Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Kraljevska molitva

1 Kr 3,6–9; 2 Ljet 1,8–10

Poslušajte: Salomon moli

Čuvena molitva kralja Salomona za mudro srce (1 Kr 3,6–9; 2 Ljet 1,8–10) u Svetom je pismu odgovor na osobitu Božju objavu u snu, objavu koja se zbiva usred noći (1 Kr 3,5; 2 Ljet 1,7). Riječ je o snu kako svjedoči uvodni opis (halôm 3,5) i još jednom naknadni zaključak (halôm 3,15). Iz psihologije i vlastita iskustva znamo kako je san posebno stanje otvorenosti, realno pokazuje silnice naše duše. Zbog toga i suvremena duhovnost s poštovanjem gleda na san. Ako naši osjećaji i subjektivni doživljaji mogu progovoriti u snu, zašto to ne bi mogao i Božji Duh? Dok sanjamo naš susret sa stvarnostima pred nama obilježava nesputana pozornost – bez nadzora svjesnoga prikrivanja i pretvaranja koji redovito prate naše percipiranje i ponašanje u budnom stanju. Snove obilježava blizina i živost doživljaja koji mogu biti i vrlo ugodni i zastrašujući. Upravo takva svojevrsna osobna pasivnost, opuštena pozornost pri kojoj puštamo da nas slike i stvari, osobe i njihove riječi pogađaju onakve kakve jesu odgovara osnovama kršćanske meditacije i kontemplacije.

Biblija poznaje važne snove. I Josip Egipatski koji sam proročki sanja i tumači značenje faraonovih snova, i sveti Josip u Matejevu evanđelju, koji više puta sluša izravnu pouku i naredbu anđela Gospodnjega – obojica u snu saznaju nešto bitno, nešto što će im sasvim konkretno spasiti život. Prorok Daniel tumači kraljev san i tako spašava mnoge živote, a sam u noćnim viđenjima prima više opsežnih objava. Jakov, otac Izraelovih plemena, započinje svoj osobni odnos s Bogom u snu. Prvi put se osobno susreće s tajnom Božjega bića i njegovim nakanama, i nakon sna polaže svoj specifičan egzistencijalistički zavjet.

Mladi kralj Salomon, odgovarajući na velikodušnu Božju ponudu, pokazuje kako je njegova molitvena metoda odlična. Započinje tako da najprije prepoznaje i zahvaljuje za Božja djela. Unatoč pozivu da traži što želi, on prvo ističe ono što je Bog već učinio. Salomon u svojoj molitvi prepoznaje kako je Bog iskazao naklonost njegovu ocu Davidu. Dvaput upozorava na veliku Božju privrženost prema Davidu i solidarnost s njime. “Bio si veoma naklon, sačuvao si mu tu veliku milost” (2x חסד גדול 1 Kr 3,6) čitamo u hrvatskom prijevodu u Zagrebačkoj Bibliji. Kralj najprije ističe Božja djela, i zaustavlja se, ne na svojoj, nego na Davidovoj veličini. Baš prema redovitoj biblijskoj tradiciji tako uvelike priznaje ulogu oca.

Potom kralj i samoga sebe promatra kao dar od Boga. Štoviše upravo je to prema njegovim riječima dvostruko istaknuta velika milost iskazana Davidu da sada “njegov sin sjedi na prijestolju” (1 Kr 3,6). Još jednom će Salomon izravno priznati kako ga je Bog “postavio za kralja” (r. 7). Svoju egzistenciju i svoj životni put teološki vrlo ispravno i duboko prepoznaje kao Božje djelo. Ne pripisuje zasluge sebi, ne veliča oholo samoga sebe.

