Izlaganje na interdisciplinarnom znanstvenom simpoziju s međunarodnim sudjelovanjem „Vrline i poslovna etika“ u organizaciji Centra za poslovnu etiku pri Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, 27. veljače 2015.
S ovim mislima želim na jednom jedinom primjeru iz Svetog pisma pogledati dokle seže biblijska pravednost. U čas kad upravna tijela EU-a od naše vlasti traže plodne ekonomske nacrte, dok strane štedne zadruge upitna statusa deložacijama uzimlju dom obiteljima, a mirovinski fondovi se – kako struka upozorava – lažno diče, opskrbljujući banke pojačanom dobiti; dok država ponosno širi otpust dugova, a pri tom kako se čini traži da joj siromah prepiše i posljednju obiteljsku nekretninu, dok branitelji svojim bdjenjem ne prestaju upozoravati na vrijednosti koje su iznad i ispred materijalnih prava, istinski je blagoslov zaviriti u Božju riječ, naše zajedničko duhovno blago i otkriti koja je njezina prodornost i zaprepašćujuća aktualnost u raskrinkavanju naših izopačenih lukavosti i vrijeđanja osnovnih vrijednosti. Zaustavimo se samo na 1 Kr 21 i poznatom izvještaju o Nabotovu vinogradu koji kralj – vrhovna vlast u zemlji, zadužen da bude čuvar Zakona Božjega –želi za uzgoj povrća uz svoju ljetnu rezidenciju i konjičku bazu.
Tek što je vlastodržac na čudesan način uz Božju pomoć postigao velik međunarodni uspjeh, doživljava poslovni neuspjeh. Pogođen je što vlasnik – poštujući drevno pravo – ne želi prodati očevinu, pozivljući se na Božje ime. Kralj se prepušta lošem osjećaju i lošem raspoloženju jednako kao kad mu je Božji sud predbacio sklapanje saveza s napadačem i neprijateljem naroda. Na scenu stupa kraljica Izebela – njegova žena, strankinja, tiranica i poganka. U njezinu liku Biblija prikazuje izvor krajnje nepravde koja počinje u vrlo dovitljivu zakulisnom planiranju u srcu čovjekovu.
Monarh, koji se depresivno povukao u postelju kraljici je samo iznio činjenicu da nije uspjelo poslovanje, a prešutio je razlog u Božjem zakonu. Ona pak zlorabi svoje dobro poznavanje prava, povijesti i religioznih osjećaja u Izraelu i svoj zli naum čini posve legalnim. Proglašava krizno stanje u tom gradu, nalažući post, i nalaže da se vlasnik Nabot, koji se nije dao u trgovanje, stavi na čelo zajednice, manipulirajući njegovom osobom. Ona doduše poštuje znane propise, ali montira proces tako da se pojavljuju dva lažna svjedoka koji će upravo u Nabotu pronaći razlog krize. Budući da Izebela slučaj veže uz najviše oblike prijestupa, i opet prema Zakonu, unaprijed traži Nabotovo smaknuće. Za uspješnu transakciju, za novi povrtnjak – ljudski život! U svemu se služi kraljevskom vlašću i opečaćenom dokumentacijom, pronalazi odane suradnike među starješinama grada koje ništa ne smeta što će svojega čovjeka optužiti i ubiti. Osim toga, kad opis tri put za nju primjenjuje glagol „poslati“, upućuje nas na to da si pritom ona bogohulno prisvaja Božji autoritet.
