Juditina velika molitva (Jdt 9)

Čuvena biblijska junakinja Judita koju s pravom možemo promatrati kao još jedan pralik i starozavjetnu najavu Isusa Krista jer je spasiteljica naroda, za duhovnost je osobito važna zbog svoje velike molitve. Posvećeno joj je cijelo poglavlje u njezinoj knjizi (Jdt 9). Ujedno nas podsjeća na važnost i ulogu grčkih, deuterokanonskih tekstova u Svetom pismu koji u skladu sa cjelokupnim prijevodom Septuaginte istančan interes posvećuju Božjoj uzvišenosti i molitvama.

Vanjski znak koji obilježava Juditin stav pred Bogom do danas je sačuvan kao omiljen običaj i najmodernijih vjernika: Prije molitve ona stavlja pepeo na glavu (9,1). Posebnu vrijednost Juditine molitve pokazuje vrijeme koje ona odabire kako bi bila sjedinjena sa cijelom zajednicom Božjega naroda. Ona se moli u čas kad se u jeruzalemskom hramu prinosi večernji tamjan, žrtva kađenica, miomirisni kâd (9,1). Njoj je na srcu sveti Božji dom – realno prebivalište Gospodnje na zemlji u poimanju biblijskoga vjernika. To je Svetište i Šator, stan Božjega imena (9,8) za koji Judita u molitvi traži zaštitu. To je sveti Dom na brdu Sionu kojemu prijete strahote (r. 13).

Za biblijsku je duhovnost važna činjenica da Judita svojoj molitvi daje vanjski okvir. Tjelesni je položaj važan. Ona je u stavu klanjanja pred Bogom kako izvješćuje i uvod u molitvu i završni opis (“pala ničice” 9,1; 10,2). Izvornik štoviše na početku uobičajenim biblijskim načinom ističe da se bacila licem do zemlje. Na sebi ima pokorničko odijelo (“kostrijet” 9,1; 10,3). Sveto pismo napokon opisuje njezinu molitvu kao istinski krik. Ona viče jakim glasom (grč. βοάω 9,1). Biblijski je to izričaj koji upozorava na dubinsku krizu zabilježenu već kod Abelova ubojstva kad njegove krv viče k Bogu iz zemlje (LXX βοάω Post 4,10), a vodi sve do dva bolna krika Kristova na križu (“jakim glasom” Mt 27,46.50).

Juditina je molitva vrijedna zato što je to njezin prvi korak kojim se sprema u akciju. Prije negoli će se osloniti na svoje snage i odvažno poći, ona moli. Prije djela dolazi molitva, prije akcije, kontemplacija. Ujedno, Juditina je molitva izravan odgovor na molbu glavarâ grada koji pokazuje da ih je ona poslušala i k srcu uzela njihove riječi: “Moli za nas” (8,31)!

Teološka molitva

Judita poštuje obiteljsku predaju pa u svojoj molitvi na prvo mjesto ne stavlja sebe, nego gleda na svoje podrijetlo i svojega praoca Šimuna, čijemu plemenu pripada. Vraća se takoreći na početke svete povijesti gdje se Bog predstavlja kao Bog otaca. U molitvi se Judita obraća Bogu svojega oca (Jdt 9,2.12). Biblijska vjera počiva na iskustvu i prvo je obilježje duhovnosti pogled u prošlost, na ono što se već zbilo. Sve do danas molitelj će gledati na ono što je Gospodin prije učinio i to će mu biti osnova za molbu danas. U tome je prvo teološko obilježje Juditine molitve.

Judita svu realističnost pokazuje upozoravajući na bolan trenutak iz biblijske povijesti kad je Jakovljeva kći Dina, sestra praotaca Izraelovih plemena, bila silovana (usp. 9,2). Biblijska duhovnost ne znači zaustavljanje samo na ugodnim i lijepim događajima, nego iskreno promatranje povijesti. Juditi će upravo prisjećanje na obeščašćenu djevicu biti osnova za shvaćanje što se sada događa. Ona promatra ponajprije hram Božji kao svetinju kojoj prijeti oskvrnuće, a tako i cijeli narod koji se uvriježenim načinom može promatrati kao zaručnica Gospodnja. Upravo u tom biblijskom događaju iz Post 34 izvor je tumačenja za naziv grada Betulije koji s jedne strane podsjeća na izraz “b^etulâ” – djevica, a s druge strane zvukom asocira i na “bet-El” – dom Božji.