U tome se krije drugo obilježje njegove odlične molitvene metode. Salomon uočava i istinito iznosi vlastito stanje. Pred Bogom jedino ne treba skrivati ništa. Umišljenost i napuhana slika o sebi ovdje nemaju smisla. Nije to intervju gdje se treba “prodati” i pokazati u što boljem svjetlu. Pred Bogom isto tako nema ni potrebe ni uspjeha u umanjivanju i nijekanju vlastite vrijednosti. Bogu smijem i moram reći kako stvari stoje. I kad to činim, onda činim nešto što u dubini srca oduvijek i želim.

Sveto pismo stavlja pred nas zanimljivo stupnjevanje. U čuvenu odgovoru na Božji poziv prorok Jeremija govori “Dijete sam!” (na’ar Jr 1,6) rabeći isti opis koji vrijedi za mladoga Jošuu dok boravi u šatoru objave (Izl 33,11), i za dječaka Samuela kad u svetištu doživljava čudesan zov (1 Sam 3,1.8). Kralj Salomon isto to za sebe govori, ali pritom još nadodaje drugi pridjev koji govori da je malen, najmlađi u obitelji (qāton 1 Kr 3,7). Dvostruko dakle ističe svoju mladost i nedoraslost, više od Jeremije.

Treća odlika Salomonove molitvene metode jest njegov realizam s obzirom na dužnost i veliku zadaću koju ima. Ne bježi on u zamišljeni svijet neke umišljene, sterilne pobožnosti ili u tek unutarumsko, gnostičko samouzvisivanje u vlastitoj mašti nalik suvremenim newageovskim nacrtima. Salomon realistički gleda. On je kralj. Kao što je Mojsije na početku s pravom osjetio drhtaj pred zadatkom da oslobodi cio narod, i Salomon upozorava na golemu ulogu koja prelazi granice jednoga čovjeka: “Tko može upravljati ovim narodom? Tko je kadar biti pravedan sudac tvome narodu?” – pita on (r. 9b). Pritom točno i mudro u molitvi upozorava da je to Božji narod – Gospodin ga je izabrao (r. 8), pripada Bogu (r. 9).

U središtu Salomonove molitve kao predmet kojim odgovara na božanski nalog: “moli što da ti dam” stoji “pronicavo srce” – kako veli zagrebački prijevod, odnosno “srce razumno” kako donosi Šarić (1 Kr 3,9). U biblijskom je izvorniku “srce koje sluša”, srce koje čuje Božji govor. Poznato je da u Starom zavjetu vjerovati znači slušati Božji glas. I u hrvatskom jeziku odmah razumijemo što to znači nešto “k srcu uzeti”. Kralj Salomon za sebe traži da srcem bude pozoran na Božju objavu. Prema Božjemu odgovoru dobit će dar koji je usmjeren upravo na slušanje božanskoga prava – pouke dane od Boga i zapisane u Zakonu (mišpāt r. 11). Dobit će “pronicavost u – izvorno: slušanju – pravice”.

Biblijski prikaz Salomonove molitve još je jedan tekst koji opisuje kako čudesan Božji postupak nadilazi okvire i očekivanja. Naša kršćanska duhovnost počiva na slavnoj Gospinoj riječi s početka Novoga zavjeta. “Neka mi bude po riječi tvojoj!” (Lk 1,38) – govori ponizna službenica Gospodnja, postavljajući uzor i ideal tisućama kršćanskih duša tijekom stoljeća. Prihvaćanje Božje volje s pravom je središnja crta zdrave duhovnosti. A u opisu Salomonove molitve zbiva nešto bitno drukčije. Sam Bog pred moliteljem izgovara nevjerojatnu stvar: “Učinit ću po tvojim riječima!” (r. 12). Upravo suprotno našim navikama Božja velikodušnost prihvaća i podlaže se volji molitelja.

