Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Kršćanska inicijacija i Kristova vlast

Moderan pjevač ili glumac doživjet će svoju potvrdu i uspjeh okupi li velik broj obožavatelja. Oduševljena publika, mnoštvo slušatelja i gledatelja odobravaju njegov nastup, »daju pravo« njegovoj vrijednosti. Športaš i športski klub crpst će snagu i naći svoju potvrdu u odanim navijačima koji ih podupiru. Suvremena demokracija također utemeljuje vlast i autoritet na što većemu okupljenu broju birača. Parlament i vlada počivaju na odluci većine glasača.

S Kristovom je vlasti drukčije. Temelj joj je u Božjemu izabranju, potpora u Bogu i potvrda u tome da je Božji miljenik (usp. Iz 42,1; Mk 1,11). Nasuprot veliku broju pristaša i glasova, na koje smo navikli, biblijski pogled veliča i osvjetljuje osobit izvor autoriteta i vlastite vrijednosti. »Čvrsto sam te uzeo za ruku«, navodi Prorok riječi koje Bog upućuje svojemu izabraniku. Za razliku od izvora vlasti u volji birača Sveto pismo otkriva snagu roditeljskoga vodstva i potpore. Otac ili majka koji primaju za ruku svoje dijete daju mu sigurnost i hrabrost. Vode ga na životni put. Roditeljska ruka, na koju se može osloniti, pružit će novomu čovjeku izoštren pogled da razlikuje dobro i zlo. Dat će mu potporu da ustraje na svojemu životnom zadatku.

Isus se kod svojega krštenja potpuno predaje Ocu. Nad njim se otvara nebo. Vječni Sin ima svoj velik oslonac u nebeskomu Ocu. Fine niti povezanosti s Ocem izvor su njegove vlasti i potvrda njegova autoriteta. Uranja u dubinu Očeve ljubavi i jasno će reći: »Činim djela koja vidim od Oca« (usp. Iv 5,19). »Naviještam riječi koje čujem od Oca« (usp. Iv 8,28).

Krštenje na Jordanu daje unaprijed odgovor na pitanje kojom vlašću Krist čini znamenja (Mk 11,28). Isus se prepušta u ruke Očeve. On je izabranik i Gospodinov miljenik o kojemu Božja riječ govori. Ulazeći u vode Jordana smije se naužiti miline i ljubavi Očeve. Na njegovu podložnost Zakonu i podložno prihvaćanje da on – bezgrješan – stane u red grješnika, na njegovo inzistiranje da sva pravednost bude ispunjena, Otac odgovara prihvaćanjem, odobravanjem i potvrđivanjem Kristova autoriteta.

Isus koji uranja u otajstvo Oca nebeskoga, božanske riječi koje svečano proglašavaju da je on ljubljeni Sin u kojemu sam Bog nalazi svu svoju milinu, nama su poziv na meditaciju i molitvenu dubinu. Isusovo krštenje na Jordanu slika je našega krštenja i potvrde.

Inicijacija svakoga kršćanina ima svoju sliku i uzor u Kristovu krštenju na Jordanu. Isus dobiva univerzalno poslanje. Već prorok Izaija gleda kako Bog svojega slugu šalje da donese pravo narodima i da bude svjetlost pucima. Unutar Staroga zavjeta povijest nije rezervirana samo za izabrani narod. »Otoci« koji žude za naukom miljenika Božjega u obećanoj su zemlji slika dalekoga svijeta. Apostol Petar jasno spoznaje da u »svakomu narodu« Bog s ljubavlju gleda na vjernike i pravednike.

I mi današnji kršćani po sakramentu krštenja primamo istu zadaću. I pred nama je otvorena sveopća perspektiva da promičemo Božji univerzalizam i kršćansku globalnost nasuprot ateističkomu globalizmu. Krist je, kako reče Petar, Kyrios – Gospodar sviju. I Europa i euro-atlanske integracije i cijeli svijet gorljivo žude za blaženom okrjepom u Bogu i pravim svjetlom jer inače će sami sebe odvesti u propast. Pred opasnostima današnjice iznova postaje jasno što Ivan Evanđelist piše da je Isus – soter tou kosmou – Spasitelj svega svijeta (Iv 4,42).

