Uz #današnjeEvanđelje: osma nedjelja, godina C.
Posvećeno svim žrtvama agresije. Molitva za one koji iskreno, požrtvovno, snažno grade mir.
U godini sv. Ignacija u kojoj želimo VIDJETI SVE NOVO U KRISTU, s našega Fakulteta filozofije i religijske znanosti na Sveučilištu u Zagrebu i Filozofsko-teološkoga instituta Družbe Isusove, pridruženoga Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu #outreach:
Kao i toliko puta govoriš nam u slici iz života, prodornoj i živoj. Ako ja ne vidim puta, kako ću bližnjega povesti!? I on i ja past ćemo u jamu. A ti si Put.
Slijepilo me drži ako si oholo umišljam da sam iznad tebe, Učitelju. To je iskonska oholost! Pa ni moja škola kod tebe još nije dovršena. A ti si Istina.
Sada baš meni govoriš. Sljepoća me svladala kad mi cijeli balvan priječi pogled. Poprečna greda u zgradi mojega života izvalila se, stoji ukrivo. Zašto onda vičem na sitnicu kod mojega najbližega, svu pažnju i snagu na tu malenkost usmjeravam, držim da je to prava teškoća. Kritiziram, preuveličavam, okrivljavam i psujem. Ja nudim rješenje. Ja?! A meni su temelji potreseni, nosive grede i stupovi napukli, poljuljani. Ti si Život, Gospodine!
Duhovno je sljepilo kad ne vidim ako sam stablo kojemu je u nutrini trulež. Zatrovana mi srčika, bolest nagrizla korijen i deblo, pa mi je i plod iskvaren, loš, po život opasan. A ti si Život.
Duhovne su mi oči slijepe kad je mom srcu doduše skupocjen, galantan trezor i čuvano obilje, ali trezor je pokvaren, a u sebi skriva zloću i pakost, opačinu i gadost. Pa što onda iz svojega srca iznosim i uokolo po svijetu širim, bližnjima donosim?! Kobno bogatstvo mojega srca pretače se u ljepuškaste, sladunjave, umjetnim sjajilom premazane riječi koje ostavljaju jezu i prazninu, otrovni privid plemenitosti.
Čas je za korijenitu terapiju. Zato se pred tobom do zemlje klanjam i sav naš ljudski svijet u ovaj tvoj dan opet donosim preda te, Učitelju božanski. Ti si svjetlo svijeta. Ti vidiš, ti me povedi! Pouči me da budem kao ti. Daruj mi svoj vid. Daj mi milost da pomno pregledam i uočim što i kako drži moju vlastitu egzistenciju. Svoj sveti križ, Gospodine, postavi u moje temelje da me nosi, da bude osnovica na kojoj gradim! Svojim ljekovitim smilovanjem iscijeli pukotine svih mojih strašnih potresa i bolnih lomova. Tvoje sveto pomazanje neka bude melem na sve rane koje na sebi nosim – u dubini i na površini.
Zato što me ti liječiš i spasavaš, Otkupitelju, moći ću tvojim bistrim pogledom prepoznati trunčić koji smeta i bode u oku mojega brata. Tvojom moćnom, a pažljivom rukom moći ću precizno i nježno, oprezno ukloniti tu sitnicu.
Moju dušu ozdravi, očisti, posveti, moju pamet i utrobu, moje srce! Pa da stablo mojega života cvate, zeleni se obilnim lišćem i daje sladak, sočan, ukusan, suncem okupan plod koji veseli, hrani i ispunja, daje snagu ljudima.
Tvoj je sveti križ stablo života. Daruj mi plodove svoje trnove krune, pohrani ih u riznicu u središtu mojega bića. Ti sâm, vječna Riječi, dolaziš, jer želiš biti moje dobro blago, moja svetinja neprolazna, obilno bogatstvo u mome nedostojnome srcu, tako da ga mogu radosno dijeliti. Zablistaj, Riječi Božja, kad god progovorim, budi svjetlo mojoj braći, mojim sestrama, cijeloj svojoj živoj Crkvi!
27. 2. 2022.
Niko Bilić, SJ