U istom je duhu već Božje pitanje na početku koje širokogrudno pita o Salomonovoj želji: “Traži što da ti dam” (r. 5). Takav je i uvodni opis koji kaže da se Bog kralju dao vidjeti. Pogled na Boga, uvid u Božju stvarnost i u Bibliji i u filozofiji delikatna je i osobita stvar. Na neobičan način Bog se prema istom opisu dao vidjeti Abrahamu u liku triju posjetitelja (Post 18,1 ista izvedena osnova – nifal – glagola “vidjeti”). Istom riječi Jakov Josipu opisuje kako mu se Bog ukazao i blagoslovio ga  (Post 48,3). Istovjetnim opisom Mojsije će izvijestiti sunarodnjake u Egiptu o čudesnom doživljaju pred gorućim grmom. Bog se može očitovati kako i kada hoće i na čudesan način dati živo osjetiti svoju prisutnost. Očito je takav i Salomonov doživljaj.

Božji odgovor na kraljevsku molitvu obilježava prodorna logika koju poznajemo iz Evanđelja. Učitelj Isus u Novom zavjetu nalaže: Tražite najprije kraljevstvo Božje, sve ostalo ćete usto dobiti (Mt 6,33; Lk 12,31). Salomon traži pronicavo srce, a dobit će i neviđeno bogatstvo i nenadmašivu slavu koje nije tražio (1 Kr 3,13). U središnju kršćanske molitve Oče naš stajat će zaziv: “Dođi kraljevstvo tvoje!” (Mt 6,10; Lk 11,2).

Ova kraljevska molitva u Svetom pismu nosi sa sobom i ozbiljno upozorenje. Salomon će doista postati ključan biblijski lik. On je graditelj Doma Božjega, on je velik molitelj koji izriče najveću biblijsku molitvu – trajnu posvetu hrama; ona je moćan kralj koji izgrađuje kraljevstvo, širi granice i uživa divljenje, on je mudrac kome se pripisuju ne samo mudre odluke, nego i same biblijske knjige. Ali ova jednokratna duboka molitva u početcima nije neko osiguranje po sebi nakon kojega bi bilo svejedno kako dalje. Salomon će prema izvještaju u Knjigama o kraljevima na kraju postati otpadnik koji je mnogoboštvom zaveo narod i na svoj način pripravio velik nepovratan rascjep kraljevstva. Kraljevska nas molitva uči da, eto, nipošto nije dovoljno sjajno započeti – recimo spektakularnim obraćenjem – nego nam je cijeli život, iz dana u dan sve do kraja potrebno srce slušajuće. Tako bi onda vrijedio naslov koji si je kralj u početku triput pred Bogom pridao, govoreći za sebe: “tvoj sluga” (r. 7.8.9); tako bi Bog doista bio “moj Bog” kako ga usred svoje molitve oslovljava (‘elohaj r. 7).

usp. Salomova kraljevska molitva

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Velika subota

Poslušajte (audio)

Velika je subota dan velike šutnje i smiraja – pokoj pokojnih – možda poput one velike tišine i muka koji nastadoše kad je Isus, Učitelj zaprijetio vjetru i moru. Na Veliku subotu u crkvi oltar je prazan, nema slavlja i pjesme, samo tiha molitva, promišljanje o vlastitoj smrti, čuđenje. Sve je utihnulo i čeka.

Velika je subota slična Dušnom danu ili blagdanu Svih svetih kada poslije podne sav svijet gleda na groblje. Dan je to dovršetka, prestanka i počinka koji podsjeća na prvi biblijski izvještaj o stvaranju i završni, sedmi dan. Samo što ovaj put Bog dopušta da čovjek dovrši svoje djelo, tj. svoje nedjelo. Mi ljudi odbacili smo i prezreli, izrugali i popljuvali, izudarali i osudili. Ubili smo dobrotu samu. Zato je Velika subota dan svih koji nepravedno trpe, zaboravljeni i prezreni, koji umiru sami. Zato je Velika subota posljednja, žurna prilika za obraćenje. Završna stepenica, posljednja postaja prije Uskrsa. Još je danas zadnja prilika za kajanje i preokret, zgražanje nad vlastitim grijehom i susret s Božjim oproštenjem.

