Kategorije
Duhovnost

Lice Isusovo (Lk 10,1–9)

siječnja, sv. Timotej i Tit; 5. srpnja, Ćiril i Metod

U Lukinu Evanđelju izvještaj o poslanju sedamdeset dvojice sadrži osobitu riječ. U prijevodu se uopće ne mora pojaviti, ni u prijevodu s grčkoga, kao ni s hebrejskoga jezika. Ta riječ jest »lice« – Kristovo lice, u evanđeoskomu izvorniku: το προσωπον. Isus šalje svoje učenike ispred sebe, šalje ih da idu pred njim. Šalje ih προ προσωπου αυτου – pred svojim licem (Lk 10,1), baš kao što je nekoliko redaka prije poslao svoje glasnike da mu priprave mjesto u nekomu naselju (9,52). To je »lice« koje Luka još spominje kod preobraženja na gori (Lk 9,29), a formulacija odgovara upravo onomu Malahijinu proroštvu (usp. Mal 3,1) koje svi sinoptici primjenjuju na Ivana Krstitelja, preteču: »Šaljem svog glasnika pred licem tvojim« (Mt 11,10; Mk 1,2; Lk 7,27).

Poslanje apostola dolazi od Isusa i zbiva se pred njegovim licem. Kada ih šalje kao janjce među vukove, znamo: on sam jest janje koje je izručeno vucima. Kada ih šalje da u svaki dom u koju uđu donesu mir, mi znamo da on sam na dan uskrsnuća ulazi u kuću i govori: »Mir vama!«

Velika je žetva pred Kristovim licem. Za apostole ima veoma mnogo posla. Mnoge bolesnike treba izliječiti. Nije li to svagdanje iskustvo Crkve? A ipak, prvi nalog koji Isus daje poslanicima jest molitven: »Molite Gospodara žetve!« (Lk 10,2). I kada mole, apostoli su pred licem Isusovim.

Izraz δεομαι, koji označuje usrdnu molitvu, preklinjanje, specifičan je za sv. Luku. Ista riječ opisuje molbu gubavca koji se poklonio pred Isusom tražeći: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti« (5,12). Jedan otac na sličan način moli pomoć za sina kojega zloduh spopada i kojega učenici nisu mogli izliječiti (9,38.40).

Ovaj prvi apostolski nalog odgovara Isusovu apokaliptičkomu pozivu koji poznamo: »Bdijte i molite!« (Lk 21,36). Isti izraz napokon opisuje Isusov primjer. Kako sam svjedoči, molio je za Petra da njegova vjera ne malakše (22,32). Stoga će Petar, po Ivanovu Evanđelju, nakon velikoga pomirenja s Isusom, u kojemu je triput posvjedočio svoju ljubav, biti spreman poslušati zov koji je već davno čuo: »Slijedi me!« (Iv 21,19). Isusov poslanik ima prvi zadatak da moli, a sam, eto, u vjeri je jačan Isusovom molitvom.

Kategorije
Duhovnost

Lazar, prijatelj (Iv 11)

Posljednji su časovi. U uglednu betanijskomu domu napeta je žalost i briga. Velika rodbina i brojni prijatelji koji se okupiše svjedoče koliko im taj čovjek znači. Bolesnik, gotovo na izdisaju, smireno podnosi svoje boli. Božji prijatelj osjeća kada dolazi njegov čas da pođe s ovoga svijeta.

Sigurno je Lazar sâm zamolio svoje sestre da, ako je moguće, nekako dođu do Isusa. Nije bilo lako obavijestiti zauzetoga Učitelja, ali znalo se koliko ga je volio. I očekivali su da će doći. Očekivali su oni još mnogo više. I to s pravom. Ta pročulo se već kako je čovjeku koji je trideset osam godina bio uzet podario zdravlje. Znali su da je nahranio bezbroj ljudi koji su ga slušali. Već se naveliko pričalo o bivšemu prosjaku koji je od rođenja bio slijep, a onda je čudesno progledao.

Dok su do Isusa došli glasnici s viješću, vjerojatno je prošao cijeli dan. Po podatcima Svetoga pisma, Lazar je u to vrijeme već preminuo. Na bolesničkomu je ležaju osjećao kako se njegova svijeća malo-pomalo gasi. Slabost je sve više ispunjavala njegove izmučene udove. Sve je manje uhom mogao zamijetiti glas tihe molitve, utješne riječi uz svoje uzglavlje. Jest, u srcu mu je gorjela vruća želja da još jednom vidi svojega prijatelja i učitelja prije nego što završi svoju zemaljsku bitku. Ali, ako ga i nema, razumjet će to Lazar. I onda, u času kada je Bog htio, tanka se nit nečujno prekinula. Ali ne na proslavu smrti, nego na proslavu Sina Božjega. Možda je dobroga Lazara ubila žalost zbog luda neprijateljstva i političkoga nemira koji su izazivali Isusovi neprijatelji, jeruzalemski moćnici. Zabrinutost je bila prevelika. Prijateljevo srce nije izdržalo.

