Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost Nastava

Čudesna povijest Galilejca Natanaela (Iv 1,45-51)

Neka zapažanja uz lik apostola Bartolomeja u Evanđelju po Ivanu

Anthonius Van Dyck, Sveti Bartolomej

U nizu svetih ljudi, kao jedan od Apostola, Natanael je u našoj kulturi poznatiji kao Bartolomej, odnosno po hrvatski Bartol. Naći ćemo ga uz kolegu mu Filipa na šestome mjestu, dakle u središtu Dvanaestorice, kod sinoptika – Mateja, Marka i Luke (Mt 10,3; Mk 3,18; Lk 6,14). Evo ga, dosljedno, i među moliteljima koji, nakon Isusova uzašašća, postojano, po zapovijedi, iščekuju Duha Svetoga – silu odozgora, samo što se ovdje Bartol “spustio” na sedmo mjesto i stoji uz Mateja (Dj 1,13). Apostol Toma, što razumijemo nakon posebnog susreta s Uskrslim, dobio je prednost u popisu, pa je pred Bartolomejem.

Nije nam čudno, ni u Bibliji ni u svagdanjem životu, da čovjeka poznajemo pod dva imena. Dapače, ime i prezime već dugo je pravilo. Tako bismo i ovoga Isusova apostola, prema njegovu hebrejskom imenu, sastavljenu od glagola natan (“dati”) i od imenice El (“Bog”), te prema njegovu aramejskom “prezimenu” koje tvori imenica bar (“sin”) i povijesno ime Tolomej (Ptolomej), mogli duhovito pohrvatiti da je Bogdan Ptolomejević.

Zadivljuje opis koji Ivanovo evanđelje donosi odmah na početku, u prvom poglavlju (Iv 1,45-51). Ključno, vjekovno pitanje o Isusovu identitetu, prodoran odgovor po kojemu će Petar (Mt 16,16), kad odgovori u ime apostola kod Cezareje Filipove što oni kažu tko je Isus, zaraditi ključeve nebeskoga kraljevstva, razrješava Natanael svojom prvom odanom vjeroispovijesti. Govori Gospodinu: “Ti si Sin Božji!” (Iv 1,49). Ono što je prema Kristovim riječima Božja objava Petru koja ne može doći od tijela i krvi, i razlog je još jednoga blaženstva (Mt 16,17), ono po čemu Petar stoji kao glava apostola i temelj Crkve, Natanael iskazuje u prvom susretu s Rabbijem Isusom, prepoznajući u njemu Božjega Sina.

Istina, dobro je znano, Isus neće u nastavku razgovora s Natanaelom ponoviti tu definiciju svoje osobe, nego će po običaju u trećem licu govoriti o Sinu Čovječjemu (Iv 1,51). Ali Isus pritom potvrđuje Natanaelovu vjeroispovijest na važan drugi način. U svom pitanju uočava i ističe Natanaelovu vjeru (Iv1,50). Vjerovanje je to u tekstu zabilježeno apsolutno: ne stoji ovdje “vjerovati da”, ili “vjerovati u” ili pak “vjerovati nekome”. Natanael vjeruje. Po takvom vjerovanju ljubljeni će učenik na Kristovu grobu biti izdvojen pred kraj Evanđelja (Iv 20,8). Natanael je povjerovao kao što će ljubljeni učenik, vidjevši uredno složene mrtvačke povoje i ubrus za glavu u praznome grobu, povjerovati. Na temelju Kristove svjedočke riječi: “Vidio sam te” (Iv 1,48) došao je do vjere, pronašao je dostatan, zdrav temelj životnoga povjerenja. Ima vjere. Pred grobom Ivan će vidjeti i povjerovati (Iv 20,8). Na početku Natanael se odazvao pozivu da dođe i vidi (Iv 1,46), i evo, vjeruje (1,51). A vidjet će i više!