Za učenike koji su se bili zarekli da će ostati vjerni, pa su se potom svi razbježali Velika je subota dan skrivanja, straha, vrijeme uzdrhtala, zbunjena pogleda. Zatvaraju se, boje se za sebe. Ne znaju što će biti. Treba proći šok zbog toga što su izgubili moćnoga Učitelja i zbog toga  što su do kraja iskusili vlastitu nevjernost.

Velika je subota međutim i dan tihe čežnje i molitvena vapaja za one vjerne Galilejke, pobožne žene koje su otpočetka pratile Isusa pa su onda smogle snage i vjerno ostale uz Učitelja sve do kraja. I kod razapinjanja na Kalvariji one su prisutne, vidjele su i kako ga u grob polažu. Sada pokorno obdržavaju subotnji zakon i već su im čvrste nakane da odmah, u osvit prvoga dana pođu dragom pokojniku na grob.

Svojom smrću Isus, vječni Božji Sin, silazi do boravišta mrtvih. Po poznatom Pavlovu hvalospjevu uskrslomu će se Isusu klanjati i stanovnici neba i zemlja, a i svi podzemnici. Otac će mu dati ime nad svakim imenom koje vrijedi i za prostor mrtvih.

Sukladno izgledu grobne jame Sveto pismo promatra smrt kao pad u jamu gdje je mrak i beživotnost. Ondje čovjek ne svjedoči o Božjim djelima i ne hvali ga. U vjerovanju Crkve Isus, koji doživljava pravu ljudsku smrt, sjedinjuje se sa svima umrlima. Uzima na sebe i njihovu sudbinu. Dolazi u kontakt s njima.

Tako svu težinu i sva pitanja, koja smrt i dovršetak zemaljskoga života donose, Isus ne negira, ne odbacuje, ne »izgurava« iz vidokruga, nego uzima kao svoju sudbinu. Grobnica sa zapečaćenim kamenom to potvrđuje.

O mrtvima pitaju Solunjani kada Pavao piše prvi novozavjetni spis, Prvu poslanicu Solunjanima. Njegov je odgovor jasan: Isus je Otkupitelj i mrtvih i živih (1 Sol 4) – baš zato što je prošao i Veliku subotu.

p. Niko Bilić, SJ

Kategorije
Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Preobraženje

Isus povezuje zemaljsko s nebeskim

Isus je kod preobraženja u razgovoru s Mojsijem i Ilijom i tako djelom potvrđuje što je u govoru izrekao: da je došao ispuniti Zakon i proroke.

Naznačeno vrijeme događanja »nakon šest dana« (Mk 9,2; Mt 17,1) izravno upućuje na izvještaj o stvaranju. Sedmi dan jest dan Božjega počinka, kada je sve djelo dovršeno. Sedmi je dan blagoslovljen kao ribe, ptice i čovjek, i jedino on je »posvećen«.

Pouka o križu u kontekstu (Mk 8,31) naglašuje da se radi o vrhuncu Isusova djelovanja, ali ujedno da križ ne znači samo trpljenje, nego je put u proslavu i potvrdu Očeve ljubavi. Pitanje o Iliji (Mk 8,10–13) već upozorava da je preobraženje slika uskrsnuća: Ilija je biblijski lik koji, uz Henoka, nije umro, nego je uzet Bogu i ponovno će doći kao glasnik dana Božjega.

Trojica odabranih učenika – Petar te braća Jakov i Ivan – bijahu svjedoci uskrisenja Jairove kćeri (Mk 5,37), a u Getsemanskomu vrtu bit će pozvani u najveću blizinu Učiteljevu (Mk 14,33). Njima je unaprijed dano vidjeti ono što će ostali tek nakon Isusova uskrsnuća doživjeti. Sin Božji pokazuje svoju božansku narav i slavu.

Ovaj izvještaj osobito potvrđuje kako je Sveto pismo dijalog između čovjeka i Boga. Na Petrov prijedlog za podizanje sjenica kao odgovor stiže Očev glas s neba.

