Kategorije
Duhovnost

Ruka koja liječi

Poslušajte, preuzmite: Ruka koja liječi

Ruka, snažna ali ne gruba, pružila se prema bolesnici koja je ležala. Poznajemo ljudsku ruku. Ova bijaše ruka jasna oblika, čvrste kože – ruka čovjeka vična tesarskomu poslu. Često je bila u dodiru s drvom, prosušenim, tvrdim, ili pak mirisnim, mladim. Drvo i alat dali su joj plemenitu snagu i odlučnost. Koliko puta je trebalo valjano pritisnuti, podići, pridržati, u pravi čas uhvatiti? Opet i opet ova je ruka s finim osjećajem, vrlo precizno oblikovala i sastavljala sitne drvene dijelove.

Evanđelist Marko kratko nam opisuje susret Petrove punice s Kristom (Mk 1,30-31). Možemo zamisliti kako je pet prstiju pažljivo obujmilo bolesničinu ruku, mišiće istrošene groznicom, onemoćale. Što li je bolesna žena pritom oćutjela? Znamo da tijelo vrućicom prikovano uz postelju mnogo jače i više osjeća. Možda je u taj čas Spasiteljev dodir donio novu, zamjetnu, struju života koja je u tren oka jurnula kroz cio organizam. Isusova ruka poput Stvoriteljeve na slavnoj Michelangelovoj slici prihvati i podiže vrijednu majku apostolove žene.

Starozavjetni je patnik Job davno već iskusio težinu bolesti. Znamo kako teku njegove kušnje: Božji protivnik razorio mu je materijalna dobra i bogatstvo, okomio se na njegove najbliže i usmrtio ih, a potom je teškim bolestima napadnut i sam Job. Sotonska je želja bila da ga odvuče od vjernosti Bogu.

Možda je i novozavjetna punica, zauzeta kućnim poslovima od mladosti, često osjetila tegobu dana i pitala se poput Joba: »Kad ću večer dočekati?« (Job 7,4). Dužnostima ispunjeni dani prolete brže od čamca na brzoj rijeci. Čovjek i ne primijeti kako mu se gorčina i mrzovolja uvuku pod kožu. Spasitelj je prihvatio bolesnicu za ruku i podigao je. Pružio joj je ruku tješiteljicu.

Dubina boli Joba je natjerala da se osjeća kao rob. Ali ga je potom dovela do spasonosne spoznaje da njegov Otkupitelj živi (Job 19,25). Bit će to njegov duhovni susret sa živim Bogom koji je jači od smrti, koji jedini može podariti vječni život. Poznajemo starozavjetne prilike: čovjek je zbog raznih nevolja mogao upasti u ropstvo, mogao je doslovno biti prodan u roblje. No, po Božjemu zakonu morao se naći netko iz rodbine koji se htio i mogao pobrinuti za nj (usp. Lev 25,48). I to bijaše Go’el, životni dobročinitelj, otkupitelj – onaj koji ponovno vraća slobodu, onaj koji pruža ruku i izvodi iz ropstva.

U duši Petrove punice također nastaje nova sloboda. Isus donosi zdravlje u korijenu. Poput svetoga Pavla ova žena, slobodna od svih, samu sebe čini sluškinjom (1 Kor 9,19). To više nije običaj i obveza, to je prava ljubav. Sada ona pruža ruku i poslužuje goste.

Znam, Gospodine: Nisu Tvoje ruke samo obrađivale drvo. Tvoje su ruke dodirnule mnogoga bolesnika i darovale zdravlje. Tvoje su se ruke uzdizale na molitvu, Tvoje su ruke zaustavile oluju. Na uskrsno su jutro zasjale, pokazujući tragove rana. Tvoje su ruke u odsudnom času uzele kruh i vino koje Crkva slavi na oltaru. U miru se klanjam i molim: Blagoslovi me svetom rukom spasiteljicom, rukom koja liječi!