Nasuprot principu prisile, kupovanja i moći, kršćanska incijacija počiva na snazi Duha koja donosi mir i koja je po svojoj naravi blagost. Već kod Izaije nalazimo opis da je Bog svojega Duha izlio na izabranoga slugu. Apostol Petar u svojoj propovijedi potvrđuje da je Isusa iz Nazareta Bog pomazao Duhom Svetim (Dj 10,38) i cijelomu evanđelju daje dojmljivo, originalno tumačenje: evanđelje – to je »mir po Isusu Kristu« (Dj 10,36). Kršćanin svoju inicijaciju prepozaje u Kristu. Kod krštenja se na nj spušta Duh u liku goluba. Golub je znak bezazlenosti o kojemu će Učitelj kasnije jasno progovoriti. Golubica je od početaka Svetoga pisma znak smirenja koje je nastalo nakon općega potopa. S grančicom u kljunu postat će u modernoj kulturi općeprihvaćen svjetski znak mira.

29. 3. 12.
drugo izd. 24. 6. 2020.

Niko Bilić

Poslušajte:

Krštenje Isusovo, G. Doré (remake)
Kategorije
Duhovnost

Kršćanin – čovjek krize

Sveti Ivan apostol kaže da su ljudi kršćani već ispunjeni znanjem. »Svi imate znanje«, »znate istinu« – piše on u svojoj Prvoj poslanici (1 Iv 2,21–22). Stoga zadaća ovoga promišljanja nije poučavati, nego podsjetiti na onu dubinu unutarnje svjetlosti koju već svi mi nosimo.

Ne znam je li se ikada  toliko govorilo o krizi i o budućnosti kao u naše dane. Prisjetimo se stoga prije svega kako je čovjek kršćanin po svojoj definiciji – čovjek krize. Oduvijek je bilo tako. Učenik Kristov čovjek je krize već u onomu početku kada se trebalo odlučiti pred Kristovim »tvrdim govorom« (usp. Iv 6,60) hoće li ostati s njime ili će krenuti drugim putom. Bilo je tako u Rimu kada su kršćane doslovce progonili i bacali pred divlje zvijeri. Bilo je tako u europskoj povijesti, primjerice u doba prosvjetiteljstva kada se u ime znanja preziralo ono što počiva na vjeri i Božjoj riječi. Tako je bilo nedavno u komunizmu koji je gorljivo htio nametnuti tobožnju istinu ateizma. Progonio je, tlačio i htio smaknuti sve ono što je kršćansko i Bogu odano.

Tako je i danas kada smo pod pritiskom kapitalizma ponovno pozvani pogledati koji su to temelji našega ljudskog bića. Kriza u svojemu korijenu označava vrijeme suda i prosuđivanja. Kriza je vrijeme kada se pokazuje kako stvari doista stoje, vrijeme kada se donosi odluka.

Završetak jednoga razdoblja također je kriza. Mi u Božjemu svjetlu prosuđujemo što smo to u proteklom vremenu postigli, primili i poduzeli. Koji su to divni plodovi koje smijemo s velikom sigurnošću i velikim pouzdanjem ponijeti u nove dane? Gledamo kakvi su to dragocjeni plodovi i naše zasluge – Božjim darom postignute – koje s kruhom i vinom stavljamo na oltar da budu posvećeni kao tijelo Kristovo.

Kršćanin zna što je to kriza i kako se s njome suočava. Po svojoj naravi on je usmjeren na bitku oko novoga rođenja. Obraćenje se traži. Temeljni kršćanski sakrament – krštenje – pokazuje da se kršćanin ne rađa tek od krvi i tijela, nije on tu samo zbog odluke čovjeka. Dijete je Božje (usp. Iv 1,13)! O Božiću, kada cijela Crkva još jednom s klanjanjem i toplim osjećajem prilazi Djetetu Isusu, mi ljudi postajemo svjesni kako smo svi zajedno došli na svijet kao jedno malo dijete. To je naš put. Bila je to prva kriza. Trebalo je iz tople majčine utrobe ući u ovaj svijet, od Boga stvoren i od Boga ljubljen.

