Kategorije
Duhovnost

Oprosti i vjeruj!

Riječi su važne, ali još je važnije ono što se u mojemu srcu zbiva. Kad god se dam na razmatranje, polazim u susret tajni, tajni Božjoj. Pa makar i sedam puta doživim rastresenost i vrludanje svojih misli, zaći ću u dubine vlastite duše. Dopustit ću im da predahnu i izvuku se iz grča dužnosti, grijeha, patnje.

Svi smo mi početnici u vjeri. Svi smo mi u duhovnomu životu tek na početku. Istom naučih uzdizati pogled prema Bogu koji dolazi i promatrati njega, moliti i očekivati od njega, a ne uskogrudno sjediti u mrklu kraju smrti, dok me sapinje isprepletena paučina vlastitih osjećaja, razmišljanja, zabrinutosti, optuživanja, slabosti. Što se više grčim i prevrćem vlastitim silama, samo ću se više zaplesti u tu paučinu. Sada je čas da ponizno zamolim pravoga i živoga Boga: »Gospodine, umnoži moju vjeru!«

Oni najbliži, učenici koji su neposredno uz Isusa hodili i učili, mole za dar vjere. Koliko više to smijem i moram ja!? Kada bi učenici imali vjere, rekli bi dudu pred njima da se iščupa s korijenom i on bi ih poslušao – kaže Gospodin. Daleko više od čupanja nekoga drva učenici su s Kristom Gospodinom dijelili sudbinu propovijedanja Očeve ljubavi, bili su svjedoci kako Isus izgoni zloduhe i opsjednute ljude oslobađa od nametnutih veriga kojima su protiv svoje volje, prisilno, opterećeni. Apostoli, koji su izbliza iskusili, vlastitim očima vidjeli, mole za vjeru. Koliko je to meni potrebnije?! Jasno, čudesna hrana za pet tisuća gladnih daleko je veće i korisnije djelo negoli presađivanje voćke. I to su apostoli iskusili. Pa ipak, Isusov odgovor: »Da imate vjere…« otkriva nam da, eto, sami apostoli, od njega izabrani i pozvani, nemaju vjere ni koliko je zrnce, mala sjemenka gorušice.

Ne bismo li onda mi, maleni, koji poprilično poznajemo svoju slabost i lomljivost, trebali – štoviše: imali pravo – biti sablažnjeni nad tom činjenicom? Ne bi li svim apostolima redom, koji se u prijelomnu času u strahu razbježaše, bilo korisnije s mlinskim kamenom o vratu strovaliti se u more? Ali, znamo, puno ih ljepši i spasonosniji usud snađe. Zagrljeni od Isusova Srca, Srca koje je na križu dalo sve kako bi na Uskrs zakucalo novim životom, bili su uvedeni u more Božje ljubavi. S rukama uskrsloga Krista oko vrata, s rukama na kojima su tragovi čavala, okupani su u moru Duha, pročišćeni njegovom vatrom kako bi postali svjedoci sve do kraja zemlje. Svaki Kristov učenik prolazi iskustvo osobnoga susreta s Bogom.

Pa ipak, koliko god sudbonosna i temeljna bila ta nježna nit koja me veže s Ocem, evanđelje upozorava koliko smo na putu vjere povjereni jedni drugima. Blago meni nađem li one riječi prijekora koje ni mene ni bližnje ne će zatvoriti u neprobojnu i neosvojivu tvrđu oholosti. Blago meni ako znam tako odlučno i s tolikom ljubavlju prekoriti onoga koji pogriješi da to uistinu dovede do obraćenja. Ponajprije mene osobno.

Božje je praštanje neizmjerno more. Ali na meni je da skočim i zaplivam, zaronim. Ili da molim kako bi me, sa Spasiteljevim Srcem o vratu, u njegovu zagrljaju, snaga Duha strovalila u to more. Opraštanje je predragocjena moć koja nam je u Kristu darovana da se čuvamo. Sami sebe i međusobno. Oprostit ću, oprostit ću zato da izliječim sebe od boli i sablazni koje mi bližnji naniješe! Oprostit ću zato da drugome pomognem na pravomu putu! Svaki put kada molim Očenaš, molim: otpusti nam, kako i mi otpuštamo.

