7. međunarodna konferencija za život: Život, dakle, biraj, Zagreb, 2. – 4. svibnja 2025., Jordanovac 110
Pokojni papa Franjo isticao je i ponavljao: Bog oprašta sve, sve – sve za što skrušeno ispovijedamo, sve za što se kajemo.
Ovo razmišljanje o Božjem oproštenju u Bibliji htio bih započeti s onim blaženim trenutkom u kojem uskrsli Gospodin dolazi među svoje i kaže „Mir vama“ (Lk 24,36; Iv 20,19). Nakon grozne muke, nakon što je trećeg dana ustao od mrtvih, donosi mir preplašenima i zatvorenima. Donosi mir u njihovu savjest jer su oni iznevjerili same sebe i njega, svoga Učitelja. Taj Kristov mir najbolje se može doživjeti u ispovijedi. Pred apostole stupa uskrsli čovjek Isus, ali Toma će jasno ispovjediti da je to Gospodin i Bog (Iv 20,28). Kad im se treći put ukaže svi će znati da je to Gospodin, nitko ne mora ništa pitati (Iv 21,12).
S Isusovim „Mir vama“ pozivam vas na živu, duboku, okrepljujuću makar skraćenu kontemplaciju Svetog pisma – Božje riječi koja nam je svima darovana i svima poznata.
Božje opraštanje vidimo već kad je Stvoritelj Adamu i Evi napravio i dao odijelo (Post 3,21). Čovjek nije slušao Božji glas (usp. 3,17), nije poslušao upozorenje. Nasjeli su na zmijsko zavođenje i oči su im se otvorile da otkriju kako su izloženi, izvrgnuti, potrebni zaštite, goli (Post 3,7).
Upravo uz taj pra-grijeh Bog objavljuje i slavno pra-evanđelje: Trudnica na svijet donosi pobjednika nad starom zmijom (Post 3,15). Evin potomak satrijet će glavu zmijskom rodu. O toj majci, koja čeka dijete, govori prorok Mihej u čuvenom odlomku koji se čita pred Mudracima s Istoka, pred trima kraljevima (“ona koja ima roditi” Mih 5,2). To je isti znak koji najavljuje Izaija kad govori o Emanuelu (Iz 7,14). Isti motiv doći će u Otkrivenje na kraju Biblije (“trudna, u porođajnim bolima” Otk 12,2). Zato hrvatski narod za ženu koja pod srcem nosi dijete s pravom kaže da je u blagoslovljenom stanju.
Kajinu Bog progovara i prije i nakon što je krvnički umlatio rođenoga brata. Konačno će Kajin prihvatiti iskren dijalog kad se požali da je krivnja preteška (Post 4,13), ne može je nositi. Kad se u njemu javi novi strah, strah od onoga što je sam smislio i uveo u Bibliju, kad se uplaši da će biti ubijen, Bog mu dobrostivo daje svoj znak (Post 4,15). Tu se prvi put spominje, a „znak“ u Bibliji sve tamo od Izlaska iz Egipta pa do Isusovih znamenja označava Božje spasonosno djelo.
Izvor opraštanja izravno u Božjem srcu naznačen je već kod Noe. U početku Božje je srce pred posvudašnjom ljudskom zloćom pogođeno silnom boli (Post 6,6) koja svojim razmjerom odgovara porođajnoj boli i mukama rađanja kakva je Evi najavljena (Post 3,16). Poslije će, kad Noa sretno izišavši iz korablje prinese prve biblijske žrtve paljenice, Bog zadovoljno svome srcu reći točno ono što će biti sadržaj sveobuhvatnog saveza: ne želi više zemlju strovaliti u propast zbog čovjeka (Post 8,21)
Čudesna snaga univerzalnog Božjeg oproštenja vidjela se već u tome što Bog istodobno kad najavljuje propast već sprema Savez s Noom (Post 6,18), sprema poštedu i nov početak.
Praotac Jakov opako se zakrvio s bratom Ezavom koji je na Kajinovu tragu zaprijetio da će ga ubiti čim njihov otac Izak premine (Post 27,41). Rana peče, boli. Vrijeme je nije izliječilo ni kad se nakon dugih godina, kao bogat gospodar i otac obitelji vraća u zavičaj. Otvoreno pred Bogom priznaje da se boji vlastitoga brata i traži od Boga spas od Ezavovih šaka (Post 32,12). Prije nego će se dirljivo pomiriti Jakov se cijele noći bori s Bogom za blagoslov (Post 32,27). Nakon toga raščišćavanja računa s Bogom može mu Ezav potrčati u susret, zagrliti ga, izljubiti (Post 33,4), baš kao milosrdni otac u Evanđelju (Lk 15,20). Obojica plaču (množina u izvorniku!). Pomirili su se premda odlaze svaki na svoju stranu (Post 33,16s).
