Ovako smo u nedjelju, 3. 11. 2019., u Bazilici Srca Isusova, gledali na Kristov dolazak. Kako se to Isus čovjeku grešniku svratio? Došao mu je. I mi smo nastojali sići sa stabla oholosti i primiti spasenje. S molitvom: “Dođi, Gospodine Isuse u kuću moga života!”
U dan kad je papa Franjo u svojoj sažetoj internetskoj poruci istaknuo kako oči Isusove, pune milosrđa, gledaju na nas i prije nego što shvatimo da nam je potrebno spasenje, možemo li, pažljivo i oprezno, zaći načas u dušu evanđeoskoga Zakeja? Tiho, s poštovanjem, da ne smetamo, odškrinut ćemo vrata poštujući u svemu ono što Evanđelje (Lk 19,1-10) donosi. Neka nam Zakej dopusti da zavirimo u dnevnik njegova života!
U drevnom, najstarijem gradu Jerihonu koji je prvi došao u ruke narodu Božjem, radim kao nadstojnik svih poreznika. Pokrenuo sam i vodim posao. Unosan. Za Rimljane, za stranu vlast. Silno bogatstvo, međutim, ne ispunja mi dušu. Nije mi dosta. Ne živi čovjek samo o kruhu.
Čujem da dolazi glasoviti Učitelj koji čuda čini. Želim vidjeti tko je on! Kako u poslu, tako i danas precizno proračunavam kojim će putem ići.
Ova svjetina samo smeta. Za njih sam omraženi čovjek grješnik, preziru me, vrijeđaju. Pa što onda ako pred svima trčim u svom luksuznom odijelu!? Vuče me želja da vidim tko je Isus. Poput dječarca penjem se na drvo. S visoka se dobro vidi.
Ali, gle čuda koje nisam iskalkulirao! On diže pogled točno prema meni. Zna mi ime, prepoznaje me i priznaje. Gleda me kao Mateja kad ga je iz carinarnice pozvao (usp. Mt 9,9).
U njegovim nebeski dubokim očima, u božanski bistrom pogledu vidim svu povijest svijeta koji je Bog stvorio. Sav je svemir tek djelić, točkica u njegovu oku – baš kako biblijski mudrac piše (usp. Mudr 11,22). U tim očima sav moj život, sva moja prošlost u trenutku se vrti poput filma i sve se vidi. U njegovim očima vidim kako Bog dolazi k meni. Njega vuče želja da potraži i spasi mene izgubljenoga.
Drugo je, novo, čudo, kad mi objavljuje kako ima doći u moj dom. Tako Otac nebeski želi. Zato, na Učiteljev poziv, žurno silazim sa stabla oholosti, iz umišljenih visina, spuštam se, da budem s obje noge na zemlji. Kao što se on spustio da dođe k meni.
Gospodinove oči, njegov dolazak u kuću moga života pokazuju pravo stanje stvari kod mene. Sav radostan primam ga. Prepoznajem i izjavljujem: “Gospodine! Adonaj!” Ti si moj Bog koji je došao u moj dom. Sve svoje dijelim na pola i polovicu ću razdijeliti siromašnima. Na njegovu sam riječ sišao i primio ga, ali ovo od svoje volje odlučujem.
Pred njegovim pogledom moja je savjest živa. Pregledavam – kontroliram – svoj posao. Jesam li prevario? Vratit ću i nadoknaditi dvostruko više negoli sveti Zakon propisuje (Izl 22,3.6.8).
Tako počinje sloboda. Gospodin je došao (usp. 2 Sol 2,1). Spasenje mi je došlo. On sam kaže da sam Abrahamov sin, kao Izak. Kad već svi misle da me po Božjoj volji treba pogubiti, ukloniti, smaknuti, Bog sam potvrđuje da sam ljubljen, da sam njegov, njemu posvećen. I da pripadam u živu zajednicu Abrahamove djece. Nije to svjetina, mnoštvo onih koji su viši od mene i sude mi. To su Abrahamovi sinovi, moja braća. S njima živim.
Je li tako moglo izgledati u duši Zakejevoj? Svakako, ovakav na pogled može pomoći da prepoznamo kako i danas Gospodin dolazi sa svojeg oltara. Bog u sakramentu dolazi k nama. Božje spasenje u svom tijelu dolazi u kuću mojega života, u moju dušu, u moje tijelo.
Molitva s nadcarinikom Zakejem
6. 11. 2019.
p. Niko Bilić, SJ