Kategorije
Duhovnost

Općinstvo svetih

Na slavlju Svih svetih cijela naša hodočasnička Crkva na zemlji uzdiže oči k nebu i pridružuje se proslavljenoj Crkvi – svima svetima. Bog ih je u svojoj dobroti postavio oko svojega prijestolja da ga slave u vječnoj nebeskoj liturgiji i da nas prate svojim zagovorom. Slavimo svoj cilj, odredište prema kojemu putujemo. S radošću i zanosom u srcu gledamo na one koji ubijeliše svoje haljine u krvi Jaganjčevoj.

U suvremenomu svijetu, u doba mass-medija, skloni smo pomisliti kako se slava krije u glasovitosti, u razglašenosti nekoga djela ili neke osobe. Ali ne! Slava koju Isus ima od Oca sastoji se od nježnih niti njegove intimne i odane veze s Ocem nebeskim. Sveti su oni koji su svoje srce ispunili pravim i živim Bogom. Oni koji su se okupali u neizmjernu oceanu, koji su snagu pronašli na suncu Očeve ljubavi. Sveci su se pridružili Učitelju i Gospodinu, Isusu Kristu, u univerzalnu pokretu zahvale, u veliku povratku Ocu. To je euharistija – zahvalno prikazanje, prinošenje sama sebe i cijeloga svijeta Ocu, Gospodaru neba i zemlje, koji je otajstva Kraljevstva objavio malenima.

Sveti su oni koji su utažili žeđ za Bogom. Došli su do vrela spasenja i napojili se na njemu. S čežnjom se divimo njima koji su u realnomu životu dali odgovor na temeljna i najdublja pitanja svoje egzistencije. Sveci – to su ljudi koji su svoje grijehe utopili u plamenu milosrdne ljubavi Isusova Srca i pošli za svojim Učiteljem na putu križa i uskrsnuća. Izvršavali su zapovijed ljubavi prema Bogu i prema ljudima. Apostol Pavao sve kršćane zove svetima. Naša je svetost ponajprije u tome da je Gospodin s nama sve do svršetka svijeta; Gospodin koji nas je posvetio krvlju i vodom iz svojega probodena Srca.

Jedna vrijedna katehistica ispripovjedila mi zgodu s vjeronaučnoga sata. Pokušavala je djeci približiti značenje blagdana Svih svetih. Očito je nastojala istaknuti kako su svetost i blaženstvo budućega života povezani sa sadašnjim našim ponašanjem i dobrim djelima. Kadli jedan mladi četvrtaš, koji se uporno javljao za riječ, prozbori: »Pa to je kao jeka života!« – nebeska jeka ovoga našeg života na zemlji. Gotovo bismo rekli da se proročki Duh oglasio u tumačenju mladoga vjeroučenika. Da, svetost počinje ovdje na zemlji, sveci ne žive tek u nebesima. Sveci su primili preobilnu Božju nagradu i krunu koju Bog dodjeljuje za svet život na zemlji. Nebeska proslava uistinu je odjek, pročišćen i dotjeran, odjek darovan, odjek popravljen, uljepšan i uzvišen rukom samoga svevišnjeg Tvorca. Svetost u nebu jest jeka života, odjek zabilježen, trajno snimljen, doslovce za vječnost, gdje ga nijedna ljudska sila ne može izbrisati i nagrditi.

Bog je svet. Sveci su odsjaj i odsjev Božje svetosti. Oni su, kako bi sv. Ivan od Križa kazao, kao drvo u vatri koje se toliko užarilo i usijalo da je i samo postalo plamenom. Sveci nas očaravaju jer u njima prepoznajemo slavu nebeskoga Kralja. Kada častimo svece, častimo Božju svetost i snagu. Slavimo Isusa Krista koji je na svijet donio temeljni program blaženstava i posvjedočio za nj vlastitim životom.

Sveci su ljudi koji su u euharistiji otkrivali okrjepu i hranu za djela ljubavi. Pričešćeni tijelom i krvlju Uskrsnuloga nisu gubili daha, premda su uvijek imali pune ruke posla. Današanji je život ubrzan, svijet trči žestokim tempom, poslovi su prekobrojni. Kako bi bilo lijepo da svetkovina Sviju svetih donese dragocjen i utješan plod: onaj spokoj, onu smirenost i sigurnost koju u nama budi pogled na cilj. Znamo na kojemu smo putu, znamo čemu se nadamo! U početcima trećega tisućljeća kršćanstva zagledajmo se često u taj sjaj. Ogrijmo se na tomu suncu, odmorimo se svetim predahom, uđimo u molitve nebeskih zborova.