A Isus se još dva dana morao zadržati s onu stranu Jordana. Tajanstveni interval Božje šutnje ostavlja nas s pitanjem. Sam će Gospodin dva dana počivati među mrtvima prije negoli treći dan ustane na novi život. Božja slava obasjava kada Bog to hoće.

Kada se prije više godina domovina Hrvatska oprostila od cijenjenoga i omiljenoga kardinala Kuharića, s poštovanjem smo prelistavali svetu baštinu koju nam je ostavio. Kad god nam umre netko velik i drag, osjećamo: čovjekova je smrt zadatak za nas koji živimo. Stoga nam nije teško predočiti si u pameti onaj potresni čas kada Gospodin Isus sa suzama u očima dolazi pred Lazarov grob. Špilja i kamen navaljen na nju vjerojatno bude predosjećaj u presvetomu Srcu: sâm će uskoro biti položen u grob. U Isusovo Srce, kao u čašu boli, izlilo se tužno ganuće. Do vrha. I prelilo se u suze. Zbog ljubavi prema prijatelju, zbog neispunjena očekivanja ljudi naokolo koji nisu imali dovoljno vjere da će ga Otac uslišati. Vjerojatno i zbog slutnje o vlastitoj sudbini kada će poslanik neba, s licem munje, odvaliti kamen s njegova groba.

Gospodinov je poziv prodoran i jasan: »Iziđi« (Iv 11,43)! Doziva dušu umrloga iz carstva mrtvih i združuje ju opet s tijelom. »Gospodin čudesno uzvisuje prijatelja svoga« (Ps 4,4). Ne ćemo dokraja odgonetnuti što se to zbivalo u vjerniku Lazaru. U grobnoj tišini i dubini odjednom je začuo mio glas Sina Čovječjega koji će i u posljednji dan doći kao sudac sviju. Ali Lazar ga čuje s ove strane. Otvara oči premotane povojima i čudi se. Osjeća da opet diše, srce mu kuca. Može ustati, polako, usporeno zbog ukočenosti i brojnih povoja. Ali s kojim poletom kreće prema glasu Spasitelja koji doziva!

Gospodine, darivatelju ljudskoga života! Mene zoveš. Da iziđem iz groba sebičnosti i oholosti. Da dođem na izvor spasenja i radosno zahvatim vode žive. Zoveš me da gledam ovo Srce koje već stoljećima svjedoči o tvojoj ljubavi. Zoveš me da ustanem, da jedem i pijem, jer je dug put preda mnom. Lazar nije ostao u grobu. Tvoje djelo treba dovršiti, Prijatelju moj!

Kategorije
Duhovnost

Kruh s neba (Lk 9,10–17)

Evanđelja izvješćuju kako se Isus sa svojim učenicima povukao na samotno mjesto. Tražili su pust kraj gdje ne će biti na udaru mnogih koji su ih tražili. Ljudi su se, naime, već osvjedočili da Gospodin Isus ima moć izliječiti njihove bolesne i da u sili Duha naviješta riječ Božju. Vidjeli su znakove i zato su ga slijedili. Osim toga, i učenici su već ispunili svoja prva poslanja pa ih je njihov Učitelj pozvao i slušao izvještaje.

S pravom bismo mogli oćutjeti sažaljenje prema izmorenim apostolima koji ne uspijevaju naći miran kutak gdje će otpočinuti i okrijepiti se. No ono što se, neočekivano i neplanirano, zbiva u pustome kraju na drugoj obali, ispunjuje drevno proročanstvo. Bog je obećavao da će pustinju pretvoriti u nastanjenu zemlju, napučit će nenaseljene predjele (Iz 35,1; Ez 34,25). Ono što su proroci od pamtivijeka u narodu Božjemu naviještali, u Kristu, evo, nalazi svoje žuđeno ispunjenje. Mnogi se iz svih gradova strčaše onamo (Mk 6,33). Često imamo prigodu osjetiti na misi: gdje je Isus, ondje se okuplja mnoštvo ljudi.

Jedan vitraj u bazilici Srca Isusova u Zagrebu prikazuje glavne likove u tomu čudesnom događaju kada je Gospodin s nešto malo ribe i kruha nahranio mnoštvo. Na slici je Isus koji blagoslivlje i upravo se sprema uzeti ribe da ih podijeli. Na slici su, zatim, dvojica apostola koji su prepoznatljivi po zlatnim aureolama oko glave. Tu je, napokon, i dječak koji Isusu pruža dvije ribe. Slika ističe ulogu učenika i njihov osobni odnos s Isusom. U njega gledaju. Od njega očekuju. Poznaju svoju neimaštinu, nedostatnost onoga što im je na raspolaganju: pet kruščića u košarici i dvije ribe na pladnju. Evanđelje zapisuje njihovo pitanje: »Što je to za tolike (Iv 6, 9)?« Ovaj upit odlično prikazuje stanje u kojemu se Isusovi učenici često nalaze tijekom stoljeća sve do danas. Što su naše slabe sile i skromni imetak prema tolikim potrebama bližnjih? Ali apostoli nisu stali na tome.

