Šest je mjeseci minulo otkako Elizabeta očekuje dijete (Lk 1,26.36). Već to je pravo čudo, nalik na ono kod Abrahama i Sare na početku povijesti spasenja (usp. Post 17,17). Ali sada se sprema još veće čudo sukladno onome što je prorok svojedobno bio navijestio. Nije riječ o vremešnoj i iskusnoj ženi hramskoga svećenika (usp. Lk 1,18), nego će mlada žena, koja još nema iskustva majke i udane žene, začeti dijete (Lk 1,31).
Njezin zaručnik je iz doma Davidova (Lk 1,27). Kraljevski dom, koji je i ljudima i Bogu dodijavao, kako piše Izaija prorok (Iz 7,13), dobiva novu sudbinu na dar od Boga. Sam Bog dat će znak. Mi smo navikli iz Svetoga pisma čuti da ne smijemo za svoju vjeru tražiti znakove. I to ima svoj valjan razlog. Ipak je kod Izaije očito: Gospodin želi da kralj zatraži znak za sebe (Iz 7,11). Koliko puta smo prepoznali neki Božji znak, bilo u svagdanjim malim stvarima, bilo na životnim prekretnicama? Ti nam znakovi potvrđuju koliko je važno i nužno da se pouzdamo u Boga, a ne u vlastite snage.
Takve spasonosne znakove smijemo tražiti zato što je sâm Bog dao velik znak. Ono što Gospa saznaje od anđela nije tek vatra u gorućemu grmu, plameni stup u pustinjskoj noći ili silan glas, popraćen gromom i munjom, na Sinaju. Ne, nego mnogo više: Isus, Božji Sin s ljudskim tijelom. Osoba. Slika Božja, kao na početku.
Pri tome je uloga svete Majke vrlo važna. Evanđelist, sv. Luka, piše da Gospa treba dati ime svojemu djetetu (Lk 1,30): ime Boga Spasitelja, ime Isus.
Očima Poslanice Hebrejima možemo vidjeti još jedan čudesan znak. U Poslanici piše da Mesija, ulazeći u naš svijet, govori Bogu riječi svoje pripravnosti: »Evo, dolazim izvršiti tvoju volju!« (Heb 10,7). Isus govori svojemu Ocu dok dolazi u naš svijet; već ondje, pod srcem Majke. Na tajanstven način povezan je s Ocem i u tomu času, kao što je oduvijek kao vječni Sin vječnoga Oca povezan s njime. Već u onaj čas, kada je uzimao ljudsko tijelo, uputio je riječi Ocu. Koliko se više mi danas smijemo u njega pouzdati kada nam na oltar dolazi sa svojim proslavljenim tijelom, koje je iskusilo smrt i uskrsnuće.
Božji je glasnik prepoznao strah mlade Nazarećanke. I izlazi joj ususret s prijateljskim, provjerenim ohrabranjem: »Ne boj se!« (Lk 1,30). Hrabrost se ne može narediti. Zapovijed nije dovoljna. Ali može se navesti razlog za hrabrost, može se pokazati izvor nebeske odvažnosti, a to je sadržaj pozdrava: »Gospodin s tobom!« (Lk 1,28). Oslobađanje od straha dugo traje, napreduje korak po korak. Ali čvrst temelj, dobar oslonac, pritom je veoma važan. Najdublji ljudski strah usmjeren je prema Bogu. Jer se u njemu krije pitanje: Što s mojom neugasivom željom za životom, za vječnim životom? Odgovor je u svetomu imenu koje će Marija dati svojemu djetetu.
25. 3. 2022. (2. izd.)