Za Juditu je važno da korjenita osveta, koja je uslijedila zbog silovanja, u svemu pripada Bogu. Baš zbog toga ona i sada očekuje Božje zauzimanje. U njezinu tumačenju onda su oci “zvali u pomoć” (9,4) pa tako sada ona postupa na isti način.

Druga teološka crta Juditine molitve jest njezin osobit i precizan pogled na Božju svemoć. Za nju Bog je “Gospodar neba i zemlje” (9,12), baš kako to prve stranice Svetoga pisma opisuju. Vrlo precizno ona prepoznaje Božju volju i u onom što se dogodilo, ali i u onome što se tek ima zbiti, sve je – prema njezinu shvaćanju – podložno Božjem htijenju: i prošlost, koju već možemo poznavati, i budućnost koja će se tek zbiti (9,5). Klasičan nauk o Božjem promislu ili Božjoj providnosti, koji će teolozi kasnije razviti, Judita zacrtava svojim uvjerenjem da su Gospodnji putovi pripremljeni (9,6) – Bog zna što čini, nije to kaos ni stihija. Zadivljujućom potankošću Judita upozorava da Božjoj nakani odmah odgovara i njezino ostvarenje, ne postoji neka nepoznata sudbina kao polusvijet između Stvoritelja i stvorenoga svijeta. Božja odluka egzistencija je stvorenja, dar je kojim stvoreno biće postoji – kako najoštroumnija ontologija uči. “Što si nakanio, došlo je preda te i reklo: ‘Evo me!'” – govori Judita (9,6). Judita s jedne strane svojom molitvom oslobađa od izloženosti nekoj slijepoj Sudbini koja bi mračno vladala svijetom. S druge strane čuva od zamišljene predeterminacije po kojoj bi Bog sve unaprijed odredio, dokinuvši ljudsku slobodu – koja baš iz njegove dobrote izvire.

Vrhunska je vrijednost ove molitve u njezinoj teološkoj usmjerenosti i nakani. Ne traži Judita tek izbavljenje za sebe i svoj narod, pobjedu koja će ih osloboditi od opsade. Ona moli da sav narod dođe do poznavanja Boga (9,14). Juditin je ključni interes spoznaja samoga Boga – ono što je, kako Sveto pismo mnogo puta svjedoči, i Bogu na srcu. Svladavanje protivnika nema svrhu u sebi, nego služi kao put za razumijevanje i uvid u Božju zaštitničku snagu. Spas iz krajnje nevolje članove Božjega naroda vodi do upoznavanja prave Božje moći i njegove uloge u narodu.

Stvarni neprijatelj

Dragocjeno je obilježje biblijske duhovnosti realističnost i iskreno gledanje – bez prikrivanja – na stanje stvari. Judita se ne povlači u neki zamišljeni svijet ugodnih osjećaja, nego pred Bogom uočava i prepoznaje stvarna neprijatelja, ozbiljnu prijetnju koja ugrožava život cijele zajednice, Božjega naroda kojemu pripada. “Asirci” su razumljiva šifra u knjizi, budući da Judita u liku Nabukodnozora kao “asirskoga kralja” sažimlje sve povijesne velesile koje su tlačile i razarale biblijski narod ili su bile mjesto njegova progonstva: Aram, Asirija, Babilon, Perzija i Grčka. Svoju usmjerenost na stvaran svijet Judita potvrđuje uočavajući vojsku koja prijeti – tu su i konjanici i pješaci (9, 7). Podrobno pred Bogom nabraja oružje napadača; uzima ona u obzir i štiti i koplje, i luk i praćku (9,7) upozoravajući time da se traži bistro oko za različite vrste ugroze. Bitno je obilježje biblijske duhovnosti ne zanemarivati opasnosti koje prijete našem duhovnom životu. Pogubno je gledati svijet kroz “ružičaste naočale” i zatvarati se u maštoviti fanatizam. Judita svojom molitvom poučava da treba bez zavaravanja pogledati koji je to glavni neprijatelj – glavni grijeh koji nam dušu nagriza, kakvu vojsku ima i kojim se oružjem služi protiv čovjeka.

Izvrstan je primjer biblijske duhovnosti Juditina sposobnost da prepozna i primijeni sadržaj svete povijesti na svoje vrijeme. Što je u prošlosti zločinac Šekem učinio silujući Dinu, sada Judita prepoznaje kao prijetnju Svetištu (9,8). Isto je “obeščašćenje” kojim Judita opisuje biblijsku prošlost i ono koje sada Holofernovi zavojevači spremaju (βεβηλόω r. 2.8). Željezo koje će raznijeti žrtvenik samo potvrđuje i pojačava sliku silovanja (r. 8).

