Uz #današnjeEvanđelje, srijeda 34. tjedna
U tjednu Krista Kralja ovaj evanđeoski odlomak izvrsno pokazuje da Gospodin govori svojim odabranima, živoj zajednici svojih učenika, nama. Devet put pojavljuje se grčka zamjenica “vi” (ὐμεῖς) u raznim oblicima. Pet je glagola koji stoje u drugom licu množine (odvoditi Lk 21,12; uzeti 14; predati 16; biti 17 i steći odnosno “spasiti” 19). Na nas će dići ruke, na nas će se to sve svaliti. Mi k srcu uzimamo da će nam dati mudrost.
U godini sv. Ignacija (https://ignacije.hr), o 500. godišnjici njegova obraćenja, dok želimo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, mrvica s Gospodareva stola na našemu Fakultetu filozofije i religijskih znanosti (https://www.ffrz.unizg.hr) posvećeno napose preplašenima i bolesnima, i svima onima koji se s ljubavlju i znanjem iskreno brinu za naše zdravlje. Zajedno u Kristu protiv virusa koji napada, ubija, razara, dijeli ljude!
Bože, koji dolaziš, poznavatelju vječnosti i dana budućih, tebi donosim težinu duše svoje. U ovo malo riječi sav svoj život želim sabrati i podastrijeti tvojemu milosrđu. Prije strahota i velikih potresa koji dolaze (Lk 21,11) – upozoravaš – zgrabit će me i staviti svoje ruke (χεῖρ) na mene, trpjet ću progonstvo (διώκω), predat će me pred svoje skupove i zborove (συναγωγή), zatvorit će me pod stražom (φυλακή), odvesti pred vlasti (βασιλεύς), pred našu ljudsku hegemoniju (ἡγεμών Lk 21,12) i pred kraljevstva ovoga svijeta (usp. Iv 18,36). Svalit će se to na mene zato da svjedočim o tvome imenu (μαρτυρία Lk 21,13).
Tvoje je ime važno (ὄνομά μου Lk 21,12.17). Jedino je u tvojemu imenu naša snaga i naš spas. Poradi tvojega imena (ἕνεκεν 21,12) vrijedi, po tvom imenu i zbog njega (διά 17) mogu izdržati patnju, nositi križ koji mi i moji najbliži (usp. 21,16) na leđa tovare, sve da me i u smrt vode (θανατόω 21,16). Upiši, usrdno molim, svoje sveto, vječno ime u samo središte mojega duha i tijela, ureži ga – evo sada! – u dno mojega srca!
Kako to protuslovno zboriš, Gospodine, – da će me usmrtiti (Lk 21,16), ali i da mi neće ni vlas s glave propasti (21,18)!? O da, usred grozne prijetnje, blažena utjeha! I vlasi na glavi prebrojene su mi, Otac ih ne zaboravlja (usp. Lk 12,6s). Koja je to sigurnost i ohrabrenje! Sve ako mi i život oduzmu, ma ni najmanji djelić mojega bića neće biti izgubljen, odbačen. Neće otići u propast.
Ne dopusti mi da unaprijed trošim snage, uigravam se po svome i namještam unaprijed (προμελετᾶν) svoju apologiju (ἀπολογέομαι Lk 21,14) kojom ću odbrusiti, braniti se kao da nosim krivnju. Ako se već prije samo na svoje sile oslanjam i uvježbavam, mogu se zapriječiti u onom presudnom: Ti mi daruj svoja usta (στόμα) i svoju mudrost (σοφία Lk 21,15) kako si obećao! To je bitno. Tako neće nitko od onih koji mi se suprotstavljaju moći ni postaviti se (ἀνθίστημι), ni govoriti (ἀντιλέγω Lk 21,15) protiv mene.
Ako je po tvom imenu (Lk 21,12.17), tvojom ću snagom, s ljubavlju primiti što mi čine i majka i otac (γονεῖς), i braća i sestre (ἀδελφοῖ), i rodbina (συγγενεῖς) i prijatelji (φίλοι Lk 21,16), pa bila to i neka bolna izdaja. Prihvatit ću svu mržnju (μισέω 17) koju ljudi usmjere na mene, Isuse.
Učini srce moje po srcu svome, strpljivom i ustrajnom, upornom i izdržljivom (usp. ὑπομονή Lk 21,19), u Ocu ukorijenjenom i usidrenom, zagrljenom! Tako ću imati život (usp. Iv 10,10), tako ću doći do svoje duše (ψυχή Lk 21,19), steći ću je (κτάομαι 19).
Niko Bilić, SJ
