Rječnik, sadržaj i teološko značenje liturgijskih čitanja na 5. korizmenu nedjelju u godini C: Iz 43,16-21; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11
U Svetoj godini, u korizmi, na hodočašću nade. Hvala Bogu, najnovije na Hrvatskom biblijskom portalu, točno u papinskim okvirima od 8 minuta! Na Gluhu nedjelju koja nas podsjeća kako se lako oglušimo, umjesto da pomno slušamo glas Boga našega. Kad križeve prekrivamo da se još bolje vidi kako lako sveti križ odbacujemo, u grijehe gledamo umjesto u raspetoga Gospodina.
Evo, mrvice s Gospodareva stola na našem Filozofsko-teološkom institutu, afiliranom Papinskom sveučilištu Gregoriana.
Posvećeno svim molitvenim članovima, volonterima i dobročiniteljima Zaklade za obnovu bazilike Presvetog Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra Anamarija Carević u Palmotićevoj u Zagrebu.
Blago nama kad smijemo ući u sveti trenutak u kojemu Gospodin evanđeoskoj optuženici kaže: »Ja te ne osuđujem.« Šalje je u njezin život, slobodnu od grijeha. Blažena utjeha – nebeska, sva procvjetala radost, slatka rosa Duha Svetoga – razlila se u njezinoj duši. Ona osjeća najdublje olakšanje koje prožima i duh i kosti, i mišiće i najsitniju žilicu u njezinu tijelu. Mir Kristov spušta se na nju. Kad joj kaže: »Idi!«, kaže joj »Živi!«. Daje joj unaprijed udio u svojem uskrsnuću. Ne, Jaganjac Božji ne osuđuje, nego na sebe uzima grijeh. To odlično dokazuje zaključak ovog istog evanđeoskoga poglavlja kad grabe kamenje da Isusa kamenuju.
U svetom času božanskog oproštenja žena u jeruzalemskom hramu stječe ono najizvrsnije, dolazi do spoznaje Isusa Krista, svojega Gospodina. Tako mu se i obraća: »Gospodine!«, ona jedina. Napadači i tužitelji proglasili su ga i promatrali kao sebi jednakoga učitelja. A ona, pomirena, našla se u njemu. Pronašla je sebe u njegovu Srcu. Ona sada zna da je problem ovoga svijeta grijeh, a Otkupitelj je ono rješenje koje nam je istinski potrebno.
Kad joj Isus kaže »Ženo!«, naziva je baš onako kako u istom Evanđelju po Ivanu oslovljava svoju rođenu svetu Majku – i na svadbi u Kani, i poslije s križa na Kalvariji. Pismoznanci i farizeji doveli su ženu kao puko sredstvo za svoje zlobne nakane, pretvorili je u objekt. Ništa njoj ne kažu, ništa nju ne pitaju. A Gospodin razgovara s njom. Za njega ona je subjekt, njegova sugovornica. Iz temelja restaurira njezino ljudsko dostojanstvo koje ima jer je od Boga stvorena, od Boga blagoslovljena. Za nju sav je prošli preljubnički život sada – prema riječima apostola – gubitak, otpad. Ona dobiva na dar onu pravednost koja je od Boga. Prima je po vjeri u svoga čudesnoga Spasitelja koji, evo, stoji pred njom. Kao na gori Preobraženja, na kraju ostao je Isus sam. Ostaje joj samo Isus! Zahvaćena je od Krista, kako Pavao kaže, i sada može pohititi k cilju. Ne, nipošto ona još nije dohvatila, nego slobodna preže k savršenstvu. Odaziva se višnjem pozivu Božjem.
U mučnoj pustinji njezina života, pritisnutog, zamračenog i opustošenog i grijehom iznutra i osudom, pogrdom i tužbom izvana Gospodin stvara rijeke žive vode. Zna ona kako je Bog nekoć jakom rukom svom narodu načinio put u moru. Sada razumije da je on izveo faraonsku vojsku, bojna kola i konje zato da pod vodama silnim ugasi smrtonosan plamen njihove progoniteljske baklje. U pustinji njezina preljubništva Gospodin joj sada otvara put, napravio joj je stazu. »Idi!« – kaže. A u njoj pršti osjećaj sreće kao da sva djela Gospodnja s njom slave Gospoda. Pa i divlje zvijeri, čaglji i nojevi, koje Izaija nabraja.
Dok je Isus poučavao u Hramu, oni koji bi trebali biti čuvari Božjega milosrđa bili su je doveli pred vrata smrti. Kamenje samo što ne poleti da je bespoštedno smrska. Ti minuciozni ljudi slova i vrući sljedbenici slova Zakona zavili su se u gnjusnu krinku onoga istog napasnika kojega je Gospodin izravno susreo u pustinji. Božju životvornu riječ oni zlorabe, izopačuju i uzimlju zato da dovedu u napast, da optuže.
A Rabbi Isus na njihovo pitanje, premda je huškanje i provokacija, dobrohotno daje odgovor. Višestruk! Gestom i riječju. Pitali su: »A što ti kažeš?« On odgovara tako da se saginje. Spušta se i snizuje u blizinu ponižene žene kojoj srce nezaustavljivo od straha udara, noge se odsjekle, tijelo i duša u vrtlogu panike jer smrt prijeti. Gospodin će slično iskusiti u Maslinskom vrtu. Krvlju će se znojiti. A sada, u svetom Hramu, pred svim okupljenim narodom koji sluša njegovu pouku, on će se sagnuti i drugi put.
Gospodin odgovara tako da piše. Božanski prst ispisuje svoje pismo u prahu zemaljskom jer zna i potvrđuje od kako smo krhke građe građeni.
Učitelj Isus odgovara riječju. »Što ja kažem o Mojsijevu Zakonu? Evo: tko je među vama bezgrješnik, neka počne s egzekucijom, neka otvori kamenovanje!«
A oni? Ne prihvaćaju dijalog koji su sami inicirali. Oni ne daju odgovora, nego napuštaju sveti hramski prostor u kojemu se zbiva oproštenje. Nisu bez grijeha, sami činom priznaju, i odlaze u grijehu svome.
Korizma nas vodi do pashalnoga središta, do križa Isusova i njegova Uskrsa, po kojemu primamo oproštenje. Pravi je čas da u Euharistiji, u novozavjetnom hramu Božje prisutnosti, k srcu uzmemo proročku riječ: Ne mislite više samo na ono što je nekad davno bilo. Evo, sada činim novo. Ženu preljubnicu – koja je moj narod, koja je slika mojega naroda – ja spašavam od grijeha i smrtne presude – govori Gospodin. Ljubljenu Zaručnicu, živu Crkvu, koju podmuklo pretvaraju u objekt, osuđuju je i žele je satrti, ja, Gospodin, imenom oslovljavam.
Sada stvaram novo. Evo, tu sam pred tobom, grješnice-sretnice – govori Gospodin! Otvaram ti srce svoje ja, Jaganjac Božji, oduzimam tvoje grijehe i šaljem te: »Idi! Živi! I od sada nemoj više griješiti!«
