U prvoj Crkvi, pišu Djela apostolska, Isusovi su učenici, puni Duha Svetoga, odvažno naviještali Božju riječ (Dj 4,32) i cijelo je mnoštvo došlo do vjere. Stekli su povjerenje. Tek dubokim meditativnim pogledom u korijen svojega bića otkrivamo – osjećamo – kakvo je naše pouzdanje. Imamo li ga u dovoljnoj i pravoj mjeri?
Bog jedini potpuno i bez ostatka zaslužuje da vjerujemo u njega. On je sasvim pouzdan. Na njega se do kraja – i preko kraja – smijemo osloniti. Posjed, ugled, ambicije, strah – sve to mogu biti naši mali lažni bogovi – klimavi temelji životne zgrade i prikriveni glasnici poganstva koji vrebaju iz prikrajka ljudske duše.
Srce i duša mnoštva onih koji su uzvjerovali bijaše jedna (Dj 4,32). Svatko je od nas jedno mnoštvo doživljaja, misli i dojmova. Svaki je čovjek na svoj način nositelj svoje prošlosti – koja ga je obilježila i oblikovala mu životne uvjete, nositelj je svoje sadašnjosti, a i svoje budućnosti koja među inim počiva na njegovim postupcima, odlukama, dogovorima… Svaka osoba objedinjuje tijelo i dušu, um i mišiće. Sve to treba doći do vjere, primiti otkupljenje, biti kršteno…
U prvoj Crkvi okupljali su se na proslavu Kristove prisutnosti po kućama, po obiteljima. Prva europska vjernica Lidija u svojemu je domu primala braću, tj. Kristove vjernike, kršćane. Kod nje im je Pavao uputio svoju utješnu i poticajnu propovijed, nakon što je bio pušten iz zatvora. Ondje su zacijelo jeli kruh koji Isus daje, tijelo njegovo za život svijeta (Iv 6,51). Već u početku Djela apostolskih čitamo kako su postojano prihvaćali naučavanje apostola, kako su bili ustrajni u zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvi (Dj 2,42). Zato su bili jednoga srca i duše.
Obiteljski je dom bio posvećen euharistijom. Isus je obećao: »Ja sam s vama u sve dane« i to je učinio u sakramentu. Obitelji su slavile njegovu prisutnost. Nije to bio samo običaj ili samo obveza, bijaše to odgovor na gorljivu žudnju srca za svojim Spasiteljem. Pričešćivali su se u slavlju i jednostavnosti srca – izvješćuje Sveto pismo (Dj 2,46). Zato su bili jedno srce i jedna duša.
Davno je riječ Božja propisala: »Ljubi Gospodina Boga svoga svom dušom, svim srcem.« Zajednica vjernih ima tu jednu dušu i jedno srce. »Čisto srce stvori mi, Bože«, molio je psalmist. Kao što se za cijeli svemir traži Stvoritelj, kao što je čovjek na istoj prvoj stranici Biblije djelo Stvoriteljevo, tako je i čisto srce Božji dar. Isus potvrđuje i proglašava da se čistim srcem Boga vidi. David je pogođen grijehom molio, a sada zajednica Kristovih vjernih ima jedno srce.
Imali su jedno srce jer su bili po Srcu Kristovu. Imali su euharistijsko Srce Kristovo koje je za njih bilo probodeno. Najveću je ljubav Gospodin iskazao, do vrhunca ih je ljubio, položio je život za prijatelje svoje – iz dana u dan, u poučavanju i liječenju, u čudesima i zajedničkomu životu, u zaštiti pred napadima. Napokon, u križu i smrti, i u uskrsnuću. Sveti Toma, apostol, pozvan je iskustvom, vlastoručno provjeriti da to ranjeno srce opet živi i da slavno kuca. »Gospodine moj i Bože moj!« priznao je sv. Toma. »Gospodine moj i Bože moj«, kažemo i mi.
Euharistija okuplja mnoštvo. Na okupu su naši različiti načini osjećanja i postupanja. Na okupu su muževi i žene, roditelji i djeca. Zajedno su obilne i posebne osobne povijesti. Svaki čovjek nov je fenomen doživljavanja i reagiranja, želja i potreba. Tu je napokon različitost i mnoštvo životnih dobi od delikatnih mjeseci pod majčinim srcem do iskusne i zrele staračke dobi.
Sveti Pavao hvali prve kršćane kada se okupljaju zajedno, na jednomu mjestu, da proslave Gospodinovu žrtvu i blaguju gozbu. Upravo tu Pavao zapisuje najranije svjedočanstvo o Isusovoj Posljednjoj večeri. Isus daje svoje tijelo i krv – sebe sama. To je izvor i čuvar jedinstva. Ako postoji unutarnja jezgra, ako žive srce i duša, rezultati slijede. Što imaju, to im je zajedničko – njihovo. Što steknu, to pravedno dijele – prema realnim potrebama.
Euharistija ne dopušta da jedni gladuju dok drugi, siti, obijesno obiluju. Euharistija je dokaz da je za sve karizme jedan put obvezan – ljubav. Inače blagujemo osudu samima sebi i krivci smo tijela i krvi Gospodinove. Ljubav o kojoj sv. Pavao slavno pjeva obvezuje sve karizme. Ona im daje vrijednost.
Mnoštvo onih s jednim srcem i dušom u Svetomu su pismu prvo ispunjenje važne Isusove molitve. U velikoj molitvi nakon Pashalne večere Isus moli »da budu jedno« (Iv 17,11.21). I gle, nakon Isusove proslave i povratka k Ocu oni koji su povjerovali u Isusa, jedno su – jedno srce i duša (Dj 3,32). Velika molitva Sina nebeskomu Ocu predragocjen je ulomak evanđelja. Češće naime čitamo da se Isus molio, a ovdje smijemo duboko zaroniti u način i sadržaj te molitve. Smijemo čuti što je utjelovljeni Sin govorio svetomu, vječnom Ocu na nebesima. »Kao što si ti u meni, tako i ja u njima« – molio je, naznačujući nam time i metodu i cilj kršćanskoga, euharistijskoga zajedništva. U svetoj misi ulazimo u Isusovu molitvu. Pridružujemo joj se. Sjedinjujemo se njom. S njim.
Ljudsko zajedništvo, jedinstvo ljudske obitelji svoj praizvor i svoje savršeno ispunjenje ima u Bogu. Bog je u zajedništvu, promišlja i potiče sama sebe: »Načinimo!« i stvara čovjeka na svoju sliku. Praotac naše vjere Abraham mudro je postupio kada su k njemu došla tri tajanstvena gosta. Dat će im da blaguju i da se okrijepe. Ali on ne staje na onomu što izvana vidi. Pada ničice, klanja se i govori: »Gospodine moj!« (Post 18,3). Tako točno prepoznaje ono što i naslov biblijskoga teksta veli: Gospodin mu se ukazao (Post 18,1). Abraham je dobio pristup tajni davno prije nego što će sv. Toma istom riječju prepoznati svojega Gospodina.
Svemogući Bože, pogledaj na molitve svojih vjernih. Daj našim obiteljima postojanost u apostolskomu nauku, zajedništvo u primanju kruha koji je s neba sišao. Daj nam da u prostodušnosti prepoznajemo i slavimo Kristovu prisutnost i tako svi budemo jedno.