5. nedjelja u crkvenoj godini B
Job 7,1-4.6-7; 1 Kor 9,16-19.22-23; Mk 1,29-39

2. izd. 7. 2. 2021.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Duhovnost Nastava

Svetac Božji i nečisti duh

Mk 1,21–28

James Jacques Joseph Tissot, Isus izgoni nečistoga duha iz opsjednutoga u sinagogi, 1886-1894, Brooklyn Museum

Poslušajte, preuzmite! (.mp3)

“Jesam li ti težak, jesam li ti teška?” – pitaju se braća i sestre, pitaju se prijatelji međusobno, pitaju djevojka i mladić, muž i žena jedno drugo. A podmukao, nečisti duh samo uplete čovjeka u svoje mreže, neprimjetno ga obuzme i stegne, ne pitajuć ništa. Kao nešto što mu se uvuklo pod kožu, teče mu žilama, do kosti ga proželo; u rukama i nogama, u srcu i u trbuhu, svuda to osjeća i stalno mu je u mislima.  Čovjek izgubi iz vida vlastito “ja”, samoga sebe ne prepoznaje, ne zna tko je. Evanđelje ne kaže kako je sve počelo samo opisuje kako opsjednut čovjek u sinagogi počinje vikati na Isusa (Mk 1,23).

Koju radost, međutim, dragu opuštenost i ugodnu spremnost na akciju budi onaj koji ima vlast i pravi je autoritet (Mk 1,22). Možeš se osloniti na njega i znaš da će biti dobro, pouzdaješ se takoreći kao u roditelja. Takav, štoviše, čini da i sama sebe poštuješ i uzdaš se u svoje vlastite sile.

Drukčije je s onim drugima. Ljudi slova – kako doslovno evanđelje veli (γραμματεῖς Μk 1,22) – žele dokazati da znaju, svidjeti se i impresionirati. Dociraju. Nisu li takvi naši projekti: prvo nastojimo razglasiti svud uokolo samo ime i riječ. Prodajemo logo. Uvjeravamo ljude da smo dobri i da im je prijeko potrebno ono što mi nudimo. To će ih spasiti. – I onda takav postupak zovemo osvajanje tržišta. Nije li u konačnici slično i s onim što zovemo demokracija? Svakako, kod Isusa glasovitost je posljedica djela. Posljedica je nečega što se zbilo u četiri zida, u zatvorenu prostoru molitve i Božje riječi. Razglašenost dolazi poslije kao drugotni učinak.

Dobro ljudi osjetiše i proniknuše kao toliko puta u povijesti. Ovaj ima vlast. Njegov je nauk snažan (Mk 1,27) jer djeluje. On ne buči i ne viče, nego će s autoritetom zaprijetiti (r. 25), zapovjediti i zloduh će poslušno odstupiti (usp. r. 27).

Ne upozorava samo nečisti duh točno na identitet Isusov koji je i Nazarećanin i sav svet Božji (Mk 1,24). Pred Kristom se također raskrinkava i kobna, mutna, zamagljena osobnost zloduha koji proizvodi zbrku subjekata – ne zna se tko je tko. Čovjek je u nečistomu duhu izvješćuje najprije opis (r. 23), a potom duh izlazi iz njega (r. 26). Progovara u množini, i mi ne znamo tko to govori (r. 24). On buči i viče, dva put (r. 23.26). On nemilice uzdrmava i potresa čovjeka (r. 26).  Razotkriva se uvijena, zmijska metodika kojom on svetosti Božjoj pripisuje razaračke nakane. “Došao si uništiti nas!” – veli (r. 24). Tipično projiciranje vlastitoga bića na druge o kojemu nam je psihologija prošlih stoljeća tako obilno zborila! On koji opsjeda, zarobljuje, on koji oduzima moć govora i nameće svoje riječi, koji potresa i uzdrmava, stvara zabunu identiteta – on ide optuživati!?

Snaga Kristova nauka, kojim su ljudi u molitvenoj dvorani bili zaneseni, očituje se u djelotvornoj naredbi: “Ušuti, iziđi!” (r. 25). Utišat će on zao glas i dati čovjeku da konačno progovori onako kako sam misli i hoće. Oslobodit će ga od opsjednutosti nečim što ne želi i što ga sputava. Na božansku Riječ Učitelja u kafarnaumskoj sinagogi stubokom nastaje promjena, utiha velika, sloboda. Mogu krenuti kamo treba i kamo zaista želim doći. Tako zacijelo osjeća oslobođeni čovjek. Mogu govoriti svoje vlastite riječi koje prepoznaju i hvale što je dobro, koje tješe i vuku van iz depresije i letargije, koje potiču prave akcije. Zato se traži slobodan pogled i veća mudrost.