Zna kršćanin istinu o čovjeku. Upravo u Isusu Kristu novorođenomu ona je potvrđena. Stoga nismo u opasnosti da gradimo kule u zraku. Ne živimo u prividu i laži. Mi se od virtualne stvarnosti vraćamo živomu Kristu Gospodinu. Od proračuna i spekulacije dolazimo do istinitoga života. Vraćamo se životu – onomu koji je započeo u jaslicama. Evanđelist Ivan kaže da nam je istina dana po Kristu (Iv 1,17). Istina je to o Čovjeku koji nije tražio svoju slavu i koji se nije potrošio u tome da osigura zemaljsku egzistenciju samome sebi. Štoviše, znamo dobro, uzmemo li Evanđelje u ruke, sva Kristova djela usmjerena su na to da drugi bude izliječen, da drugi dođe do oproštenja grijeha, da drugi bude nahranjen i napojen. Sam će na križu osjetiti do kraja dubinu fizičke iscrpljenosti. Sam će žeđati, sam će biti u posljednjoj krizi.

Veliki ispravak i obraćenje donosi naš pogled na karijeru koju gradimo. Ona se sastoji, kao i Isusova, u onoj slavi koja dolazi od Oca nebeskoga. Sastoji se od nježnih niti koje povezuju Oca i Sina – Boga Sina koji je ušao u ovaj svijet i uzeo našu narav na sebe s Ocem nebeskim s kojim je bio povezan u dugim satima molitve. To je njegova karijera, to je njegov uspjeh, to je njegova proslava!

Mi po naravi pred svakom krizom postavljamo pitanje: Zašto? Prvo rješenje koje se nudi jest da naš Zašto? postane Molim! Do prvoga rješenja dolazimo tako da iskrena i otvorena srca potražimo ono što nam je doista potrebno za život. Valja nam tražiti ono što nam daje život, ono što nam daje da se kao ljudi razvijamo, da u nama bude sve jasnija i jasnija slika Božja na koju smo stvoreni. Umjesto »zašto« nastaje »molim«. Čovjek kršćanin čovjek je molitve. I najgora kriza vraća ga u krilo Očevo. Postajemo molitelji. Kriza je po svojoj naravi takva da postaje vrijeme za skupljanje snaga. Pozvani smo otkriti gdje su pravi izvori novih sila. Onaj posvećeni i povlašteni izvor jest naša molitva.

Kršćanin treba u ovomu svijetu biti kao Ivan – čovjek koji je od Boga poslan. »Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan«, čitamo u Proslovu Ivanova Evanđelja (Iv 1,6). Životni put Ivana Krstitelja definira se Božjim zvanjem. Kada sami u sebi tražimo na čemu počiva naša sigurnost, kada ispitujemo zašto i kako vjerujemo Bogu, i odakle nam povjerenje u ovaj svijet u kojemu živimo, evo nam pred očima čovjeka koji je po svojoj naravi apostol – poslanik. »Poslan od Boga.« Došao je zato da drugi vjeruju. On svjedoči o svjetlu koje rasvjetljuje svakoga čovjeka kako bi drugi vjerovali (usp. Iv 1,7). U našemu smo vremenu mi postavljeni u svijet zato da bi oni oko nas koji se slamaju u pravoj muci i tjeskobi i koji su skršeni prevelikim pitanjima došli do novoga povjerenja – do prave vjere.

U vremenu krize pokazuje se kakvi su ljudi oko nas. Po riječima Svetoga pisma, kršćanin je čovjek koji je jednako tako kao i sam Krist suočen s tamom. Ne usteže se Sveto pismo govoriti i izravno o antikristu. Upravo će ovakvo krizno vrijeme pokazati kakvi su ljudi oko nas, pa i oni u koje smo polagali povjerenje. Služba koju Ivan Krstitelj preuzima na sebe jest služba svjedoka za svjetlo. Sam je okupan snagom Kristova svjetla. Nastupa kao onaj koji će drugima dati razlog da vjeruju.