Važan rezultat ovoga susreta i Natanaelove vjere s početka pokazat će posljednje, 21. poglavlje Ivanova evanđelja. Tamo gdje bismo, uz prvaka Petra, očekivali Jakova i Ivana, sada je na trećemu mjestu, odmah do Tome koji ga je – rekosmo – “pretekao”, upravo Natanael (Iv 21,2). Ondje, na kraju, saznajemo da je Natanael iz Kane Galilejske. Ujedno je to važan pokazatelj da samo uvjetno Iv 21 gledamo kao “dodatak” u Evanđelju.

Tako u literarnoj strukturi Natanael višestruko tvori okvir evanđeoskoga teksta. Vjeruje, pa u prvom poglavlju najavljuje vjeru ljubljenoga učenika koja će doći u 20. poglavlju. Imenom najavljuje posljednje poglavlje gdje će imati posebno mjesto u apostolskom zboru.

Podatak o Natanaelovu podrijetlu poziva da još jednom promotrimo čudesan susret s početka koji također, budući da je Natanael iz Kane (Iv 21,2), služi kao najava za prvo čudo i objavu Kristove slave na svadbi u Kani Galilejskoj odmah u idućem, 2. poglavlju, u tekstu koji neposredno slijedi (Iv 2,1-11).

Natanael je Galilejac. Isus se malo prije nakanio vratiti u svoj galilejski zavičaj (Iv 1,43) u kojem je odrastao. Uza nj su prvi učenici iz Betsaide. Za razliku od Filipa kojega Isus sam pronalazi i izravno poziva (“Pođi za mnom!” Iv 1,43), Natanaelova je povijest drukčija. Ponajprije, nenadmašivo, sretno otkriće donosi mu Filip, očito dobar znanac. Poziv koji mu upućuje izvrsno nasljeduje Kristovu metodu s učenicima Ivana Krstitelja koji su htjeli upoznati Isusovo boravište (Iv 1,38). Isus ih, posve u biblijskom duhu, poziva na vlastito iskustvo, sami neka se uživo, osobno osvjedoče: “Dođite i vidite!” poziva (Iv 1,39). Sada tako Filip postupa sa svojim prijateljem Natanaelom: “Dođi i vidi!” (Iv 1,46). I bližnji nas mogu dovesti k Mesiji Isusu!

Vijest koju Filip donosi Natanaelu povijesnog je značenja i još jednom izdvaja Natanaela. Kao što je prije Andrija bratu svomu bio britko i bez okolišanja proglasio da su pronašli Mesiju (Iv 1,41), slično sada Filip pogađa u bit i obavješćuje svoga druga da je vjekovna potraga gotova, iščekivanje Božjega naroda ispunjeno je. Došao je Mesija – tako smijemo čitati njegove riječi (Iv 1,45). Osobito je vrijedno što Filip time pokazuje ne samo da poznaje i oslanja se na Pisma – naziva ih uobičajeno Mojsijev Zakon i Proroci – nego ističe ujedno punu važnost Biblije, koju sam Gospodin koristi, na nju se poziva, a mi je sve do danas čuvamo kao prvi, veći dio Svetoga pisma i zovemo Stari zavjet. Prema Filipovu svjedočenju ondje je opisan Mesija: onaj o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci (Iv 1,45).

Natanael Filipu odgovara pitanjem (Iv 1,46), kao što će i poslije pred Isusom učiniti (“Odakle me poznaješ?” Iv 1,48), očitujući svoju istraživačku narav. Svojim riječima: “Može li što dobra biti iz Nazareta”, potvrđuje opće znanje o Isusovu mjestu začeća i odrastanja o kojemu evanđelisti složno izvješćuju. Kod imena Nazaret Ivan zajedno s Markom piše na kraju imena “tau” (Mk 1,9; Iv 1,45.46), Matej poznaje obje verzije: ovu s “tau” (Mt 2,23) i onu sa slovom “theta” na kraju (Mt 21,11) dok se Luka zaustavlja na inačici sa završnim “theta” (Lk 1,26; 2,4.39.51; Dj 10,38). Matej i Luka složno donose i treću verziju “Nazara” što upućuje na raznoliko uobičajeno nazivlje koje ne začuđuje (Mt 4,13; Lk 4,16).