Iz Ivanova Evanđelja znamo da su ova dvojica Filip i Andrija. S obojicom nas je sv. Ivan upoznao već u svojemu prvom poglavlju. Andrija je jedan od onih prvih dvaju učenika koji su se odmah nakon prvoga susreta zadržali kod Isusa da vide gdje boravi (Iv 1,39). Andrija će, mnogo prije svojega slavnog brata Petra nakon preobraženja, posvjedočiti da je Isus Mesija, Pomazanik (Iv 1,41). Filip je pak prvi koji doživljava onaj izravan Isusov poziv: »Pođi za mnom!« (Iv 1,43). Kao da je Gospodin već tada znao da je Filip čovjek čiju vjeru smije staviti na kušnju, čovjek koji će prihvatiti izazov.

Sva četiri evanđelja opisuju stav učenika. Oni uočavaju nevolju i pristupaju Isusu s prijedlogom. Mnoštvo ljudi došlo je nespremno i nepredviđeno. Dovedeni velikom željom slušali su o tajnama Kraljevstva i primali na dar zdravlje. Spuštala se večer i, kako učenici prosuđuju, najbolje je da ih Gospodin u miru pošalje da se odu sami pobrinuti za hranu. Učenici, dakle, uočavaju glad okupljenih i interveniraju. Pri tome ne misle i ne očekuju da bi sami bili kadri nešto učiniti za tolike. Isus će im jednom kazati: »Bez mene ne možete učiniti ništa« (Iv 15,5).

Velika će pouka ubrzo doći. Isus će neočekivano reagirati na primjedbu i prijedlog učenika. Uskoro će svaki od njih moći razabrati koliko je pogrješan bio njihov odgovor da nemaju ništa drugo osim pet kruhova i dvije ribe. Pa, Isus je s njima! Imaju svojega Gospodina i Učitelja! Apostoli će ubrzo primiti zaduženje ne samo da razmjeste okupljene ljude i upute ih da se priprave za blagovanje, nego će sami biti svjedoci čuda koje se zbiva. Dvorit će okupljene, hranit će ih hranom koju Gospodin daje. Vidjet će da ljudi mogu dobiti koliko budu htjeli. Apostoli će skupljati ulomke koji budu pretekli nakon što se svi nasite. Ne će li u svemu tome prepoznati jasne naznake svečane gozbe koju je Bog najavio već po proroku Izaiji (Iz 25, 6)? Apostoli će se odjednom naći kao poslužitelji na gozbi za mnoge.

Ali prije toga Učitelj postavlja zahtjev koji može začuditi i zaprepastiti. Usred nevolje i bijede koje su učenici i te kako svjesni, Isus izgovara neočekivanu zapovijed: »Dajte im vi!« (Lk 9,13). U svijetu koji poznajemo, pritisnuti nepravdom, željni potpore i utjehe slušamo pretežak zahtjev: »Dajte im vi!« Mi, koji smo navikli i jadikovati i žaliti se, kritizirati i prigovarati, mi koji s velikom slašću optužujemo druge i pronalazimo njihovu odgovornost, zatečeni smo naredbom koja od nas traži da pružimo rješenje. Ipak, nije to nemilosrdan zahtjev egipatskoga faraona koji uskraćuje glinu i slamu, a traži opeke (Izl 1). To je promišljen životni naputak Očeva Sina koji usmjerava pogled prema nebu, blagoslivlje i dijeli. Faraon je htio ne samo pritisnuti roblje do zadnje snage, nego ih je doslovce htio usmrtiti, istrijebiti. Isus, naprotiv, ne prezire ni skromni prinos koji daje dječak. Isus potvrđuje i povećava vrijednost, on gleda u nebo i označuje pravi izvor svakoga dobra. Usporedimo li dvjesta denara o kojima evanđelja govore s kakvih dvjestotinjak današnjih kuna, pribrojimo li tome pet ječmenih kruhova i dvije ribe, vidjet ćemo da je to pred više od pet tisuća okupljenih nevrijedna malenkost. Pa ipak, Isus ne odbacuje i ne obezvrjeđuje, nego traži i uzima upravo od onoga što učenici imaju. Otkriva pravu vrijednost. Ne će dopustiti ni da preostali ulomci propadnu, nego će pokazati da se i njima može napuniti ne tek jedna, nego dvanaest košarica. Ono što bismo mi gotovo odbacili kao suvišak uz Isusa postaje novo dragocjeno obilje.

 

Gospodine, cijelo je mnoštvo pošlo k tebi. Htjeli su te pograbiti i postaviti za kralja. Ali ti nisi došao radi kraljevstva od ovoga svijeta. Izmičeš im kao što ćeš i učenicima u emauskom svratištu naprosto nestati iz vida. Kada su vidjeli razlomljeni kruh, uvidjeli su da ne mogu raspolagati tvojom prisutnošću po miloj volji. Zna te onaj komu se hoćeš objaviti. Nisi tražio slave od ljudi, nego si sišao s neba kao kruh života. I za mene.