Stvar je kobno i žalosno uspjela. Podanici javljaju kraljici, i kralj može uzeti u posjed svoj novi povrtnjak. Pritom on „silazi“ veli Pismo. Unatoč pripomeni u analizi da se time opisuje samo geografski položaj, teško je oteti se dojmu da je i ovdje riječ o „silaženju“ kao primjerice u Knjizi Joninoj, i „spadanju na niske grane“. Krajnji biblijski sud o ovome djelu otkriva činjenica da će ovaj posjed ipak ostati u povijesti zabilježen kao Nabotova baština i bit će krvavo stratište na kojem će podla strankinja brutalno dovršiti svoj život, rastrgana od životinja. Upravo lik Izebele, Feničanke, pomaže razumjeti simboličnu vrijednost biblijske zabrane ženidbe sa strankinjama. Pokroviteljica krivoboštva korumpira, evo, Izraelov zakon i moral.
Ovakav slučaj nepravde s jedne strane obilježava svekolika odsutnost središnjih pojmova. „Pravednost“ – צדקה ṣedaqâ – Božje svojstvo koje određuje zahtjev međuljudske pravednosti u postupanju uopće se ne spominje. A sam tijek događaja podsjeća na nemio zaokret kada je „pravo“ משׁפט mišpaṭ – Božje pravo, tj. objavljeni zakon – i to na traženje samoga naroda postalo – משׁפט המלך mišpaṭ hammelek, kraljevo pravo. Puno je važnije što s druge strane pred nama stoji događaj koji izaziva neposredan Božji sud. Ima stvari u Bibliji na koje Bog žurno reagira. Upravo će poznati prorok Ilija u ovom poglavlju i to dvaput čuti Božju riječ. Potražit će kralja, jasno svaljujući na nj odgovornost za ovakav postupak. Zanimljivo kako i Ilija svojim riječima i objektivni naknadni opis za osudu kralja rabe izraz „prodati“ – „prodao“ se je, naznačujući tako da mu je trgovanje misao vodilja, stjecanje si postavlja iznad ne samo jedne, nego čak četiri Božje zapovijedi: ne poželi tuđega vlasništva, ne kradi, ne svjedoči lažno i ne ubij – desete, sedme, osme i napokon pete.
Iako će tumači primijetiti da božanski sud u 1 Kr 21,21s smjera na štovanje idola zbog kojega cijeloj kraljevskoj obitelji prijeti propast, i niječu izravnu vezu s ovdje počinjenim zlom, ipak je u Svetom pismu jasno da ovakav zločin upravo označava primjenu krivoboštva, izopačenih vrhovnih vrednota. U praksi se primjenjuje idolopoklonstvo koje Biblija strašnim izrazom označava kao životni hod za otpacima, nasljedovanje smeća ili izmetina (1 Kr 21,26). Jasno da i za postupak s Nabotom vrijedi Božja pritužba: „razgnjevio si me“ (r. 22). Upravo ovaj čin pripada u „odvratno, gnusno postupanje“ kojim ukupna biblijska procjena označava ovoga kralja rabeći rijedak, naglašeno negativan izričaj proroka Ezekiela („blatiti“, nagrđivati Ez 16,25.52). Dao se je „zavesti“ od kraljice (r. 25), a sam svojim postupcima kao voditelj i istaknuti uzor zajednice naveo je narod na grijeh (r. 22) – i jedno i drugo ističe biblijski sud, upozoravajući da zbog postupanja vlasti cijeloj zajednici prijeti propast, istrjebljenje, nestanak.
Ovakav biblijski primjer vraća nas na prve stranice Pisma jer govori o onome što je u Božjim očima zlo (1 Kr 21,25). Stvoritelj promatra, i umjesto radosnoga: „dobro je“, mora uočiti zlo. Podsjeća nas da sofisticirani i vrlo dovitljivo smišljeni proces krađe, laži i ubojstva, ne umanjuje njihovu grešnost i zle posljedice. Poziv je napokon na nužno obraćenje jer zli plodovi pogrešnih poteza, prezira Božjega zakona – i kada su odgođeni – naknadno neizostavno dolaze. U korizmi ovakav nam tekst još jače otkriva kolik je domet Kristova Otkupljenja i koliko nam je prijeko potrebno.
doc. dr. sc. Niko Bilić, S.J.