Kristov pogled duboko seže i on vidi kako zapravo stvari stoje. Njegovu zapovijed naime jednako dobro treba čitati kao odrješito i žurno duhovno zvanje čovjeku u sinagogi: “Ti, čovječe, iziđi iz toga duha (Mk 1,25)!”  Pokreni se, pođi!

O kako je prozirna đavolska laž, baš kao u početku (usp. Post 3,1). Nije Krist Gospodin došao upropaštavati, on ne opsjeda, nego oslobađa, izvodi na polje prostrano (usp. 2 Sam 22,20; Ps 18,20); šalje: “Izvezi na pučinu (Lk 5,4)!” Nije Isus došao druge uništiti, nego je došao sebe dati da bude zdrobljen i smrljven, popljuvan i zgažen, raspet i proboden – iz ljubavi. A onda će nakon tri dana do kraja potvrditi da ona glasovitost širom Galileje nije umjetno stvorena i medijski nametnuta, nego je prava Božja slava – božanska važnost koja ostaje.

uz 4. nedjelju kroz godinu B, utorak 1. tjedna (Mk 1,21–28)
30.01.12. (24. 10. 2020., ur. 12. 1. 2021.)

p. Niko Bilić SJ

Kategorije
Duhovnost

Vođa naš

(uvod:)
Slušamo riječi, slavimo Kristovu žrtvu, molimo… Tako nam se duša krijepi i prikuplja nove snage za život. Ako osjećamo u sebi naravnu želju da budemo prvi (usp. Mt 23,6), evo prigode da se još jednom pridružimo jedinomu Učitelju našem, Isusu. Tko s njime trpi, s njim je i proslavljen. Ako od naravi vruće želimo pokazati se i biti viđeni (usp. Mt 23,5), evo divne prilike! Zaustavit ću se, smiriti srce uznemireno pred jednim Ocem našim, onim na nebesima (Mal 2,10; Mt 23,9). On će s ljubavlju promotriti, on jedini s punim će priznanjem pogledati i prihvatiti tko sam i što sam.

Jedna dobra majka jest poput jesenskoga sunca koje nas raznježi svojom prodornom vedrinom i sjajem. Majka svu toplinu svojega srca dariva djetetu da ono može živjeti i rasti. Majka ljubi svoje dijete, ma i dušu bi za nj dala! S takvom je ljubavlju Pavao sa svojim suradnicima bio među Solunjanima, toliko ih je zavolio (1 Sol 2,8) . Stoga su oni mogli osjetiti da je Pavlovo propovijedanje uistinu poruka Božja – Božja, a ne tek ljudska riječ (1 Sol 2,13). Zna Pavao da je Bog veliki kralj (Mal 1,14), zna izučeni pismoznanac kako već prorok Malahija piše o svetosti Božjega imena među svim narodima pa on zdušno kreće preko granica izabranoga, židovskoga roda da postane Apostol pogana – Apostol naroda. Davno je uspostavljena božanska želja da Gospodnje ime bude proslavljeno među narodima.

Dok se čitaju ozbiljne Kristove riječi o pismoznancima i farizejima koji zasjedoše na Mojsijevu stolicu, svećenik zapravo ne treba propovijedati svojim slušateljima, nego samomu sebi. Svećenike Gospodin opominje (Mal 2,1). Važno mu je što su svećenici k srcu uzeli (2,2). Do čega im je stalo? Pogrešno postupaju ako se dovedu do toga da ih preziru u narodu (2,9). U onome koji je po svojoj struci pismoznanac, zadužen za proučavanje i prenošenje zapisane Božje pouke za život i Kristove radosne vijesti o Bogu ljubavi, posebno će odjeknuti evanđeoska upozorenja o onima koji vežu i ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ne žele ni prstom ga pokrenuti (Mt 23,4). Krist Isus, dubinski poznavatelj čovjeka želi spasiti od kobnog rascijepa između riječi i djela, između onoga što govorimo i onoga što činimo. Ta bolesna duhovna šizofrenija nužno vodi u propast.

Isus je dobro znao što je u čovjeku (Iv 2,24) pa mu je znana naša iskonska sklonost da “pravimo teatar” – na to upućuje evanđeoski tekst kad piše da pismoznanci i farizeji čine svoja djela zato “da ih ljudi vide” (θεαθηναι Mt 23,5). Cilj im je da budu “na sceni”. Gospodin Isus oslobađa od te razorne želje. On sam skidao je terete ljudima (usp. Mt 23,4). Koliko ih ima koje je doslovce uspravio i izliječio ih od njihove zgrbljenosti, usahnulosti i uzetosti, uklanjajući teret fizičke bolesti!? Koliko ih je snagom njegove riječi primilo Božje oproštenje, pa im je duša predahnula od mučne grižnje savjesti, od preteškoga tereta grijeha?! Gospodin Isus činio je što je naučavao i ostaje spasonosni uzor sklada između riječi i djela.

