Jakov, apostol, spominje se u najstarijemu dokumentu o Isusovu uskrsnuću koji nam sv. Pavao donosi u 1 Kor 15. Ondje saznajemo da nije samo Petar nego je i Jakov imao poseban susret s uskrslim Isusom.
Jakov je rođak Isusov – brat Isusov u jeziku evanđelja. Njegova će rodbinska veza postati uzor za novu zajednicu braće i sestara koji su okupljeni u ime Isusovo.
Jakov je poglavar jeruzalemske Crkve koji je, po svjedočenju Poslanice Galaćanima, važan autoritet i u Antiohiji. Gotovo kao Petar nosi zajednicu svojim ugledom.
Filipu možemo zahvaliti što je postavio pitanje o onomu što je dosta, o onomu što je dovoljno za svu količinu naših pitanja i naših čežnja. »Pokaži nam Oca i dosta nam je« – govori on Isusu (Iv 14,8). U Ocu je zaključno smirenje i završetak našega nastojanja.
Otac čini svoja djela. Kada je Filip zapravo ponovio Učiteljev mesijanski poziv: »Dođi vidi!« i tako doveo Natanaela k Isusu, bijaše to Očevo djelo (Iv 1,46). Kada je imao oka za gladno mnoštvo i kada je brižno izračunao da za dvjesta denara hrane nije dosta, još više kada je bio svjedok čudesna umnažanja kruha, bijaše to Očevo djelo (Iv 6). Na kraju, eto, Filip pita o onome što je dosta, gdje i duhovna glad dolazi do sitosti i utaženosti.
Isus traži vjeru od svojih učenika. Malo koji evanđeoski odlomak toliko puta govori o vjeri kao poznati tekst koji se čita na spomendan svetih Filipa i Jakova. Treba vjerovati da je Otac u Isusu i Isus u Ocu. Treba barem na temelju djela vjerovati. Učenici moraju vjerovati zato da bi i sami činili Očeva djela.
Isus ove svoje riječi izgovara kod Pashalne večere. Crkva i danas slavi euharistiju, zahvalu Ocu koji čini svoja djela. Molimo snagu Duha da bismo i mi činili velika djela – da pokazujemo put k Ocu, da govorimo istinu o Očevoj ljubavi, da dijelimo život koji sami primamo na dar.