Duše Sveti, otkrij mi snagu slušanja tvoje riječi. Uvedi me u tajnu promatranja Očeve slave. To je slava koju nam je Očev Sin, jedini svet, jedini Svevišnji, Isus Krist, objavio u svojoj žrtvi. U novomu tisućljeću izlij na nas obilje svoje milosti zaslugom i zagovorom sve naše braće i sestara koji su nam prethodili u vjeri i ljubavi.

Kategorije
Duhovnost

Obraćenje svetoga Pavla

Poznat prikaz Pavlova života sve tamo od pristanka na kamenovanje prvomučenika Stjepana (Dj 7,58) pa do puta u Rim na kojemu je, prema jednoj tradiciji, došao i do Mljeta na našemu Jadranu (Dj 28), naći ćemo u Djelima apostolskim gdje se čak triput nalazi opis njegova obraćenja (Dj 9; 22; 26). Još nam je zanimljivije listati po Pavlovim poslanicima – prvim i predragocjenim novozavjetnim spisima – u kojima Apostol vrlo često progovara autobiografski.

Pavla upoznajemo najprije kao vatrena progonitelja koji želi istrijebiti sve koji su na putu Kristovu. Kao farizej po naravi pripada među najljuće protivnike Isusove s kojima se Učitelj obračunava na gotovo svakoj stranici Evanđelja.

Ivan Evanđelist u poznatu teološkome uvodu piše da je Svjetlo došlo na svijet (Iv 1,9). Pavao je to Svjetlo u svoj njegovoj snazi doživio. Zaustavilo ga je u njegovu pohodu na Damask (Dj 9,3; 22,6; 26,13). Srušilo ga je na zemlju – Pavao se pred njim ničice poklonio. Mojsije je bio vidio grm u plamenu (Izl 3,2). Pavao je izravno obasjan svjetlom s neba. Ako se u tradiciji duhovnoga života govori o prosvjetljenju, Pavao je izvrstan primjer. Do te je mjere iskusio novo svjetlo svijeta da će poslije pisati kako su Kristovi vjerni djeca svjetla (Ef 5,8; 1 Sol 5,5) i da borave u svjetlosti (Kol 1,12). Što Pavao traži od drugih, sam je prvi učinio: odložio je djela tame i uzeo na sebe oružje svjetlosti (usp. Rim 13,12). Kao teolog podsjeća na prvi čin stvaranja i tumači: Bog koji u početku stvara svjetlost, sada daje da prepoznamo pravi sjaj na licu Kristovu (2 Kor 4,6).

Kao kod Abrahama (Post 22), Mojsija (Izl 3) i Samuela (1 Sam 3), staro ime »Savao« dvaput je zazvonilo (Dj 9,4; 22,7; 26,14). Kada se u Svetomu pismu kod poziva nečije ime ponavlja, to označava dubok zahvat Božji u nečiji život i korjenitu promjenu koja se odnosi na cijeli budući život toga čovjeka. Kod Pavla je to očito. Ne će više nositi ime prvoga kralja Šaula, svojega glasovita suplemenika, koji se usprotivio Bogu i progonio Davida. Jakov postade Izrael (Post 32,29; 35,10) kako bi postalo jasno da će se »Bog boriti«. Šimun postaje Kefa (Iv 1,42) zato da podsjeća na čvrstu stijenu na kojoj treba graditi kuću. Tako i Savao postaje Pavao.

Ista revnost, isti posluh i isti žar ostaju. Dovoljna je jedna Kristova riječ i Pavao kreće u nov život. Pavao nije pripadao krugu učenika Isusovih. Nije bio uz Učitelja za njegova zemaljskoga života i po tome je blizak vjernicima tijekom stoljeća koji ne vidješe, a vjeruju – sve do nas danas. U prvomu Pavlovu susretu s Kristom nastat će tolik preokret da nam upravo Pavao ostavlja najstariji dokument o Isusovu uskrsnuću i o euharistiji. Najviše će mjesta obići propovijedajući. Dobar poznavatelj Pisama pristupa im na posve nov način. Pišući o Kristovu uskrsnuću, upravo će u Pismima naći vjerodostojno obrazloženje: »Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima« (1 Kor 15,3s).

