Na zaključku devetnice našem svetom Zaštitniku, blaženom Alojziju Stepincu možemo utažiti duhovnu glad i žeđ, nasititi dušu u gledanju na Gospodina.
Za Petra apostola početci su jednostavni i dobro znani. U svom je okružju, u struci koju poznaje. Radi svoj posao. Izišao je iz lađe, ispire mreže. Početak je za Šimuna Gospodinov pogled – nebeski prodoran, ljudski mio. Bog Sin od svoje volje ulazi u Šimunovu lađu jer mu je potrebna. U njoj će kao biblijski učitelj sjesti. On, Gospodin, zamolio je ribara Šimuna da malko isplovi i odmakne lađicu od obale. Zato da Isus vidi sve one duše natiskane na obali; da svi oni vide i čuju njega.
I tako počinje idući korak za Petra. Zajedno s cijelim okupljenim narodom i on sluša Učitelja – sluša Gospodina koji je u njegovoj lađi.
Zasigurno je plod Isusove snažne riječi u pouci da Šimun spremno prihvaća: Da, isplovit će na duboko more. Da, opet će baciti mreže (Lk 5,5). Jasno je: bili su već cijelu noć u ribolovu, mučili se, i ostali su praznih ruku. Ali na moćnu, božansku Isusovu riječ, mimo svih ribarskih pravila, krenut će iznova.
Veličanstveno čudo koje je Petar oživio budi u njemu osnovnu spoznaju: To je Gospodin; njemu se klanja (Lk 5,8). U isti mah, po naravi, vidi on da je sam muž pun grijeha. Zatečen je, zapanjen, preneražen, zaprepašten (Lk 5,9). Isus ga sokoli i daje mu duhovnu slobodu. Ne kaže mu: Nisi ti grješnik. Dapače, kad dođe čas, otvoreno će mu najaviti čak trostruko zatajenje i nijekanje. Ali potom će na ovom istom jezeru, nakon iste ovakve naporne i bezuspješne noći doći blaženo otkupljenje! Bit će to kad Petar primi spasonosnu pomoć od drugog učenika koji je prvi prepoznao da je to Gospodin. Tada će mu Gospodin izravno triput pokazati da samo ljubav traži, samo o ljubavi pita.
Svjetski je dan braka. Stoput ste čuli pa ću vam i stoprvi put ponoviti. Brak nije u tome da su muž i žena samo zagledani jedno u drugo, nego lađa bračne ljubavi plovi tako da muž i žena zajedno gledaju Gospodina koji k njima dolazi posvećuje i stvara sakrament. U tome su muž i žena jedno.
Što se Šimunu zbilo da prepozna uzvišeno veličanstvo Božje, to je stoljećima ranije doživio Izaija. Bilo je to na najsvetijem mjestu u središtu jeruzalemskoga Hrama. Izaija je očito svećenik jer ima pristup sve do svetišta. Uzija, zemaljski kralj, umro je, a prorok vidi vječnoga Kralja, Gospodina nad Vojskama. Izaijina slika o Bogu toliko je silna da samo rubovi plašta Božjega već ispunjaju prostor svetišta. Nebeski serafi tako gromko razglašavaju najvišu i potpunu Božju svetost da se od toga vrata svetišta tresu. Diže se mirisni kad tamjanov. Slično kako će biti s Petrom, Izaija, kad vidi visoko i uzvišeno prijestolje Božje, uviđa da su mu usne nečiste. Gospodin je gore, a on je dolje u narodu koji sav trpi od zagađene komunikacije. Strah ga je od propasti baš kao što će i Petar tražiti: »Iziđi iz moje lađe!«
Seraf Božji objavljuje tada snagu žrtvenika. Vatrenom, užarenom vrućinom dezinficira Izaijinu sposobnost govora i prorok sada može ući u razgovor s Bogom. Priključit će se dragovoljno Vojsci Gospodina nad Vojskama.
Očito će slično biti i s Pavlom. Sam izvješćuje u vrhunski vrijednom, prvom preciznom dokumentu o Isusovu uskrsnuću, pisanom kakvih dvadesetak godina nakon Isusova života. I njemu se Gospodin ukazao u neomeđenoj silini nebeske, uskrsne svijetlost s tolikom snagom da i Pavao slično kao i Petar pada na tlo pred Isusom. Stari Savao uviđa da je nedonošče, da je najmanji i da nije ni dostojan zvati se apostolom. Gospodin mu kaže: »Mene progoniš«, a Pavao shvaća: »Progonio sam Crkvu«.
Farizej od farizeja vrhunski poznaje Pismo i cijeni predaju. Prepoznaje da Pismo najavljuje Mesijinu otkupiteljsku smrt. Ali još više: po Pismima Mesija je uskrsnuo. Svjedoci su tu. Petar, Jakov, Dvanaestorica, pa 500 vjernika.
Ne samom svojom snagom, nego od Božje milosti i ljupkosti, od dražesti i gracioznosti Božjega lica stari Savao postao je novi čovjek. Nije dosta biti samo ribar, nije dosta samo šatore proizvoditi. Treba žive ljude hvatati u mrežu Božjega kraljevstva.
Nakon čudesnoga ribolova na Genezaretskom jezeru zdrava ljudska logika zastaje, a počinje logika evanđelja, Isusova logika. Umjesto da uživaju i goste se, umjesto da pametno, unosno utrže preobilan ulov, oni sve ostavljaju i idu za Isusom. Što je iza mene ostavljam, za onim što ispred mene prežem. K cilju hitim.
»Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem«, pisat će Pavao (Fil 3,13). »K cilju hitim« (Fil 3,14).
Tajna kršćanskoga braka u prekrasnom je svjetlu i božanskoj ljubavi Srca Isusova. Za Petra znamo da je bio obiteljski čovjek. Gospodin je maloprije izliječio majku njegove žene (Lk 4,39). Izaija sam izvješćuje o svojoj ženi (Iz 8,3) i poimence nabraja sinove (Iz 7,3; 8,3).
Bračna radost i ljubav napaja se za euharistijskim stolom na onom milom pogledu Isusovu kojim vas je od početka zamolio da ga primite u svoju lađu (usp. Lk 5,3). Muž i žena pune svoje baterije na riječima Isusove pouke (usp. Lk 5,3). A najviše kad na Gospodinovu riječ pođete u dubinu (usp. Lk 5,4). Tada se okuplja cijela obitelj: i Jakov i Ivan i svi u živoj zajednici Šimunovoj (usp. Lk 5,10). Tada se mogu do vrha napuniti lađe (Lk 5,7).
Kad oči naše duše vide veličanstvo i sjaj Božjega Srca kakav je Izaija vidio u svetištu, kakav su vidjeli Petar i svi oni s njime u čudesnom ribolovu, kakav je Pavla s neba prosvijetlio, tada se rađa u nama izvrsna moć da sa slatkoćom ostavimo sve svoje sebične projekte i hodimo Gospodinovom stazom. Ostavi s radošću sve nesporazume, uvrede i grijehe, svaku hladnoću srca, zlobu, pakost i mučnu šutnju, ostavi računicu nagona i laži, i ljubi kao što je Isus nas ljubio!