Braću Josipovu očito do kraja progoni i grize savjest zbog onoga što su mu smišljali i što su mu učinili. Ali tu se Josip pokazuje kao pravi velikan koji objavljuje Božje djelo: „Nemojte se optuživati“ veli on braći (Post 45,5). „To je mene Bog pred vama poslao (Post 45,5.7). I to zato da pripravi veliko spasenje, da vam dadne život (Post 45,7)“ Oproštenje je Božja stvar, a uključuje poslanje – misiju, i tiče se spasenja i života za sav narod.
Veliki Mojsije na svoj način prima prvi navještaj Jaganjca Božjega. Kad ga drugi put Bog poziva k sebi na Svetu goru, objavljuje mu formulu svoga božanskoga milosrđa kao novu, unutarnju definiciju svojega svetog imena (Izl 34,6). Spustio se Gospodin, praćen oblakom otajstva (Izl 34,5), u Mojsijevu korizmu (Izl 34,28). Glavni sadržaj i učinkovitost milosrđa Bog izriče opisujući u tri riječi ukupnu ljudsku grješnost. „Ja opraštam“ – veli – „krivnju kojom se čovjek opterećuje (עון kao Kajin Post 4,13), opraštam prijestup protiv svetog Božjega Zakona (פּשׁע), opraštam sav promašaj i grijeh“ (חטאה Izl 34,7). Samo Bog to može. Bog uklanja, odnosi, oduzima. „Odnošenje“, „nošenje“ נשׂא opis je koji upotrebljavaju braća kad od Josipa traže: „Oprosti nam!“ (נשׂא Post 50,17). Već Kajin to otkriva kad veli da je teret tako velik da ga se ne može nositi (נשׂא Post 4,13). (Ima stvari koje čovjek sebi ne može i ne mora oprostiti. Jer se traži Božja snaga.)
Objava Mojsiju pozadina je Ivanu Krstitelju kad u Isusu prepoznaje božansko janje koje oduzima grijeh svijeta (Iv 1,29), što ćemo onda u svakoj svetoj misi ponavljati.
U ovom istraživanju vrijedi zastati na žrtvi pomirnici opisanoj u 4. i 5. poglavlju Levitskog zakonika. Starozavjetni svećenik uzima krv žrtvene životinje, škropi svetište, polijeva žrtvenik. Izvršava obred pomirenja – za sebe i za druge. Na Dan pomirenja Veliki će svećenik štoviše kao zastupnik i posrednik ispovjediti sve grijehe svega naroda. To je izvorište za pročišćenje pamćenja na koje je sv. Ivan Pavao II. pozivao.
Usprkos zaustavljanju na sociološkom ili ekstravagantnom ritualnom fenomenu pred misterijem grijeha, Biblija ne predlaže ni magiju niti automatizam, nego ističe ono teološko. Jasno se razlikuje obred koji svećenik obavlja i ono oproštenje koje se opisuje teološkim pasivom: Bit će mu oprošteno, bit će im oprošteno (Lev 4,20 itd.) Tako Biblija redovito upozorava na ono što je isključivo Božje djelo. I ključ opisa mnogo puta se ponavlja: cijeli obred zbiva se „pred Jahvom“ pri čemu se hebrejski prijedlog oslanja na riječ lice (Lev 4,4 itd.). Pomirenje se zbiva pred licem Božjim.
Levitski zakonik poslije će dati čuvenu definiciju biblijskog otkupitelja. Ako sam po nesreći u životu toliko nastradao da sam sa svojom obitelji upao u ropstvo, prvi od mojih rođaka, od bliske rodbine otkupit će me i vratiti mi slobodu (Lev 25,25). U Knjizi o Ruti Boaz – „skrbnik“ kako zgodno veli Zagrebački prijevod (Rut 2,21 itd.) – rođak pokojnom Rutinom svekru i pokojnom mužu, njezin je otkupitelj (usp. „otkupljujem” Rut 4,9).
Svojevrstan posvuda znani vrhunac opisa Božjega opraštanja u Starom zavjetu čuveni je Davidov Psalam 51. Svijest o grijehu baca kralja Bogu u naručje u žarkoj molitvi. Svi su retci u psalmu, osim dva, izravno Bogu upravljeni na „ti“. Središte je molitve kad dvaput David zaziva: „Bože, Bože“, traži spas od kajinovski prolivene krvi i prepoznaje da je njegov spasitelj – Bog (Ps 51,16). Za čisto srce traži se ista ona Božja snaga kojom cijeli svijet stvara (stvori mi! ברא Ps 51,12)
Grješnik ima osjećaj zaprljanosti. Zato traži i ponavlja: “Operi me!”, “Očisti me!” (2x Ps 51,4.9),”Izbriši!” (2x Ps 51,3.11)! Prema hebrejskom izvorniku njegov je doživljaj da mu je Bog satro kosti (Ps 51,10). Grijeh je stalno pred njim kao prepreka (Ps 51,5). Ne vidi naprijed, ne može naprijed. Njegov liturgijski prinos Bogu nije mio (Ps 51,18).
