Rječnik, sadržaj i teološka poruka današnjeg evanđelja: četvrtak 1. tjedna
S pravom se na kraju ovoga evanđelja možemo ljutiti i osuditi ovoga čovjeka što je neposlušan Gospodinovoj zapovijedi da šuti o čudu koje je doživio i »nikome ništa ne kazuje« (Mk 1,44), pa se sada Gospodin mora »zadržavati na samotnim mjestima«. Ali razumijemo ga zbog silne stvari koja mu se dogodila. Štoviše, veselimo se i drago nam je što zbog ozdravljenja evanđeoskoga gubavca sada ljudi sa svih strana dolaze k Isusu (Mk 1,45). Pa to je cilj svega djelovanja Crkve.
Molitva je ovog evanđeoskog gubavca takoreći savršena. On se svojom molbom posve podlaže Kristovoj volji. Ne postavlja nikakav zahtjev, nego prepoznaje moć i predaje se posve u odluku Isusovu kao što će sam Gospodin u čuvenoj molitvi Ocu u Maslinskom vrtu ponavljati: »Kako hoćeš ti« (Mt 26,39).
Nije ovo prvo ozdravljenje u evanđelju, ali iz više je razloga ova molitva uzorna. Ponajprije za razliku od Petrove obitelji, kad su dan prije kod Isusa intervenirali za bolesnicu (Mk 1,30), za razliku od velikoga broja bolesnih koje su njihovi bližnji doveli k Isusu (donosili – φέρω Mk 1,32), ovaj čovjek mora sam doći jer je zbog svoje bolesti isključen iz društva (Lev 13,46).
Osim toga svoju molbu ne izriče tek riječima nego i tijelom. »Kleknuo je« – piše evanđelist Marko (Mk 1,40). Matej će istaknuti da je to baš bogoštovno klanjanje (προσκυνέω Mt 8,2), a Luka pridodaje da je to bilo: »licem do zemlje« (»pao na lice« Lk 5,12). »Zamolio je« opisuje ovo evanđelje (παρακαλέω Mk 1,40). To je »usrdna molitva«, »preklinjanje« razjašnjava Luka (δέομαι Lk 5,12). Matejevo i Lukino evanđelje složno bilježe kako pritom ova duša u Isusu priznaje Gospodina što u biblijskom jeziku označava božanski autoritet i čast (κύριος Mt 8,2; Lk 5,12). Ti si moj Bog!
Sve ovo, a najviše vjerojatno podložnost Kristovoj volji, dovodi do trostruke Isusove reakcije. Najprije, Isus je ganut (σπλαγχνίζομαι Mk 1,41). Dirnulo ga je u srce i probudilo njegovo milosrđe. Isus potom pruža ruka, podsjećajući na moćnu Božju ruku spasiteljicu (Izl 3,20; Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13). Dodiruje gubavca (ἅπτομαι Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13) prelazeći preko zabrane po kojoj je gubavac isključen i ne smije ga se dodirivati. Osim toga Isus mu pritom daje živi dokaz svojega utjelovljenja. Ovome čovjeku ne treba dokazivanje da je Sin Božji u tijelu došao. Gospodin, napokon, izriče svoju volju jer on hoće da gubavac bude očišćen (θέλω Mt 8,3; Mk 1,41; Lk 5,13). Bog hoće spasenje. Isus izgovara zapovijed koja je u svetopisamskoj gramatici sva usmjerena na djelovanje Oca nebeskog (καθαρίσθητι »budi očišćen!«). Bog daje čistoću pa je i rezultat dvostruk. Jedno je ozdravljanje i sloboda od bolesti koja je otišla (ἀπέρχομαι Mk 1,42). Drugo je ona čistoća (καθαρίζω Mk 1,42) za koju će sam Gospodin kasnije, na Posljednjoj večeri, objašnjavati: »Moj Otac čisti« (καθαίρω Iv 15,2). To je čistoća za kojom duša čezne.
Ali završetak nije samo izliječenje, nego poslanje i zadatak. Daleko prije nego će Isus svoje apostole poslati da mu budu svjedoci do sve do na kraj svijeta, ovome čovjeku, izliječivši ga, daje to poslanje. On postaje svjedok (μαρτύριον »svjedočanstvo« Mk 1,44). Zadaća koju dobiva nije govoriti i proglašavati, nego on sama sebe treba pokazati – svoje vlastito ja (σεαυτὸν δεῖξον »pokaži se!« 1,44). To je prva objava kojom donosimo svijetu ono što nam Bog daje.
Kad mu Isus zadaje da treba nakon očišćenja dati svoj prinos Bogu prema Zakonu (προσφέρω »prinijeti« Mk 1,44), to onda znači da je gubavac ponovno primljen u bogoslužnu zajednicu iz koje je bio radikalno isključen. A nama je izvrstan poziv da, evo sada, u kruhu i vinu na oltaru prinesemo sve svoje žrtve Bogu koji nam daje čisto srce i život vječni.
15. 1. 2026.
