Na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2025. u okrilju Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu
Dva dana nakon velike posvete svega naroda i domovine Srcu Isusovu, u ovoj Svetoj godini, o 1100. obljetnici hrvatskoga kraljevstva, proslavili smo svete apostolske prvake koji su se ugradili u temelj cijele Crkve Božje.
Zahvalili smo našem Akademskom zboru “Palma” što su ustrajno i marljivo još jednu cijelu godinu glazbeno nosili naše bogoslužje.
Još jedan prinos s našega Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isususove, afiliranoga Papinskom sveučilištu Gregoriana. Posvećeno svima u Zakladi za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević.
Za prikupljanje duhovnih snaga, za još dublje razumijevanje i primjenu Kristova evanđelja:
U okrilju Bazilike koja bijaše središtem posvete svega naroda i domovine Presvetom Srcu Isusovu proslavimo čudesnu vlast božanskog Srca! U Svetoj godini cijele Crkve, u godini nade, otkrivamo iznova onu svetu nadu koja nas čuva od stida i razočaranja. Slavimo Gospodinovu vlast koja spaja nespojivo, ujedinjuje u plodno zajedništvo visokoškolovanoga div-farizeja koji gori za velike stvari i prostodušnoga, brzopletoga ribara iz polupoganske Galileje.
Poklonimo se otajstvenoj moći Presvetoga Srca Isusova koja uključuje i objedinjuje u jedno Tijelo Kristovo i progonitelja i progonjenoga, i zlostavljača i zlostavljanoga! U jednu ruku, tu je ambiciozan, revan, mladenačkim snagama ispunjen Gamalielov odlikaš Šaul iz Benjaminova plemena, iz kojega je prvi Izraelov kralj; a u drugu ruku, tu je Jonin sin Šimun, ponešto nejasna podrijetla, koji u skromnu ribarsku lađicu na velikom jezeru, koje morem zovu, spremno prima dobroga Učitelja, na njegovu riječ baca mrežu, ali odmah potom traži “Idi od mene!” jer zna svoje grijehe. Petar i nakon Uskrsa i dalje ide u ribolov.
Pavao je od mladosti u središtu, u Jeruzalemu. Školuje se za elitnoga čuvara režima koji će biti zadahnut prijetnjom i pokoljem. A Petar iz udaljenih sjevernih krajeva do Jeruzalema stiže jedva na hodočašće. Po govoru odmah prepoznaju Galilejca! Pavao je rodom iz još udaljenijega Tarza u Maloj Aziji, ali on bez ustručavanja bijesno upada Jeruzalemcima u kuće i odvodi ih ako pripadaju Isusovu Putu. S jedne strane, izmorenoga, izmučenog ribara Petra anđeo mora podbosti pod rebra da prestane kunjati i da krene, oslobođen od jednih i od drugih okova. S druge strane, revni Pavao na svoju inicijativu pristupa samom vrhu, Velikom svećeniku, i dobiva zakonita ovlaštenja kojima će i u velegradu, središtu cijele Sirije, Damasku, locirati, uhititi i transferirati kršćane.
A Petar lovi ribu. Petar jedno kaže: “Gospodine, uza te sam i ako te svi ostave; do kraja sam s tobom.” a drugo čini. Niječe da svoga Gospodina uopće poznaje, odriče ga se i to uz zakletvu. Posve je paraliziran egzistencijalnim strahom. Bilo je tako i na moru kad je ono djetinjim srcem htio poput Učitelja hoditi po vodi. Premda je već pošao, kad ga je vjetar uplašio, trebalo ga je hitno spašavati da se ne utopi.
