Poznati odlomak iz Evanđelja izvješćuje kako je Isus jednom pošao u susret učenicima u lađi koje je bio pred sobom poslao na drugu obalu. Isus je išao po vodi.
Petar želi ići upravo onako kako to Isus čini. To i jest bitno za nasljedovanje Krista! Hoditi kako je on hodio. Ono najvažnije – na koncu će uspjeti: Petar je došao k Isusu.
Nije dosta da Isus bude u blizini. I za uskrsloga će Gospodina Marija na praznomu grobu misliti da je vrtlar. Dvojica učenika na putu u Emaus smatrat će ga strancem u Jeruzalemu.
Ali nije dosta ni prepoznati Isusa. Baš onako kako su se prije svi zajedno uplašili i zavikali od straha, isto se i Petru zbiva. Strah ga obuzima, on viče, iako je već na putu k Isusu. Iako ga je već vidio i čuo mu glas. Uostalom, normalno je usred noći, na moru, uz snažan vjetar bojati se.
Tek ispružena ruka Gospodnja izvući će Petra iz nevolje. Ispruženu ruku ponad uzburkanih voda poznamo. Već je jednom bila utišala bujice Crvenoga mora da bi se put za zajednicu otvorio. Put iz kuće ropstva u obećanu zemlju.
Učenici sada vide i vjeruju. On je uistinu Sin Božji. Prepoznaju ispruženu ruku koja, evo, čini novo. Ponovno će osigurati put prema naprijed hodočasničkoj zajednici Božjoj: učenicima Kristovim u lađi – Crkvi. Božanska ruka čini čuda tako da lađa može poći dalje na svojemu putu po nalogu Gospodnjemu, na putu prema obali s one strane.
Dobrostiva je to ruka koja se u Crkvi nad kruhom i vinom pruža da bismo mi, danas, mogli dalje na putu s njime.
Mt 14,22–33
Posveta bazilikâ sv. Petra i Pavla, 18. studenoga