Oštroumna Judita mudro zamjećuje kako nije u pitanju samo opasnost za život ljudi, nego ono čime dijabolični lik asirskoga vlastodršca prijeti jesu prave “strahote” usmjerene protiv Saveza. Središnja točka sveukupne biblijske povijesti, eto, ugrožena je: Savez! Judita u svojoj molitvi uočava kako drski protivnik svetogrdno diže ruku na svetu Božju obvezu kojom se vezao uza svoj narod (“moj Savez” Izl 19,5), kojom se već prije obvezao na milosrdnu poštedu (“moj Savez” Post 9,11). Tako još jednom sama molitva potvrđuje simboličnu vrijednost knjige koja nipošto nije zov na krvoproliće i nasilje, nego opisuje boj protiv onoga što satire duhovni život čovjekov.

Baš zato što je riječ o napadu na Savez Judita dobro uočava da se za nadvladavanje takva zla traži Božja moć (“tvoja moć” Jdt 9,8). Koliko se puta na svojemu duhovnom putu iznova susrećemo s činjenicom da nam se valja vratiti u Božje ruke, pokucati na vrata njegova milosrdnoga srca. Čovjek nije sam svoj spasitelj, ne može sama sebe otkupiti.

Uza svu naturalističnost i krvoločan opis knjiga o Juditi ne govori o gnjevu junakinje, nego – kako sama u molitvi govori – Božji se gnjev traži, ne ljudska, višeznačna ljutnja, divljaštvo na klimavim nogama. Štoviše time Judita upozorava na opći princip biblijske duhovnosti, zabilježen već u počecima kod Kajina. Za razliku od redovitoga, ispravnoga, psihološkoga poimanja osjećaja srdžbe, u Svetom pismu ljutnja je Božja stvar. Čim si čovjek uzme za pravo uskipjeti bijesom, uskuhati jarošću, stvari kreću po zlu – kako, primjerice, bijaše čak i s Mojsijem kad razbija ploče Saveza.

Snaga je Juditine molitve u tome što ona ne zastaje na osjećaju i ideji, zatvorena u svoj unutarnji svijet, nego se spremno zauzima, izlaže samu sebe. Dvaput moli za svoju ruku (Jdt 9,9.10), tražeći od Boga snagu. Dvaput se u molbi zaustavlja na svojemu govoru (r. 10.13) koji treba “zamamno” dirnuti napadača i stvoriti pravi ugođaj za pobjedu. Slijedeći zakon pravoga prorokovanja, ona traži da joj Bog podari riječ (r. 13). Odlično Judita upozorava da se za biblijsku duhovnost traži i riječ i djelo.

Sveto Božje ime

Najviše Judita može privući svojom prodornom, milom slikom o Bogu. U duhu svete predaje o šatoru, koji je pružao boravište Zavjetnom kovčegu i poslije služi kao slikovit naziv za hram, Judita govori kako ime Božje slave ondje stanuje. Spominjući “šator” (grč. σκήνωμα Jdt 9,8) Judita u rječniku grčke Biblije pruža izravnu pozadinu za ključnu novozavjetnu misao o Riječi koja se nastanila među nama (grč. σκηνόω Iv 1,14). U obraćanju Bogu jednostavno će istaknuti da je njegovo ime “Gospodin” – κύριος (r. 8), nastavljajući tako uvriježen grčki prijevod svetoga, vlastitoga imena יהוה “Jahve”, objavljena Mojsiju kao znak uzvišenosti i slobode (Izl 3), ali i milosrđa i smilovanja Božjega (Izl 33,19; 34,6). Središnje mjesto ipak zauzima jedinstven Juditin pogled na Boga koji “mrvi ratove” (grč. συντρίβων πολέμους) koji Judita formulira u svojoj molitvi prije, i potom ponavlja u hvalospjevu nakon velikoga djela (Jdt 9,7; 16,2). Usuprot prvom dojmu o “militantnosti” ove biblijske knjige, ovakav pojam upozorava da jedino oslonjeni na Boga i njegovu pomoć možemo nadvladati ljudske sukobe. Bog naše konflikte može pretvoriti u prah, on drobi i usitnjava silinu naših međusobnih napada. Razbija naša borbena suprotstavljanja.