Vrijeme krize jest vrijeme pomirenja – pomirenja s Bogom. Drugo rješenje krize koje nam nudi sveta vjera jest da naše Zašto? postane Oprosti! U prvomu redu to je »oprosti« upućeno Bogu jer smo svjesni svojih vlastitih grijeha, promašaja i krivih postupaka. Sjećamo se kako nam je često u životu bilo važnije da gradimo svoju zemaljsku budućnost, negoli da se sjetimo kako smo stvoreni ne samo za ovaj svijet. Naš »zašto« postaje »oprosti« upravljen i onima koji su nam ovdje na zemlji dužnici. Kako se rješava kriza? Tako da nastane otpust dugova, da nastane međusobno opraštanje. Potreban je oprost na koji Crkva poziva i na svjetskoj razini. Kao što je Bog nama oprostio grijehe, tako smo i mi dužni opraštati jedni drugima.

Kršćanin je otpočetka čovjek krize. Kršćanin je ucijepljen u Božji sud ovome svijetu, sud Božje ljubavi, sud Kristov. Treći, najteži i najneshvatljiviji, ali najsvetiji i najbolji put rješenja krize koja dolazi jest put koji naše Zašto? pretvara u Hvala!. Teško je pojmiti prvo blaženstvo kojim Isus započinje svoj programatski govor, proglašavajući kako su siromasi blaženi jer su otvorena duha da primaju Božje darove (Mt 5,3).

Naše »zašto« postaje »hvala« dok slušamo iste ove riječi s početka Ivanova Evanđelja: od punine Kristove svi mi primamo (usp. Iv 1,16). Od njega smo primili milost i istinu (Iv 1,17). Da, od njegove punine primamo i onda kada smijemo postati dionici njegove muke i njegova križa. Biti u krizi znači biti s Kristom razapet. A to već pripada na svrhu i sretni dovršetak našega puta sjedinjenja s Kristom.

Sveti Pavao, veliki obraćenik, koji se do kraja okrenuo od svojega prijašnjeg života i posve bio zahvaćan Kristovim svjetlom, jasno kaže da nije došao do cilja nego hiti prema naprijed (usp. Fil 3,12–14). Seže za onim što ima doći. A to je – biti dionik Kristovih patnja i potom osjetiti svu silu njegova uskrsnuća (usp. Fil 3,10). To je najsvetije i najteže rješenje krize: naše zašto? postaje hvala! jer smo zajedno s Kristom stavljeni na križ te smo onda sasvim sigurni da ćemo s njime i uskrsnuti.

Kategorije
Duhovnost

Kristovi apostoli

Svi sinoptici složno izvješćuju o tome da Isus poziva i okuplja apostole. Poznat je izvještaj iz Markova Evanđelja o ustanovljenju Dvanaestorice. Isus poziva k sebi one koje hoće i, kada stvara apostolski zbor, prvo poslanje koje im daje jest da »budu s njime« (μετ’ αυτου Mk 3,14). Isus, Gospodin i živa osoba, izvor je zvanja. U Lukinu Evanđelju također nakon popisa Dvanaestorice ponajprije čitamo kako Isus sada ide »s njima« (μετ’ αυτων Lk 6,17).

Luka ističe kako je Gospodin prije nego što pozva apostole izišao u goru da se pomoli. Tada je proveo noć moleći se Bogu (Lk 6,12). U dubinama Isusove molitve, u okrilju povjerljivih riječi upućenih Ocu, zaštićeno plaštem noći, rađa se apostolsko zvanje.

Isusova bliskost s Ocem dokida otuđenost i nelagodnu daljinu. Kada Isus izgovara imena pozvanih, oni nisu bezimeni stranci. U tome su svi sinoptici složni. I prvak Šimun i Juda, posljednji, pripadaju u popis, odmah su uz zaglavni kamen u silnoj zgradi Crkve. A tu je i cijelo mnoštvo učenika.

Krenuti za Isusom za apostole ne znači rješenje svih problema. Među dvanaest odabranih jedan postaje izdajica.

Ljudi su s velikom potrebom dolazili. Bolest ih je stezala, mučili su iz zlodusi. Tražili su zdravlje i oslobođenje. Slutili su i osjećali, uvjeravali se na živim primjerima. Sila je Duha Svetoga na djelu. Htjeli su dotaknuti Krista.