Psalam opisuje specifičan doživljaj negativne apsolutizacije. Zbog jednog preljuba i ubojstva, David vidi grijeh u cijelom svom životu: grješan je od začeća (Ps 51,7). Uzima sve tri ključne riječi koje oznavačju ukupnu ljudsku grješnost, dodatno ih prepoznaje jednostavno kao zlo i tako se ukupno 14 puta, tj. 2×7 puta, vraća na grijeh u psalmu. Sve i svugdje – grijeh.
Psalam međutim nudi rješenje već od početka jer se David izravno vraća na formulu Božjega milosrđa. Traži Božju naklonost i samilost, oslanja se na njegovu božansku privrženost i solidarnost, sućut. Sve su to dijelovi objave Mojsiju (Izl 34,6). Mjera prema kojoj se David ravna nije ni veličina njegova grijeha niti njegova kajanja, nego veliko Božje smilovanje. U psalmu ističe središnji biblijski pogled na milosrđe koji u izvorniku počiva upravo na slici čudesne, nježne majčinske utrobe u kojoj se dijete razvija, hrani, zaštićeno je, raste, živi (רחמים Ps 51,3).
Rezultat je u psalmu pozitivna apsolutizacija. David traži od Boga brisanje sve krivice (Ps 51,11), a zbog tog Božjeg oproštenja univerzalno će se obraćati grješnici (51,15). Sam David postat će učitelj Božjih putova.
Jedinstveni Jeremija usred Staroga zavjeta u Božje ime najavljuje novi Savez (Jr 31,31) koji neće biti ispisan na kamenim pločama nego izravno u ljudskom srcu. Prorok jasno ističe koji je preduvjet i temelj. Novi Savez počiva na Božjem obećanju: „Oprostit ću bezakonje njihovo“ (Jr 31,34). Na početku je veznik koji znači uzrok „jer“, a rabi se teološki glagol iz Levitskog zakonika: סלח salaḥ (usp. Lev 4s).
Na toj pozadini i na temelju propisa o otkupitelju Gospodin Isus u Novom zavjetu otvoreno obećava da će svoj život dati kao otkupninu (Mk 10,45; Mt 20,28). Ivan apostol u Prvoj će, programatskoj, poslanici prepoznati kako je Isus žrtva pomirnica za grijehe svega svijeta (1 Iv 2,2).
Gospodinov „Mir vama“ ima dakle duboku i bitnu povijest. Na sam Uskrs morat će Isus dvaput ponoviti „Mir vama“ da to dođe do savjesti (Iv 20,19.21.). Slično je u Maslinskom vrtu morao dvaput objaviti „Ja sam“ (18,5.8). Odmah uz „Mir vama“ na Uskrs dolazi dar Duha Svetoga (Iv 20,22) i vlast opraštanja (20,23). A kad su za osam dana opet na okupu, Isus ponavlja još jednom „Mir vama!“ (Iv 20,26).
U kontempliranju Božjega oproštenja u Bibliji posebno nam je zanimljiv Petar koji već prije sa svetim ključevima dobiva ovlast opraštanja (Mt 16,19). Petar će pred satnikom Kornelijem, kad govori o uskrslom Gospodinu, bez oklijevanja, otvoreno i smiono reći kako svi proroci – dakle, Biblija, Stari zavjet – svjedoče o oproštenju grijeha koje Isus donosi (Dj 10,43).
To još bolje razumijemo kad znamo da je trčao brže-bolje do groba, utrkivao se s mladim Ivanom (Iv 20,4). Uskrsli se Isus njemu posebno ukazao kako zajedno svjedoče Pavao (1 Kor 15,5) i poslije Luka (Lk 24,34). Kad je u lađi Petar čuo da je to Gospodin, odmah se baca u more jer ga duša vuče (Iv 21,7). Čim Isus veli: „Donesite od ulova!“, Petar se isti čas penje na lađu i izvlači mreže jer ga savjest gura (Iv 21,11).
Tek poslije doručka, kad se Dobri pastir njemu posvećuje, a ostale apostole ostavlja po strani, nastupit će blaženi mir u duši. Bit će to kad mu Isus i treći put pokazuje da samo o njegovoj ljubavi pita – ne grdi, ne napada, ne izruguje, ne tumači. Samo daje nalog i ponavlja: „Sad ti budi dobar pastir mojim ovcama!“ Kad Petru navru suze kod iste onakve žeravice kod kakve se one noći grijao jer bijaše studeno (Iv 18,18; 21,9), tada će zasjati puno svjetlo oproštenja u njegovoj savjesti. Sada Petar zna da je Isus za njega život položio (usp. Iv 15,13). Osjeća da se punina božanskog oproštenja utjelovila, čovjekom je postala.
Sažmimo posve kratko: Spasiti od grijeha Božji je interes. Oprostiti grijeh Božja je stvar koja traži smjernu suradnju i može biti na kraju procesa koji traje.
