U svojemu govoru na gori Isus više puta govori o onome što je rečeno starima i upozorava učenike da se ne zaustave na pravednosti pismoznanaca i farizeja. Daje ustav nove zajednice u kojoj vlada preobilna, daleko veća pravednost.
Članovi te nove zajednice u obiteljskim su odnosima, kao braća i sestre. Djeca su jedne obitelji. »Kada bratu svome rekneš….«, govori Isus. Po Učiteljevu tumačenju njihove su riječi snažne i imaju moć. Što je kod starih učinjeno oružjem – ubojstvo – sada kod novih može učiniti riječ upravljena bratu. Novi – kojima Isus govori – poznaju onu osobitu vrstu pakla ognjenoga koji nastaje prijezirom i uvredom, odbacivanjem bližnjega.
Suvremena i karizmatska duhovnost često upozorava kako se moramo prisjetiti vlastite prošlosti i pri tom puno toga moramo oprostiti – drugima i sebi. Ako čovjek želi da mu rane iz prošlosti budu izliječene, mora mnogima, dapače, svima oprostiti. U zajednici novih, Isusovih slušatelja, vrijedi međutim i obratno. Ako kod sebe otkrijem neki nered ili unutarnji nemir, moram isto tako potražiti oproštenje kod drugoga, ne samo oprostiti. Nije riječ tek o mojoj velikodušnosti kojom svojim dužnicima otpuštam dugove. Potrebno je da odem do svojega bližnjega koji ima nešto protiv mene i da od njega zamolim oproštenje.
Veliko povjerenje koje Bog ima u nas i vlast koju nam daje i u tome se očituje. Starima je bila potrebna ploča pomirilišta nad zavjetnim kovčegom, a kod novih u središtu je obiteljski, bratski odnos. Tu se rađa pomirenje. Pomirenje, koje je Isus svojom smrću i svojim uskrsnućem zaslužio, povjereno je međusobnim odnosima u novoj zajednici: »Idi, izmiri se!«
Među novima nisu uklonjene razlike. I u novoj zajednici možeš imati protivnika. Novost je međutim bitna jer se s njime možeš izmiriti. Pa tako ne ćeš morati isplatiti do posljednje četvrtine kune ili eura.
Da, u novoj zajednici čovjek može biti dužnik. Jer on, Gospodin, platio je cijenu spasenja.
Kod novih u punini vremena ipak ostaje nešto od onoga što je bilo kod starih. Isus navodi kao nešto samo po sebi razumljivo: »kad ideš k žrtveniku da prineseš svoj dar…«. Upravo to činimo u euharistiji.