Gospodin, kada šalje dvojicu po dvojicu apostola, veli: »Ne nosite na put ništa osim štapa« (Mk 6,8)! Uvodi ih u duhovnu hrabrost. Ne nudi umišljenu askezu koja bi zahtijevala prijezir materije, nego traži opuštenost u Božjemu Duhu. Učenik se treba prepustiti vodstvu Učitelja. Kristov je apostol poput Mojsija. Tek štapom opremljen, kreće u oslobođenje naroda.

Evanđeoski izvještaj Mk 6,7–13 o Isusu koji šalje apostole dvojicu po dvojicu na početku nam daje važnu perspektivu. Znamo da se Crkva u Novomu zavjetu definira kao zajednica pozvanih. To je objektivan opis u trećemu licu. Odabrani bivaju pozvani i odazivaju se. Riječ koja kod Marka otvara opis poslanja nudi nam onaj drugi vidik, naznačuje cilj, otkriva tko ih i kamo poziva. Biblijski izraz opisuje pozivanje iz Isusove perspektive. »Pozva ih k sebi«, veli evanđeoski izvornik (προσκαλεω 6,7).

Kada Evanđelje govori o vlasti nad nečistim dusima, onda naglašava da Isusovi poslanici, dva po dva, imaju isto tako veliku silu kao i nečisti dusi. Dana im je onakva moć kakvu imaju zlodusi. Zato im se mogu suprotstaviti, što se i vidi kada ih, poslije, izgone (Mk 6,12). Duhovna je snaga presudna (6,7). Zato hrana, odijelo i novac nisu na prvomu mjestu (r. 8s).

Isus poučava u svetoj tehnici slobode od torbe i odijela koja je važan dio vlasti nad nečistim dusima. Oni su mnogi, a jedan je čisti Duh Kristov koji donosi logiku evanđelja. Moćnik od ovoga svijeta okuplja sluge da ga poslužuju u njegovim potrebama i prohtjevima. A Isus svoju dvanaestoricu, odabranike, šalje da služe drugima. I kada pođu, kao Kristove produžene ruke, ne moraju manipulirati i prisiljavati. Nisu dužni po svaku cijenu osvojiti i uspjeti. Tko ih ne primi, sam snosi posljedice (Mk 6,11). Veliki učitelj duhovnosti, sv. Ignacije Lojolski, upozorava: Kada radiš, ne budi vezan ni na sredstva ni na uspjeh jer, gle, sve je u Božjim rukama!

Ovaj evanđeoski izvještaj opisuje radnje koje traju i ponavljaju se. Bilo bi pogrješno shvatiti da se ovdje radi o samo jednomu događaju. Tekst je građen s više glagola u imperfektu koji govore o trajnosti, o duljemu periodu i opetovanju. Slao je po dvojicu, davao im je vlast (Mk 6,7), govorio im je (r. 10). Oni su izganjali demone, pomazivali i liječili bolesnike (r. 13). Takav nam opis želi reći da su bitne osobine poslanika Kristova ustrajnost, strpljivost i upornost. Gospodin izravno nalaže: »kad uđete u kuću, ostanite tu« (r. 10), a to je kadšto mučno zbog zamora i monotonije. U našemu vremenu brze razonode, kada se traži nešto novo olako i smjesta, a promjena se nameće pa i kada je promjena nagore, ovakav primjer i zahtjev Evanđelja poprima svu aktualnost.

Gospodinova je želja da njegovi učenici ne budu tjeskobno zabrinuti. Kada šalje apostole, nalaže im da ne nose kruh. To je napast koju je sam prošao, prva napast od koje se čovjek može doslovce usaliti u svojoj sebičnosti i zagušiti svoje zdrave sile. Gospodin želi da ih ne optereti ni novac, taj ustrajni zavodnik iz tame koji uporno ponavlja: »Pokloni mi se i dat ću ti sva kraljevstva ovoga svijeta!« Isus napokon zapovijeda da obuju sandale. Tako da bolje osjete kakvo je tlo po kojemu hode. I da lakše budu s obje noge na zemlji. Sandale, ne čizme, jer čizma tako lako može porobljivati i gaziti, pa i pod krinkom oslobađanja i služenja.