U isti mah Natanael očituje neuglednost Nazareta, ali i ovdje anticipira složni, premda neinformirani sud farizejskoga Vijeća u Iv 7,52 zbog kojega će Nikodem biti ponižen i osuđen, da iz Galileje ne dolazi Mesija. Što danas, hvala Bogu, dijete u prvim godinama vjeronauka zna, što proroci najavljuju, to oholim Vijećnicima promiče: Isus je – u skladu s proroštvom – rođen u Betlehemu, u Judeji, i pripada plemenu Judinu, pa Natanael s pravom postavlja svoje pitanje.

Kad Filip Natanaelu spominje “Josipa iz Nazareta” (Iv 1,45) to je u jednu ruku naznaka općega mnijenja, s kojim mnogi do danas svoju muku imaju, da je Josip Isusov otac. S druge pak strane Filip tako dodiruje bit kršćanske vjere, vjere u utjelovljenje: Bog je htio postati ljudsko dijete, kako već u 8. st. pr. Kr. Izaija bilježi (rođeno dijete – Bog silni Iz 9,5), Bog Sin čovjekom je postao. Isusu Josipovu iz Nazareta (Iv 1,45) Natanael će reći: “Ti si Sin Božji” (1,49). Gospodin na svoj način potvrđuje: onaj nad kim uzlaze i silaze nebeski, Božji anđeli sada je Sin Čovječji (1,51).

Kod Natanaela dovršava se pojačana uporaba glagola “pronaći” (grč. εὑρίσκω) koji se u Iv 1 pojavljuje čak pet puta i upućuje na uspješnu potragu, traženje i nalaženje, koje pokreće Isusov dolazak. Najprije Andrija traži brata Petra (Iv 1,41), potom sam Isus nalazi Filipa (1,43), a evo sada Filip dolazi do Natanaela (1,45). Prvo Andrija bratu javlja “našli smo” (1,41), sada to isto Filip Natanaelu poručuje (1,45). Početak Evanđelja sugerira da je potraga uspješno došla kraju.

Prema ustroju evanđeoskoga opisa Natanael pripada u one biblijske sretnike kojima Gospodin dvaput upravlja svoj odgovor – njemu osobno (ἀποκρίνομαι Iv 1,48.50). Prvi put to je baš odgovor na postavljeno pitanje: odakle Isus poznaje Natanaela (1,48). Drugi put to je poučno objašnjenje kao reakcija na brzu, a dalekosežnu Natanaelovu izjavu o Božjemu Sinu i o kralju Izraela (1,50). Natanael je ušao u pravi dijalog s Isusom jer i Natanael njemu izravno odgovara (ἀποκρίνομαι Iv 1,48). Zacijelo je još važnije, međutim, što evanđelje bilježi dva Isusova pogleda usmjerena na Natanaela. Tako nam se ponajprije otkriva kako prvi susret Isusov s Natanaelom nije bio kad Filip dovodi svojega prijatelja k Mesiji, nego se već prije Kristovo božansko oko zaustavilo na njemu i prepoznalo istinskoga Izraelca. Je li upravo u tom Isusovu pogledu odlučujuća snaga po kojoj je Natanael stupio u odabrani apostolski krug i ustrajao do kraja Evanđelja u Iv 21?

Drugi Isusov pogled na Natanaela stoji na početku razgovora. Razgovor pokazuje da se poznavanje ne zadržava na površini, primjerice na imenu ili podrijetlu koje sugovornici uopće ne spominju. Riječ je o onom unutarnjem duhovnom poznavanju osobe koje ne nalazi ništa lažnoga i prijetvornoga u Natanaelu, nego uočava čovjeka koji istinski pripada živoj zajednici Božjega naroda (“Izraelac” Iv 1,47) i čezne za dolaskom kralja Izraelova (Iv 1,49).