Preobraženje Isusovo najava je uskrsnuća. To pokazuje i Isusovo proroštvo neposredno prije izrečeno da će »vidjeti kraljevstvo Božje u sili« (Mk 9,1). Isus također izričito govori o svojemu uskrsnuću kada traži od svojih odabranih da čuvaju tajnu dok on ne uskrsne od mrtvih (Mk 9,9). Glagol μεταμορφοω – preobraziti (9,2) u trpnomu obliku pripada u evanđeoskome jeziku među božanske pasive i odnosi se na Očevo djelovanje. Isus bi preobražen kao što će biti podignut od mrtvih, uskrišen probuđen.

Oblak kao znak Božje prisutnosti naznačen je već kod saveza s Noom gdje Bog govori o tome da on dovodi oblake i svoju dugu u oblak stavlja. Već na putu iz ropstva i kasnije oblak će biti prepoznatljivo vanjsko očitovanje Božje nazočnosti na putu i u hramu.

Opis Isusova preobraženja pokazuje značenje sinoptičkih evanđelja. Tri evanđelja zajedno gledaju i prate kronologiju Isusova života. U pojedinim događajima ističu vlastite pojedinosti.

Od Luke ćemo saznati da se Isus prije toga povukao u molitvu (Lk 9,28), tako i njegov razgovor s nebesnicima pripada u naše shvaćanje molitve, a osobito je Očev glas odgovor na molitvu.

Matej i Luka zajednički kao pojedinost ističu Kristovo lice (Mt 17,2; Lk 9,29) dok se Marko zaustavlja na općenitu izgledu. Činjenica da se čovjek na licu očituje. Kada mu vidimo lice, znamo tko je.

Matej, osim toga, spominje važan element: svjetlo (Mt 17,2.5), što u cjelini Isusova života opet ima važnu ulogu. Isus nije samo teorijski proglasio da je svjetlo svijeta – odabrani učenici to sada uživo vide.

Lukino Evanđelje jedino točno navodi i temu Isusova razgovora s Mojsijem i Ilijom: Isusov izlazak. Izlazak je ponajprije upozorenje na središnju biblijsku temu: izlazak iz kuće ropstva i put u obećanu zemlju. Izlazak se može dovesti u vezu s Isusovim znanjem da je došao čas da s ovoga svijeta prijeđe k Ocu (Iv 13,1). Sasvim konkretno, Isusov izlazak naznačuje izlazak iz groba.

Pojedinost iz Lukina Evanđelja o tome da su učenici zaspali – slično kao što će im se dogoditi u Getsemaniju – svjedoči da je nebeski razgovor dulje trajao.

Razgovarajući o svojoj budućnosti i onome što ga čeka Isus daje do znanja da prihvaća našu ljudsku nedovršenost i nemirnu čežnju za onim što se ima zbiti. Čovjek je ispružen prema naprijed i očekuje ispunjenje. To je naša proleptička dimenzija kojom dohvaćamo ono što je ispred nas, istežemo se prema onome što je svrha svega.

U razgovoru kod preobraženja potvrđuje se Isusovo iščekivanje krštenja. Kada je najavio da je došao baciti oganj na zemlju, govori da mora primiti krštenje i da ga s mukom očekuje (Lk 13,50). A već je bio kršten na Jordanu. Kada su dvojica učenika poželjeli biti uza nj, pita ih mogu li piti njegovu čašu i primiti njegovo krštenje (Mk 10,39). A već je bio kršten po rukama Ivana Krstitelja. Isus je očito usmjeren prema svojemu času koji ima doći – a koji obuhvaća i muku i proslavu.

Mojsije i Ilija nisu samo općeniti predstavnici Zakona i Proroka uz koje Isus potvrđuje cjelinu Svetoga pisma. Oni su tijesno vezani uz preobraženje na gori jer su obojica izbliza doživjeli objavu Božjega bića na gori kao je zabilježeno u Knjizi Izlaska (34) i Prvoj knjizi o Kraljevima (19).