Niz zaziva kojim se Judita obraća Bogu s pravom nas može podsjetiti na suvremenu molitvu litanija i još jednom svjedoči o profinjenu duhovnom pogledu Knjige o Juditi. Za Juditu Bog je Bog poniznih, neznatnih (9,11). Ista riječ u izvorniku odmah nas podsjeća na Isusovu Majku Mariju koja veliča Boga zbog njegove ljubavi prema njezinoj neznatnosti (ταπείνωσις Jdt 9,11; Lk 1,48). Kao da je pred nama suvremena, posve evanđeoska, teološka usmjerenost na rubne i izgurane dok čitamo kako je za Juditu Bog “pomoćnik malenih”, “potpora slabima”, “utočište napuštenih” i “spasitelj očajnih” (Jdt 9,11).

Judita napokon u zaključku svoje molitve još jednom doziva u svijest osnovno iskustvo biblijske duhovnosti: Narod Božji na svojemu se putu susreće s teškoćama u kojima mu jedino Bog može pružiti odgovarajuću zaštitu. Duhovni je život Božji dar, spasenje je Božje djelo, i samo ga on može pravo sačuvati. Njemu ga stoga povjeravamo na skrb. Što je davno Abraham čuo kao Božje obećanje da će mu biti štit, to Judita pravo primjenjuje (ὑπερασπίζω “zaštititi” Post 15,1; Jdt 9,14): Bog je jedini zaštitnik svojega naroda.

Zahvala Bogu

Da bismo bili pravedni prema velikoj molitvi u Jdt 9, moramo je povezati s ostalima i smjestiti u cjelinu Juditina molitvenoga života. Judita je divan uzor biblijske duhovnosti jer se prije djelovanja daje na molitvu, ali i za vrijeme svoje hrabre akcije ona moli. Odlučno se izloživši krajnjoj opasnosti za vlastiti život, ušla je u sam tabor napadača koji opsjedaju grad, ali odande svake noći izlazi da bi se povukla na molitvu (12,8). U posljednjoj, odlučujućoj noći, prije negoli će udariti da samu glavu otkine zlu koje prijeti, još će dvaput zazvati Božju pomoć. Još dvaput Judita moli i pokazuje koje je pravo značenje ovog biblijskoga opisa. Ona traži da Bog svrne svoj pogled na djelo njezinih ruku (13,4s) i potom još jednom traži snagu od Boga (r. 7) kao što je već u velikoj molitvi to učinila.

Takvim postupkom Judita svjedoči o osnovnom zahtjevu biblijske duhovnosti da zlo valja u korijenu sasjeći, ukloniti uzroke, riješiti stvari u samom središtu, maknuti glavu. Ali u isti mah Judita svojim dvostrukim zazivom upozorava da je ta korjenitost Božje djelo. Na sličan će način Gospodin u Evanđelju radikalan zahtjev za uklanjanjem oka, ruke, ili noge koja sablažnjava, protumačiti naknadno da sam Otac čisti. “Moj Otac čisti” objašnjava Isus u svetom okružju Posljednje večere svojim učenicima kojima je – svojim prijateljima – sve iznio (Iv 15,2). Bog je vinogradar u svojem vinogradu, on odsijeca i uklanja s trsa što treba ukloniti; on čisti lozu na trsu da još više ploda donese.

Zaključnu vrijednost velike Juditine molitve – molitve prije akcije – utvrđuje odgovarajući dovršetak knjige koji pokazuje molitvu nakon djela. Neće Judita nakon uspješne pobjede uzvisivati sebe, nego trostrukim pozivom upozorava na svrhu cijeloga pothvata: “Hvalite Boga!” ponavlja ona (Jdt 13,14). U suvremenu ubrzanom načinu života, kada smo još više pod pritiskom da neprestance gledamo na ono što još treba učiniti i što nije dovršeno, Juditin nam je primjer poziv na još jedno načelo biblijske duhovnosti. Treba zastati i pogledati unatrag, treba zahvalno prihvatiti ono što je postignuto i darovano. I u tome je uzor sâm Stvoritelj koji se ponajprije na brojne načine aktivira kod stvaranja na prvoj stranici Svetoga pisma, a onda zastaje u promatranju i procjeni, ne jednom ili dvaput, nego punih sedam puta. Judita koja je svojim djelom povela narod u slobodu, sada opet nastupa kao voditeljica – voditeljica u hvali, aktivira onu najvažniju duhovnu moć čovjeka da iskaže hvalu Bogu. Judita pjeva, narod prihvaća, predočuje biblijski opis (15,14). Svoje djelo završava pozivom narodu da započnu hvalospjev Bogu (16,1).