Isus precizira da je Natanaela bio vidio pod smokvom (Iv 1,48.50). Pogled na smokvu znani je biblijski motiv. Istina smokva u biblijskoj povijesti daleko više označava apokaliptičku prijetnju jer će se osušiti, neće dati ploda (Iz 34,4; Jr 8,13; Jl 1,7.12; Hab 3,17), štoviše služi i za himbeno obećanje asirskoga kralja (2 Kr 18,31; Iz 36,16) koji najavljuje mir, a sprema uništenje. Ali u Kristovu pogledu na Natanaela smijemo potražiti baš proročku naznaku “pod smokvom” (s prijedlogom “pod, ispod”) te s Mihejem i Zaharijom prepoznati najavu mesijanskoga mira i blagostanja koji prema Božjem obećanju imaju doći. I Mihej i Zaharija proročki bilježe Gospodinovu riječ; Mihej pritom ističe da će ljudi mirno živjeti svaki pod smokvom svojom (Mih 4,4), a Zaharija još nadodaje da će jedan drugoga pozivati pod smokvu (Zah 3,10). Od početaka smokva je jedno od sedam darova prirode koji obilježavaju obećanu zemlju (Pnz 8,8)

Središnjega osobina novoga Isusova apostola Natanaela jest njegova pripravnost za više. Na to upozorava Isus, najavljujući mu da će još “veće od ovih stvari vidjeti” (Iv 1,50). Čovjek, koji pita o autentičnoj vrijednosti Nazareta, susrevši Učitelja koji ga je “pročitao” i odao priznanje njegovoj naravi, spreman je vidjeti uzvišenije, veće i važnije od toga da ga je Isus uočio pod smokvom. Isus Natanaelu na važnosti daje i time što, evo, već pri prvom susretu njemu upravlja (grč. “kaže mu” Iv 1,51), s dvostrukim početnim “amen”, “zaista” istaknuto, proroštvo koje je upućeno cijeloj zajednici (“kažem vama” 1,51). Isus najavljuje ostvarenje Jakovljeva čudesnoga sna s početaka biblijske povijesti. Nebo će se otvoriti, anđeli Božji uzlazit će i silaziti. Nebesa koja se otvaraju, odgovor na Izaijin vapaj “o da razdreš nebesa!” (Iz 63,19), ostvaruje se već kod Ezekiela (Ez 1,1), a u evanđeljima ga poznajemo kod Isusova krštenja. Isus vidi otvoreno nebo (Mk 1,10).

Nema teškoće, uočili smo već, u Kristovoj najavi Natanaelu da će i više vidjeti (Iv 1,50), prepoznati uvod u prvi od sedam Isusova znakova. Početak će im se trećega dana zbiti na svadbi u Natanaelovu gradu (ἀρχή τῶν σημείων Iv 2,11). Isusova najava ujedno ima dakle i literarnu funkciju.

Daleko je važnije što Gospodin, govoreći Natanaelu, najavljuje središte i vrhunac svojega života i djelovanja: križ, koji je u Ivanovu evanđelju uzdignuće i proslava, neodjeljivo vezan uz uskrsnuće. Žrtva je uzvišenje (usp. “podići” Iv 3,14; 8,28, 12,32). To je ono više što će Natanael vidjeti. Ali isto tako Isus već u toj najavi govori o eshatološkoj konačnoj slavi, kojoj se do danas nadamo, koju kao “visio beatifica” iščekujemo, a u Ivanovu evanđelju Isus je osobito u velikoj molitvi Ocu spominje (Iv 17: 3x imenica “slava”, 5x glagol “proslaviti”). Slava je to koju je Isus imao kod Oca prije negoli je svijeta bilo (Iv 17,5), koju je Otac dao Sinu jer ga je ljubio prije postanka svijeta (Iv 17,24).