Božanska snaga Isusova Srca jest oproštenje. To njih dvojicu ujedinjuje. Petru uskrsli Gospodin na obali tog istog mora, nakon još jednoga čudesnoga ribolova, uz žeravicu nakon okrepljujućeg doručka triput, smireno, metodološki, duboko, daje priliku da ispovjedi svoju ljubav. Pavla će nebesko svjetlo Kristovo, svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, srušiti na tlo. Pada ničice. “Mene progoniš” kaže Gospodin i ruši kulu koju je farizej od farizeja, Hebrej od Hebreja, osmoga dana po Zakonu obrezan, sebi od malena gradio. Dosta je Isusova zapovijed: “Ustani!” i on Pavlu daje dio u svome uskrsnuću, dio koji će ga krijepiti sve dok trku ne završi i dočeka vijenac u onaj Dan. Kao što je Gospodin ustao iz groba, tako Pavao na putu u Damask snagom Srca Isusova biva podignut. Milost oproštenja iz Srca Kristova zakipjela je u njemu, tri ga dana čisti dok je slijep – u mraku, bez hrane – u postu. Sam je doživio što znači biti “suukopan” s Kristom.
Čudesna sila oproštenja u Srcu Isusovu tolika je da Petar odmah, čim je čuo pijetla, raskajan gorko plače. Poslije će proglasiti kako svi proroci govore upravo o oproštenju. Pavao odmah, na riječ Gospodinovu “Idi!” polazi u isti onaj grad kamo je i pošao, ali sada zato da proglasi: Isus je Božji Sin. Isus je Mesija kojega od proročkih dana željno čekamo.
Na ulazu u starozavjetni hram dva su stupa stajala. Bijahu toliko znakoviti da su i vlastita imena dobili. Dva stupa predstavljaju hram, kao što će Petar i Pavao postati stupovi novozavjetnoga hrama Kristova. A što to ujedinjuje Petra i Pavla koji ga, premda je Petar na čelu, nemilice grdi kad se povukao od zajedničkoga blagovanja s neizraelcima? Ujedinjuje ih dubinska, ustrajna, živa, sve veća ljubav prema Isusu. Ujedinjuje ih ljubav Isusova Srca koja dodiruje i prožimlje svaki kutak njihova ljudskog bića!
Šimuna, koji je postao Petar, i Savla, koji je postao Pavao, ujedinjuje trpljenje i zatvor, koji podnose za Isusa. Ujedinjuje ih mučenička smrt u Rimu.
Uz Pavlov autoritet veže se čak 14 sačuvanih i barem još jedna izgubljena poslanica. Pavao je prvi novozavjetni pisac i prvi kršćanski teolog. On je prvi u povijesti zabilježio da je Isus uskrsnuo; Pavao nam je ostavio dragocjen pra-dokument o Euharistiji. Pavao je obišao takoreći sav tadašnji svijet kao neumoran misionar. Preživio je i bičevanja i kamenovanja i brodolom. Kako onda Pavao – kojemu se čak pripisuje da je on pravi osnivač kršćanstva – kako to da nije on na prvom mjestu nego je Petrovoj katedri povjerena vlast Kristova i temelj za cijelu Crkvu koju Gospodin gradi?
Nije nam Petar ostavio bogatu zbirku marljivo, precizno sastavljenih spisa. Dapače u Petrovoj poslanici izravno čitamo kako je Pavlovo pisanje katkad prekomplicirano i teško razumljivo. Ali Petar je od Boga dobio nalog da treba donijeti evanđelje neizraelcima, svjetskim narodima. Premda Pavao s pravom nosi naslov “apostol narodâ”, Petar je prvi donio krštenje u kuću Rimljanina Kornelija.
Mladić Savao još se spremao biti pristašom i svjedokom, kod kojega će egzekutori odložiti svaki svoj plašt pa da slobodnih ruku zavitlaju kamenje na Stjepana. Tada je već Petar dobio od Oca nebeskoga veliku objavu na dar. Petar je nositelj dodatnoga blaženstva Isusova jer mu je vječni, beskrajno velik i neizmjerno dobar Bog, Otac Isusov, objavio tajnu Mesije. Otkrio mu je tajnu Isusova Srca. Zato je Petar apostolski prvak.
Jedino po toj Božjoj objavi možemo shvatiti da tijelo i krv Jaganjca Božjega odnose grijeh svijeta, da ovaj kruh i ovo vino danas na oltaru za nas postaju ta ista presveta Žrtva. Zahvaljujući složnoj suradnji Petra i Pavla znamo i u trećem tisućljeću kako nas ta Žrtva poziva da u nju, evo sada, stavimo sav svoj život. Znamo da u njoj kuca Srce našega Spasitelja Isusa.