U Kristu Pavao dobiva novi životni prostor. Zato će sve Kristove vjerne gledati kao one koji su »u Kristu«. Ono što će Crkva poslije prepoznati u otajstvu Kristova Srca, Pavao je već označio: U Kristu – unutar Kristove osobe punina je Božje milosti koja daje novi život kršćanima. Promjena kroz koju Pavao prolazi tolika je da će proročku čežnju za novim stvorenjem s kojom završava cijelo Sveto pismo proglasiti ostvarenom: »Tko je u Kristu, nov je stvor« (2 Kor 5,17). Ne možemo u toj definiciji ne prepoznati i samoga Pavla koji zbog Isusa sve dosadašnje – očito brojne – uspjehe i postignuća smatra promašajima (Fil 3,7). Zakon koji je nosio Božji narod sve tamo od izlaska iz kuće ropstva proglasit će »starim zavjetom« (2 Kor 3,14). Nakon obraćenja Pavao vidi samo onu pravednost koja dolazi od vjere u Krista i koju sam Bog poklanja (Fil 3,9). Obrat je očit i poznat. Kršćanske zajednice znaju da je Pavao prije bio progonitelj, a sada je predani pobornik vjere u Krista (Gal 1,22). One koje je htio zatrijeti, sada naziva »braćom«, za njega oni su »sveti«.

Nove težnje iz temelja vuku Pavla i daju nov smjer njegovu životu. Isusa, kojega je prije progonio, sada želi spoznati i steći. I opet žurno ide naprijed, ali sada zato da dođe do Krista i do savršene snage njegova uskrsnuća (Fil 3,8.12). Nastavio je Pavao put u Damask, i doći će onamo, ali kao ljubitelj i propovjednik Kristov.

Kolika li je snaga Kristove proslavljene osobe!? Dovoljno je bilo da objavi Pavlu: »Ja sam Isus« i bogata trogodišnja škola koju su učenici prošli sa svojim Učiteljem od Galileje kroz brojne pouke, čudesa i zajednički život, slila se u blagoslovljeni susret. Tri dana Pavao će podnositi mrak. Tri dana provest će u postu i pokori (Dj 9,9). Isus ga izgleda odmah otajstveno pridružuje svojemu pashalnom trodnevlju u kojemu je raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao da treći dan uskrsne. Kada Pavao poslije kršćane promatra kao suukopane s Kristom (Rim 6,4), možda se prisjeća upravo ovoga svojeg prvog iskustva.

Kristova smrt na križu Pavlu će postati najvažniji teološki argument za nov odnos prema Božjemu zakonu. Isus je po Zakonu umro. Zakon koji objavljuje volju Božju ujedno objavljuje da je nismo kadri svojom snagom izvršiti. Zato Pavao za sebe veli da je po Zakonu mrtav. Zajedno s Kristom razapet je na križ (Gal 2,19). Plodnost Kristove smrti koja ljude čini pravednima pred Bogom prva je stvar koju naviješta. Galaćane kojima je pred očima jasno ocrtao Isusa Krista raspetoga (Gal 3,1) nazvat će bezumnima kada zapostave i prezru taj početak svoje vjere. Isus, prihvativši da bude obješen na drvo križa, dopustio je da bude uvršten među proklete (Gal 3,13). Prema propisu iz Ponovljenoga zakona Isus je na sebe preuzeo grijeh i prokletstvo (Pnz 2,23) pa tako u njemu Abrahamov blagoslov konačno može doći na sve narode širom kugle zemaljske, kako je Bog otpočetka kanio (Post 12,3).

Za naše vrijeme Pavao ponajprije pruža uzor i ohrabrenje da potražimo životno svjetlo u Isusu. U pojačanoj potrazi staroga kontinenta za duhovnim iskustvom i prosvjetljenjem Pavlovo obraćenje svjedoči o snazi Krista uskrsloga. Pavao nam je poticaj da temeljito upoznamo Sveto pismo te tako razumijemo svoju vjeru. Pavlov život hitan je poziv da se koliko god možemo aktiviramo u životu i radu Crkve. U naše tehnološko doba moramo se čuvati opasnosti da nam suvremena sredstva komunikacije služe samo za površnu zabavu. Ona su tu da nas dublje povezuju, vode k većemu razumijevanju, bogatstvu misli i osjećaja – baš onako kako je Pavao činio svojim marljivim dopisivanjem. Za naše vrijeme, kada s novom snagom upozoravamo na odsudnu važnost ljubavi i kada čovjek ističe dubinu osobnoga odnosa prema drugome, Pavao koji ne prikriva snagu svojih doživljaja pravi je izazov.