Je li pretjerano u Kristovoj najavi Natanaelu da će više od ovoga vidjeti (Iv 1,50) prepoznati poziv na kontemplaciju kakav je naznačen već u pra-početku kad Gospodin patrijarhu Abrahamu najavljuje da će mu pokazati zemlji (Post 12,1), pa se stoga od njega traži da pažljivo motri. Za Abrahama vrhunac će biti čuveni motrilački pogled u nebesa (hebr. hibbit Post 15,5) koji će ga dovesti do vjere (15,6). Da već kod Natanaela stoji najava onoga što će pred kraj Evanđelja biti dragocjen, mističan pogled tijekom vjekova kršćanske povijesti, nije teško prepoznati u Gospodinovoj zaključnoj najavi, izrečenoj kao pouka Natanaelu: “gledat ćete” (grč. ὁράω futur Iv 1,51). Isti grčki glagol, sada u trećem licu, pojavljuje se u čuvenom navodu Pisma pred Raspetim: “gledat će onoga koga su proboli” (grč. ὁράω futur Iv 19,37). I na taj se način Natanel pokazuje kao važan nositelj literarne strukture Ivanova evanđelja.

25. 8. 2021.

PDF * .doc

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Gospodin s nama (Mt 28,16-20)

Presveto Trojstvo 2021.
(Pnz 4,32-34.39-40; Rim 8,14-17; Mt 28,16-20)

Poslušajte:

Gospodin s nama .mp3

Pozvani smo danas pridružiti se svi zajedno odabranoj jedanaestorici na svetoj gori u Isusovoj Galileji (usp. Mt 28,16). Je li to ona gora na kojoj je blaženstva proglasio (Mt 5,1), ili ona visoka gora na kojoj je pred trojicom najbližih bio preobražen (Mt 17,1)? Evo ih pred njim, nakon svih uspona i padova koje su sa svojim Učiteljem prošli otkako ih je bio pozvao da ga slijede. Život im je u tome da spremno izvršavaju Kristovu zapovijed. Isus im je naredio da ovamo dođu (Mt 28,16).

Kristova vlast – spas za sve narode

Svetkovina Presvetoga Trojstva pravi je čas da se u dan Gospodnji, s apostolima, u miru, duboko i smjerno poklonimo Kristu, Spasitelju i Pobjedniku. Ne zaustavlja njega naša dvojba. Baš kad ima i onih koji sumnjaju, Isus im prilazi (Mt 28,17). Njegova je to inicijativa. I proglašava najvažniju istinu koja je, smijemo reći, dovršetak i svrha svega evanđelja. Razlog je najdubljega ljudskoga spokoja, najživljega povjerenja, najsmjelije nade. Gospodin otvoreno svjedoči da mu je Otac dodijelio svu vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18). U Godini sv. Ignacija koju smo sa cijelom Družbom Isusovom započeli o 500. obljetnici obraćenja našega Utemeljitelja i Zaštitnika duhovnih vježbi, s osobitom pozornošću slušamo ove Gospodinove riječi jer želimo “vidjeti sve novo u Kristu”. Isusu, Božjemu Sinu, Otkupitelju našemu, dana je sva vlast! Koje je to olakšanje pred svim našim gomilanjem riječi, grozničavim vlastohlepljem, grabežom i oholim egoizmom! Koja je to utjeha pred svim strahovima od nekoga novoga svjetskog poretka i svesvjetske ljudske vlasti!

Presveto Trojstvo donosi nam izvorni Kristov globalizam. Isus, svevladar, šalje svoje da krenu (Mt 28,19), što naš Papa Franjo ustrajno ponavlja. Gospodin traži izlazak i hod, pohod svakom narodu jer svi su narodi pozvani postati učenicima Kristovim (Mt 28,19). U Starome zavjetu bijaše to jedan izabrani Božji narod, a sada je ovdje Crkva – novi izabrani narod koji sve narode po svem svijetu Božjemu obuhvaća. Svatko ima temeljno ljudsko pravo da pripravna srca i pameti primi krštenje, da bude zauvijek opečaćen ­– ne znakom zvijeri, nego svetim imenom Oca nebeskoga i Sina Isusa, Mesije i Otkupitelja, i imenom Svetoga božanskoga Duha koji nije duh robovanja (Rim 8,15), nego zajedno s našim ljudskim duhom svjedoči što to znači biti Božji sin, Božja kći (Rim 8,16). I naš hrvatski narod pozvan je naučiti sve što nas je Krist, naš Gospodin, učio i čuvati to najdragocjenije blago.