Danas slavimo zajedničkoga Oca na nebesima, jednoga Boga, onu njegovu stvarateljsku ljubav i moć kojom nam daje da jesmo. Naš je Stvoritelj. Na nebesima je, skrovit, kao najmanji poslužitelj, premda je objektivno najveći i beskrajno velik. Uzdižemo danas dušu i pogled prema jedinomu našem Rabiju, velikom i svetom Gospodinu – Isusu. On je sam na svoja pleća natovario teško breme naših grijeha. Križ je njegov naša ljudska odluka da ga odbacimo. U nedjelju mu – njemu istome – kličemo kao slavnom Sinu velikoga kralja Davida, od njega očekujemo kraljevanje, a u petak već s pjenom na usnama i krvožedni u duši urlat ćemo: Raspni, raspni ga! Ukloni, smakni!

Vječni Božji Sin ponizio se i sama sebe učinio nejakim, nježnim djetetom (usp. νεπιος 1 Sol 2,7). Postao je ranjiv i smrtan čovjek radi nas. Snizio se na Posljednjoj večeri doslovce do zemlje da bude sluga koji pere noge (Iv 13,5). Ostao je poslušan do smrti na križu – kako će sažeti sv. Pavao (Fil 2,7). I baš ga je stoga Bog uzvisio. Zato je u njemu velebno i slavno Božje ime – ono o kojemu Malahija piše (1,14; 2,2).

U krizi Crkve i naroda, dok kvazi-religiozni fanatizam zove na teror, a Europska se Unija razjedinjuje na “euro” i “ne-euro”, evo nas da se iznova orijentiramo i upravimo svoj pogled i svoje korake za jednim, jedinim pravim vođom koji nam je sam ponudio: “Dođi, slijedi me!”. To je Krist, Mesija – Pomazanik Božji. Pred njim nam postaje jasno da nam je svima jedan Otac, onaj nebesima (usp. Mal 2,10; Mt 23,9), a svi smo mi braća (Mt 23,8). Pred njim sami sebe proročkim riječima danas iskreno i žudno pitamo: Zašto smo onda jedan drugome nevjerni? Zašto skrvnimo sveti Savez otaca? (Mal 2,10)

S pravom promišljamo je li nam zdrav orijentir ikad bio potrebniji. Jesmo li ikad bili neodlučniji i zbunjeniji? I oni najoštriji i hrabri pitaju se danas: Što sad? Kako dalje? A sveti Božji Pomazanik nudi nam savršeno ogledalo, svjetli putokaz! U župnoj crkvi Bezgrješnoga Srca Marijina koja je naširoko postala popularna po Cenakulu na prvu subotu u mjesecu, nastaje predivan, dragocjen mozaik. Čudesne ruke brata isusovca Zdenka Vidovića iz malih kamenčića tvore veliku umjetninu. Ondje se s jedne strane vidi kako Isus već kao dječak uzdiže pogled k nebu i prihvaća sudbinu janjeta, bit će Jaganjac Božji. S druge strane oltara raspelo svjedoči kako je ljubio do kraja i posvjedočio da je križ – ne prokletstvo – nego plodan put! Slavni Krist Pantokrator – Svevladar – visoko gore, ponad oltar pokazuje gdje je cilj: Božja proslava. Ne tek omiljenost i glasovitost, ne tek prevrtljivo ljudsko klicanje, nego važnost koju sam Bog ima i daje, slava koja ostaje. To je sveto ogledalo. To je Vođa naš koji zove: “Idi za mnom!”

(molitva poslije pričesti:)
Došao si, Gospodine. Obnavljaš svoj sveti Savez sa mnom.
Hvalim te danas, jer ti si uzeo težak teret mojega grijeha.
Tebe zazivam jer za tobom želim ići. Budi moj životni voditelj, moj pravi i jedini vođa.
Isuse, danas ti opet obećavam svoju vjernost. Ti si moj veliki i sveti Učitelj, moj Rabbi, moj Isus.