30. nedjelja (god. B): Jr 31,7-9; Heb 5,1-6; Mk 10,46-52
Radost na koju svetopisamski prorok poziva (“kličite od radosti” Jr 31,7) nije neka naivna i površna razigranost u zamišljenu svijetu boja i cvjetova. Nije lepršanje po virtualnoj stvarnosti, prividu i patvorini. Kada prorok Jeremija poziva na klicanje i pozdrave, onda se obraća zasužnjenomu narodu koji u progonstvu trpi, žudeći za izbavljenjem. Babilon, »sjeverna zemlja« (Jr 31,8) i u Novomu će zavjetu postati simbol zla, robovanja, suza i boli koje donosi grijeh. U znoju lica svojega čovjek se muči za kruh, pa mu i njega kradu! Babilonski tirani bijahu nemilosrdni. Glavare zasužnjenoga naroda nemilice su pobili, a mnoštvo naroda izagnali i raspršili sve do »krajeva« nepoznate »zemlje«, kako veli Pismo.
U tu dolinu suza, u nevoljni Ostatak (Jr 31,7) koji u mukama preosta, prorok upućuje svoj paradoksalan proglas. Sam Gospodin dolazi povesti izmučene u slobodu. I sama sebe zaogrnut će slabošću (Heb 5,2) da bi nas poveo putem na kojem nećemo posrnuti (Jr 31,9).
Usred nevolja glasnik Božji proglašava radost. To je radost Izraela kada mu je dano osjetiti da je Gospodin njegov Otac, radost Efrajima koji mu je prvorođenac (Jr 31,9). To je zahvalno olakšanje ocu Timeju (Mk 10,46) iz Evanđelja kada se raduje zajedno sa sinom koji je progledao. To je radosna proslava Krista koji sluša Očevu riječ: »Ti si sin moj« (Heb 5,5). Radost redovito proživljavamo u odnosu prema drugomu, dragomu biću.
Rađa se nova zajednica kojoj Bog daje život. Koliki su nakon domovinskoga rata ostali bez noge, bez ruke? U »velikoj zajednici« (Jr 3,18) koju Bog na prorokova usta naviješta hromi nalaze potporu u životnomu hodu, slijepi pronalazi brata čovjeka koji će ga prepoznati, zazvati imenom i povesti. Dijete u majčinoj utrobi prima brižljivu njegu, a majka koja rađa neće biti ostavljena sama. Duše, obilježene vapajima i utjehom, kada ih je Bog poveo, osvježit će se vodom tekućicom (»potočne vode« Jr 31,9) – Duhom Svetim, izvorima žive vode iz nutrine vječnoga velikog Svećenika kojega je Otac postavio za ljude (usp. Heb 5,1).
Skutren, u nekomu kutu izvan grada, možda bez riječi, sjedio je prosjak (Mk 10,46). Možda su ga danas izvrijeđali, možda mu nisu ništa dali ili ga jednostavno nisu primjećivali. Možda je izgubljen u mnoštvu, pritiješnjen, odgurnut. Ali on je tu. Misli mu ne lutaju za slikama i bojama bezbrojnih lica, odijela, pokreta ruku, spora ili ubrzana hoda ljudi u mnoštvu. Žamor i glasno čavrljanje ne odvlače njegovu pozornost.
Sveti Ignacije u Duhovnim vježbama [24–26] govori kako je velika blagodat otkriti koji je najveći teret što nas muči. U posebnu ispitu savjesti preporučuje da već ujutro, čim čovjek ustane, odluči paziti na tu glavnu stvar. I potom u podne i navečer pitat će se što je poduzeo, je li što postigao.
Bartimej zacijelo svu pozornost usmjerava na svoju muku i na onoga koji ga može izbaviti. Strpljivo i budno čeka, skuplja snage za velik pothvat. U njemu zri i buja živo ufanje. I, u odlučujućemu času, ne da se smesti. Ne odustaje, traži ono što mu je potrebno.
Možda i u nama postoji onaj dio koji je poput bezlične, bezosobne mase koja prvo kliče: »Hosana Sinu Davidovu!« (Mt 21,9.15) da bi potom nemilosrdno zakriještala: »Raspni ga!« (Mk 15,13.14). Otkrijemo li to, ne gubimo nade! Mnogi su doduše Bartimeja ušutkivali (Mk 10,48) u njegovu svesrdnu vapaju. Pa ipak upravo oni prenose mu Isusov poziv i sokole ga. Kada mu kažu »Ustani!« (Mk 10,49), najavljuju mu početak novoga života, uskrsnuće.
Bartimej je skupio sve snage, viče još jače, baca ogrtač, skače i dolazi k Isusu (Mk 10,50). Je li već tada osjetio ili naslutio blizinu onoga Srca koje će biti na križu probodeno i postati vrelo spasenja? Svakako, po riječima samoga Gospodina, Bartimej vjeruje (Mk 10,52).
Jasno mu je što želi, zna koja je njegova muka. Samo je jedno potrebno (usp. Lk 10,42). Kada ga dobrohotni Božji sluga, Sin Božji i sin Davidov (Mk 10,47.48), pita, on odgovara izravno i bez okolišanja, i dobiva dar spasenja. Krenuti iz vlastite slomljenosti i slabosti u susret Spasitelju uvijek je dar. »Nitko sam sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga« (Heb 5,4). A Krist Gospodin vječni je svećenik u našemu odnosu prema Bogu (Heb 5,1), kaže Pismo. Na putu obraćenja nismo napušteni.
Bartimej, koji sada vidi, nije opterećen dobrima kao bogataš; sam je siromah pa slobodna duha kreće za Isusom (Mk 10,52), postaje njegov učenik. Bartimej nas svojim primjerom privlači u sveti boj. Upotrijebimo sve sile kojima raspolažemo kako bismo se izborili da dođemo do Isusa. Duša bez Krista umire u mraku. A duša obasjana pravim i živim Bogom i sama svijetli. I zato ona sve vidi u tomu Božjem svjetlu, nije slijepa.
Kako i što gledamo? Učimo i vježbajmo se u gledanju! Produhovljene, smirene, tople ljudske oči nahranjene pogledom na »Onoga koga su proboli« (Zah 12,10; Iv 19,37), kada se zagledaju u nas, mogu biti najljepša poruka ljubavi. Ali iz očiju mogu sijevati i prikrivena, neizrečena laž i mržnja. U danima koji dolaze zahvaljivat ću od srca za dar da mogu vidjeti, molit ću da me Božji Duh čuva od duhovnoga sljepila, brižljivo ću ispitati čemu i kome poklanjam svoj pogled pa neka u mojim očima zasja pogled onoga koji krijepi i spašava.
ur. 24. 10. 21.
Niko Bilić, SJ