Posljednja svrha i sveti početak

S ovom nedjeljom, nakon Duhova, došla nam je, pod teološkim vidikom, najuzvišenija svetkovina. Kao Crkva, slavljenička zajednica, slavimo Presveto Trojstvo, najdublju i najsvetiju tajnu vjere. Presveto Trojstvo vodi nas da gledamo dubinski, sveto, svom snagom našega ljudskoga duha (usp. Rim 8,16) na ukupni završetak prema kojemu idemo, koji nas čeka – na puninu božanskoga zajedništva, na preobilje ljubavi i života bez granica. Presveto Trojstvo daje nam ono najdublje, tako potrebno i tako utješno smirenje. Bog vječni – Otac, Sin i Duh Sveti – jedina je istinski u sebi čvrsta točka i uporište koje se neće poljuljati i uzdrmati. Pri kraju pandemije, u kojoj su se zaredali sprovodi dragih nam ljudi, nakon teških potresa, u političkim nadmetanjima i previranjima, snažno osjećamo kakvu vrijednost ima trajno božansko utočište, sveti pratemelj. Mojsije u Psalmu moli: “Ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena” (Ps 90,1).

Svetkovina Presvetoga Trojstva također je živi pogled unatrag. “Ispitaj sva prijašnja vremena što su protekla prije tebe!” poziva Mojsije (Pnz 4,32). Otkrivamo kako nam je kao početak darovan sakrament krštenja. Isus, naš Gospodin i Učitelj, jasno je bio govorio o Ocu koji je na nebesima, s kojim je jedno (Iv 10,30), premda je Otac veći od njega (Iv 14,28). I u posljednjim riječima koje je u najstrašnijim mukama na križu izgovarao objavio nam je Oca – Oca, od kojega traži oproštenje za svoje mučitelje i ubojice (Lk 23,34), Oca, kojemu časnim riječima drevnoga Psalma 31. povjerava svoj duh (Lk 23,46). Govorio nam je o Duhu, koji je drugi Branitelj nakon njega (Iv 14,16), koji je Duh istine i vodit će nas u svu istinu (Iv 16,13), dozivati nam u pamet sve Isusove riječi (Iv 14,26). Najavio je da će nam od Oca poslati Duha (Iv 16,7). Pred Presvetim Trojstvom shvaćamo da smo kršteni ne samo dragocjenim stvorom vode, nego kršteni smo u ime Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga. Tako smo primljeni u sveti pradjedovski zavjet vjere, u velik krsni savez, koji nas je kroz brojne nedaće sve do danas vodio.

Ispitivanje prošlosti

Iz Ponovljenoga Zakona, posljednje knjige Petoknjižja s početka Biblije, slušamo kako Mojsije drži svoj oproštajni govor. U tome je nalik Isusu koji na kraju Matejeva evanđelja također upućuje svoje posljednje riječi učenicima i daje im blaženo obećanje. Već Mojsije govori o jedinoj svetoj božanskoj vlasti na nebu i na zemlji (Pnz 4,39) i upozorava na spasonosne zapovijedi (Pnz 4,40). Ako ih držiš, imat ćeš dobar život. Važna je to slika i najava jer upravo tako Isus čini. Govori nam o svemu što nam je on zapovjedio (Mt 28,20).

Prvi je Mojsijev poziv narodu: Ispitaj prijašnja vremena! (Pnz 4,32), drugi je: Zasadi u srce! (Pnz 4,39 – u središte svoje osobe, u sjedište svojih misli i svoje spoznaje. Biblijska vjera nije lakovjernost pred demagogijskim obmanama, propagandnom himbom i bučnim marketingom, nije osjećajna okupacija i nametnuta laž, nego smireno prepoznavanje i priznavanje istine na temelju iskustva. Život i djela neke osobe, ne tek njezine riječi, pokazuju kakva je ona, koliko joj možemo vjerovati.

Mojsije ispituje koji je to narod doživio da mu Bog izravno s gore Sinaja prejakim, veličanstvenim božanskim glasom uz oganj i munje objavljuje Deset zapovijedi tako da svi čuju taj naravni zakon (Pnz 4,33). Koji je to narod – već prije – stvoren tako da ga je njegov Bog istrgnuo iz ralja zlobnoga porobljivača (Pnz 4,34)? Gledamo li na naš narod, danas smijemo ispitati iznova kako nas je Bog na čudesan način izveo iz tamnice narodâ i spasio iz kandža nadmoćnog, zloćudnog napadača. Kakvu li nam je milost iskazao da smo već od kneza Branimira u čvrstom savezu s Kristovim namjesnikom na zemlji?! U naše vrijeme naš sveti zaštitnik, blaženi kardinal Alojzije Stepinac živi nam je svjedok života s Ocem, Sinom i Duhom Svetim po krštenju. Svjedok je jedinstva s Petrovim nasljednikom u zajedništvu s cijelom Crkvom, i onda kad je za života mučen u smrtonosnu režimu, i sada kad ga ne prestajemo podlo pljuvati i sumnjati u njega, kao što su neki učenici na gori u Galileji u svom ljudskom jadu još uvijek sumnjali (Mt 28,17).

Duh Sveti – Duh obraćenja i slobode

Odmah shvaćamo kako naša glavna nevolja nije negdje drugdje i nisu neki drugi, nego mi ovdje u narodu Božjem hrvatskom koji se diči pregolemom kršćanskom većinom i sada je još jednom ima priliku pokazati. Naša glavna nevolja – znamo iz prve kršćanske mudrosti – jest grijeh. Svatko, tko dijabolički razjedinjuje sveto Tijelo Kristovo i diže se na brata s kojim pristupa istom Kristovom stolu, čini smrtni grijeh i sada je čas, krajnji čas za žurno obraćenje. Rasipni sine, vrati se ocu svome, dođi u očinsku kuću dok nije kasno!

Duh Božji kojega smo primili – tumači Pavao, apostol, Rimljanima (Rim 8,14s), Duh ljubavi Boga Oca i Boga Sina, Branitelj kojega nam je Isus poslao, oslobađa od svih lažnih religija s nekakvim despotskim iznakaženim bogom, koji drži u strahu, porobljava i uništava. Duh Božji oslobađa nas od neurotičnog, uznemirenog, u isti mah i bijesno napadačkoga i plačljivoga ateizma koji se bori protiv Boga kao da će s Bogom nešto izgubiti. Isus nam je svojim trpljenjem i svojom proslavom  (Rim 8,17) jednom zauvijek objavio Oca našega koji nas – s Isusom i po Isusu – prima kao svoju vlastitu ljubljenu djecu (Rim 8,16). U Duhu kojega nam je poslao govorimo: “Oče” (Rim 8,15)! Svoj prečesto bolestan, nagrižen i izopačen ljudski odnos prema vlastitom ocu, roditelju svojemu, ne moram projicirati na Boga, nego radije, gdje treba, prihvatiti trpljenje s Kristom koji je trpio, i sada, gdje treba, popraviti, što se god popraviti da, pred ocem koji mi je dao život u obitelji iz koje potječem, hranio me i dao mi da rastem.

Utjelovljena vjera

Izbori u našoj državi upravo na blagdan Presvetoga Trojstva izvrsno nam daju da oćutimo kako nismo primili duha robovanja da se opet bojimo (Rim 8,15) kao u starom staljinizmu i komunizmu. Novi nam ne treba jer je u Europi već pokazao kako se brzo ispuše i za sobom ostavlja ruševinu veliku, goru nego prije.

Prava je prilika. U subotu bio je Hod za život u Imotskom i u našoj metropoli. U nedjelju Presvetoga Trojstva, Dan je hrvatske državnosti i drugi krug izbora u domovini. Svaki su izbori dokaz slobode u kojoj možemo osjetiti koliko nas to po riječima Apostola Božji Duh vodi, koliko smo sinovi Božji (Rim 8,14). Zagrebe, glavni grade Hrvatske, evo zgode da daruješ dragi poklon svojoj Zaštitnici i Kraljici tako da svojim glasom odabereš onakvu vlast kakvu zaista hoćeš za sebe! Evo nam prilike da pođemo i donesemo Radosnu vijest, dajući svoj glas onako kako nas Duh Sveti vodi. Biračkom olovkom na glasačkom listiću možemo u našu politiku donijeti krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, glasajući prema vlastitoj savjesti, kako od malena u Crkvi učimo.

Dovršetak Matejeva evanđelja donosi ugodan, posvećen oslonac na svetkovinu Presvetoga Trojstva. Davno je Mojsije u oproštajnom govoru obznanio i na prvo mjesto stavio Božju veličinu. Sada Isus do kraja bjelodano pokazuje Božju blizinu. Na kraju Matejeva evanđelja nikamo on ne odlazi. Kao da nema Uzašašća. Isus je s nama u svakom našem danu na ovome svijetu, kaže (Mt 28,20). Na početku evanđelja, kad je došao kao Dijete od Djevice začeto i rođeno, ime mu je Emanuel – Bog s nama (Mt 1,23). Sada on sam, odrastao, u punoj ljudskoj zrelosti i sa svim iskustvom, dovršivši križem i uskrsnućem veliki projekt Kraljevstva Božjega, otvoreno proglašava: “Ja sam s vama” (Mt 28,20).

Niko Bilić, SJ, Gospodin s nama. (Ilustracija: Hendrick van Balen, Presveto Trojstvo, 1620.)

29. 5. 2021.

Niko Bilić, SJ

Kategorije
Antropologija Cjeloživotno učenje Duhovnost

Isusu na križu, kad mi daje Majku (Iv 19,25-27)

uz #današnjeEvanđelje – Marija, Majka Crkve, i Gospa do Puta (24. svibnja), Žalosna Gospa (15. rujna)

Vrijedi li ova mrvica s Gospodareva stola koji je na našemu www.ffrz.unizg.hr? Za predah i molitvu, za bolju orijentaciju i prikupljanje snage, za čitanje i slušanje:

Dopusti mi, Gospodine, da i ja stanem na svetu goru Kalvariju u ovom prijelomnom času. Smjerno se klanjam tvome križu, na kojemu u mukama visiš, i ponizno molim: sve moje male nevolje pridruži po rukama svete Majke svojim strašnim mukama – na slavu Božju, za naše spasenje.

Dopusti mi da dođem sasvim blizu tvojoj vjernoj Majci – Ljubiteljici. S njom je potpora iz bliske rodbine (Iv 19,25). Tu je i tvoja odabrana učenica Magdalena koja te prati i poslužuje od početka, otkako si je izveo iz potpunoga ropstva, oslobodio je ne tek od nekoga grijeha, nego od opsjednutosti sa sedam zloduha (Mk 16,9; Lk 8,2).

Tu je i učenik koga si ljubio (Iv 19,26), koji jedini nije pobjegao, nije te napustio; koji ti se uz prsa bio privio (Iv 13,25; 21,20). Smijem li prepoznati da sam to i ja – jer mene si ljubio i samoga sebe za mene si predao (Gal 2,20)?

Daješ posljednju zapovijed prije nego sve bude dovršeno (Iv 19,30). Majka, žena (γύναι Iv 2,4; 19,26), od Boga stvorena i blagoslovljena, s ljubavlju prima svoje dijete. Mene prima. Tvoju Crkvu prima. Sada je došao tvoj čas (ὥρα usp. Iv 2,4; 19,27). Kao da je već tu slavna trinaesta postaja Križnoga puta!

Od žene rođen (Gal 4,4), sveti potomak, u praevanđelju proročki najavljen (Post 3,15), glavu satireš ocu laži, staroj zavodnici, ubojici ljudi od početka (Iv 8,44; Otk 12,9). Tvoj križ i tvoj uskrs – to je tvoja pobjeda!

Uputi i meni odlučnu zapovijed pa da svim srcem prihvatim Majku koju mi daješ, da je posvema primim k sebi u svaku poru svojega života, u sve što je moje (usp. Iv 19,27). Tako ću i ja biti tvoja živa Crkva.

Ilustracija: Bartolomé Esteban Murillo, Raspeće

24. 5. 2021.

Niko Bilić, SJ